Zoran FerićGeneral Korade, kažu, pucao si je u glavu. Presudio je samome sebi, rekli bi neki. I to strože nego što bi to mogla hrvatska država. Smrtne kazne, hvala bogu, nemamo, ali ona od pet ili šest doživotnih robija bez mogućnosti pomilovanja svakako bi dobro došla. Pa da se takvim tipovima, kao olakotna okolnost za ratne zasluge, od tih pet doživotnih, jedna skine. Važno je da nikad ne iziđu iz zatvora ili ludnice. Stoga je donekle praktično što ovakvi monstrumi često sami sebi presuđuju, što se više ne treba o njima brinuti. Ne mislim materijalno i institucionalno, nego ne treba biti zabrinut hoće li uzeti još jedan, ili više života. I zatvor je, kao što znamo, ustanova gdje se može lako ubiti, a bome i gdje netko kao pokojni general može postati velika faca. Uostalom, i iz zatvora se može ubijati i to nije ekskulzivno pravo filmskih likova, nego to čini čitav niz devijantnih tipova koji unutar kaznenih institucija stječu ugled i moć. S druge strane, ovo je samoubojstvo itekako tragično jer izostaje sudski proces, izvođenje dokaza, nedvojbena osuda i, ako hoćemo, ublažavajuća društvena katarza. Ovako, Ivan Korade presudio je samome sebi, društvo tu nije moglo učiniti ništa jer je on od prvoga trenutka, kad je započeo smrtonosni pohod, pa do kraja u opkoljenoj kući, bio gospodar svojega i tuđih života. Gorak je okus u tome što neće biti upravo te nedvojbene društvene osude. Sada, nakon smrti, moći će se u medijima javljati oni koji žele, pojedinci i institucije, ali to nikoga ni na koji način neće obavezivati. Druga stvar, koja se čini još važnijom, jest to što je čitav slučaj ostao nekako nedovršen.

Glavni se akter ubio i zapravo nikada nećemo saznati zašto je to učinio. To je pak važno žrtvama, onima koji su izgubili najdraže. Važno je za te ljude da se na čitav događaj baci makar malo svjetla, da se zastrašujuća iracionalnost toga ludila barem malo racionalizira i objasni. Ovako smrt izgleda još uzaludnije. Zato ovaj slučaj ne bi smio biti gotov, iako je njegov najgledaniji, medijski dio, kad smo prateći potjeru na ekranima i naslovnicama živjeli usred krimića, završio samoubojstvom u zagorskoj klijeti. Valjalo bi sada da nekako svi skupa prevladamo taj golemi šok, u nizu ozbiljnih emisija s kompetentnim gostima barem pokušamo racionalizirati ono što je od racionalnog i normalnog svjetlosnim godinama daleko i što u nekoj našoj kolektivnoj svijesti postoji kao golema crna rupa. I upravo ta crna rupa, ta zastrašujuća nepoznanica, tjera ljude da čitaju crnu kroniku, uživljavaju se u psihološke trilere o serijskim ubojicama i pokušavaju ući u mozak zločinca. Iako unaprijed mogu znati da im tamo neće biti lijepo i da je mozak zločinca mračno mjesto gdje vonja na dječju krv. Naime, kad se radi o ovakvim masovnim ubojicama, tipovima koji u kratko vrijeme oduzmu život nekolicini ljudi, čini se da su sva ona ubojstva koja počine prije nego što sami sebi spiče metak u sljepoočnicu nekakva usputna stanica do samoubojstva. Kao da su sa svakim oduzetim životom i oni sami sve manje živi. Poput nekog stravičnog navikavanja na smrt i konačnog izravnavanja računa.

I dok normalni ljudi prije vlastite smrti pokušavaju poravnati račune sa svijetom tako da vraćaju svoje dugove ili priznaju svoje grijehe, svećeniku, Bogu ili samome sebi, monstrumi se pokazuju kao društvena bića koja ne žele sama poći na onu stranu. Utješnije im je kad nekoga povuku za sobom i kad namire svoje bolesne egzistencijalne račune. Pri tome, naravno, ne misle na one koje bi trebali voljeti, roditelje, partnere, djecu. Tuđa smrt važnija im je od zadovoljstva i zdravlja vlastite djece. Treba nam puno javnoga dijaloga da bismo nekako prevladali taj iracionalni užas.No, ma koliko se trudili, iracionalni užasi i apsurd čekaju nas na svakome uglu. Dok je trajao lov na generala-monstruma po zagorskim brežuljcima, hrvatski državni vrh uz neviđene mjere sigurnosti spremao se ugostiti čovjeka koji je odgovoran za neusporedivo veći broj mrtvih nego monstrum Ivan Korade. Štoviše, u medijima se spekuliralo da je upravo dolazak američkog predsjednika ubrzao lov na odbjegloga generala. To je tek apsurd.

Zbog sigurnosti čovjeka koji je kao zapovjednik poslao najjaču vojsku svijeta na jednu suverenu državu, služeći se lažnim optužbama za posjedovanje oružja za masovno uništavanje i koji je, dakle, po zapovjednoj odgovornosti kriv za smrt tisuća ljudi, panično progone alkoholiziranog luđaka koji ne zapovijeda ni vlastitim mozgom. Naravno, nitko pametan ne bi pomislio da ga ne treba progoniti, ali samo pitanje koje su postavile američke službe sigurnosti, onima koji Busha smatraju odgovornim za brojne smrti u Iraku, djeluje krajnje neumjesno. No to je realnost u okviru koje djeluje politika. Živimo u civilizaciji koja ne kažnjava svoje najmasovnije ubojice. Točnije, koja ih kažnjava samo kad oslabe i omlitave. Ili izgube rat. One koji su još uvijek jaki dočekuje počastima. I tu se ništa ne može. To je realnost malih i onih koji nemaju izbora. Da sam kojim slučajem predsjednik ili premijer ove zemlje, i ja bih se rukovao s američkim predsjednikom. No trudio bih se da pri tome ne zaboravim pogled tamnoputog djeteta kojemu su upravo amputirali obje nožice i koje leži u nekoj od bolnica u Bagdadu.