Objavljeno u Nacionalu br. 648, 2008-04-15

Autor: Nina Ožegović

Interview

Dražen Ilinčić - književni uzlet novinarske zvijezde HTV-a

DRAŽEN ILINČIĆ (45), jedan od najoriginalnijih televizijskih novinara, upravo je dovršio prvi dokumentarni film i napisao knjigu koju hvale i publika i kritika

TELEVIZIJSKI INOVATOR Dražen Ilinčić, filmski kritičar, pisac i TV inovator, snimljen u svom stanu u središtu ZagrebaTELEVIZIJSKI INOVATOR Dražen Ilinčić, filmski kritičar, pisac i TV inovator, snimljen u svom stanu u središtu ZagrebaDražen Ilinčić (45), nekadašnji filmski kritičar, pisac i dokumentarist postao je TV zvijezda jer je prvi u Hrvatskoj napravio nekoliko iznimno važnih i zanimljivih stvari. U emisiji “Pola ure kulture”, u kojoj je radio 12 godina, prezentirao je novi duhovit, ironični i personalizirani pristup u prezentaciji kulturnih događaja, zatim je prvi javno u emisiji “Otvoreno” priznao svoju homoseksualnost, potom je prvi objavio provokativan roman o seksualnom životu jednog homoseksualca “Berlinski ručnik” i najzad je prvi u TV Dnevniku predstavio svoje TV kolumne unijevši tako u tu ozbiljnu informativnu emisiju ich formu, teatralnost i maštu. Ništa od toga nije prošlo nezapaženo i oko njega su se stvarale kontroverze: njegove TV ili video kolumne, kako ih naziva, neki su hvalili, a neki žestoko osporavali, njegov “Berlinski ručnik” proglašen je provokativnim, ali i bezvrijednim, njegovo pojavljivanje u TV Dnevniku neki su ocijenili kao debakl, a drugi pak kao senzaciju, no svi su se složili u jednom - nova zbirka “Najkraće priče” je odlična.

NACIONAL: Nakon prvoga gay romana u Hrvatskoj objavili ste zbirku intimnih, poetičnih i tankoćutnih priča. Kako je došlo to tog zaokreta?
- Svi ljudi imaju razna lica, pa i ja. Volim se izražavati u raznim područjima i poigravati raznim žanrovima. Bavio sam se filmskom kritikom, zatim novinarstvom, u emisiji “Pola ure kulture” imao sam TV kolumnu, pišem priče, objavio sam roman, a upravo sam završio prvi dokumentarac. Mislim da moje knjige u temelju nisu toliko različite. Na žalost, “Berlinski ručnik” progutala je provokativna tema i svi su se najviše time bavili, no možda bi se na razini stila našle brojne poveznice s “Najkraćim pričama”.

NACIONAL: Jesu li urednici u Nakladi Ljevak zazirali od vas kao autora bombastične knjige-projekta “Berlinski ručnik”, s kojim ste zapravo svjesno rušili predrasude i tabue u Hrvatskoj?
- Ne bi me pozvali na suradnju da su imali taj otpor. Mislim da je bolje što sam prvo objavio “Berlinski ručnik”, a zatim “Najkraće priče”, iako su one dijelom starije. Počeo sam ih pisati 1997., a 15-ak priča objavio sam u Obzoru, koji je u to vrijeme uređivao Milan Ivkošić. Na nagovor Sime Mraovića, a kasnije i Nives Tomašević, urednice u Nakladi Ljevak, počeo sam pisati ostale priče. Mislim da je “Berlinski ručnik” previše tretiran kao knjiga-projekt, a “Najkraće priče” su doživljene kao prava književnost. No ne vjerujem da u “Berlinskom ručniku” nema književnosti, kao što ne vjerujem da u drugoj nema projekta - to nikada nije odvojeno. No u Hrvatskoj se sve voli stavljati u ladice - ako si pisac, možeš biti samo pisac i ništa drugo. Nedostaje nam fleksibilnosti. Mislim da se čovjek može istodobno kreativno izražavati raznim sredstvima.

NACIONAL: Jedan od promotora vaše knjige bio je kontroverzni Milan Ivkošić, čovjek poznat po desnim stavovima. Ne bojite li se da će njegova sjena pasti na vas?
- To je njegov medijski imidž, koji on potencira, jer zna da će galamom postići najveći odjek. Međutim, Ivkošića znam kao jako obrazovanog urednika s izvrsnim literarnim ukusom, koji je vrlo tolerantan i kultiviran u privatnim kontaktima. On je prvi otkrio moje priče i počeo ih objavljivati u Obzoru. On ih je otkrio i zaslužan je što su te priče ugledale svjetlo danas, a sigurno ih ne bi objavio da je mislio da su bezvrijedne. Nigdje ne pripadam, nikakvoj grupaciji ili klubu. Uvijek sam bio individualac i vjerujem da ću to i ostati.



NACIONAL: Kako ste nakon 12 godina rada u “Pola ure kulture” postali urednik kulture u Informativnom programu HRT-a?
- Tu je došlo do obrnutog zaokreta: od esejističkog, pomalo umjetničkog posla u kojem sam svaki tjedan u “Pola ure kulture” objavljivao svoje male filmiće, odjednom sam došao u središnji, jako gledani, spektakularniji termin. Radeći iz tjedna u tjedan priloge u “Pola ure kulture” umorio sam se jer se to nije moglo raditi s pola snage. Uvijek je trebalo smisliti zgodnu i maštovitu priču, zatim napisati mali scenarij, pa snimiti i montirati, a opet je sve trebalo biti pitko i zanimljivo. To je bio kreativan rad na traci. Postao sam izgubljen i nesretan. Tada mi je Hloverka Novak Srzić ponudila ovo mjesto u Informativnom programu, što sam prihvatio, iako sam nakon odlaska iz Večernjeg lista 2001. rekao da više nikada neću raditi u dnevnom novinarstvu. Uz to, dobio sam bolji status i plaću. Da mi je ponuđeno nešto mirnije, vjerojatno bih bio sretniji, no to se nije dogodilo. A tada sam otkrio da i tu mogu za minutu i pol napraviti kreativan i duhovit prilog, koji neće biti standardan. Posebno su mi se dopala javljanja uživo. To mi je bila nova igračka.

NACIONAL: Vaš nastup u TV Dnevniku za Prvi april u ulozi voditelja neki su ocijenili kao debakl, a drugi kao uspjeh. Najviše su vam zamjerali manjak informativnosti i guranje sebe u prvi plan. Kako to komentirate?
- To je, naravno, bilo šokantno. TV Dnevnik ima takvu formu s kojom se nigdje na svijetu ne eksperimentira. Zapravo, začudilo me je kako su moje videokolumne prošle u toj emisiji. No intencija uredništva je bila da se kultura malo razbaruši i prezentira na drukčiji način od ozbiljnih tema poput politike i gospodarstva. Kad sam emitirao nekoliko javljanja, obavijestili su me iz uprave da je gledanost zadnjih minuta TV Dnevnika porasla, znači, moji prilozi o kulturi pokrenuli su neku energiju i promjenu. No uvijek će oko toga biti sporenja, a i pobornici i protivnici imaju argumente za i protiv. Što se tiče prvoaprilskog Dnevnika, htio sam taj dan sam voditi Dnevnik. Jako volim konceptualne štosove i one koji propituju medij. No to su bili teški dani, lovio se general Ivan Korade, a u Zagreb je stizao američki predsjednik George W. Bush što znači da bih imao mnogo tzv. dupleksa - razgovora s novinarima na terenu. To bih teško mogao napraviti bez temeljite pripreme, a tada to više ne bi bio štos. Na kraju smo pronašli kompromis: pojavio sam se samo na početku TV Dnevnika i zatim mikrofon predao pravom voditelju. Nije bilo pretjeranih reakcija. Ja sam to napravio pristojno i nije mi bila namjera da rušim dignitet Dnevnika. To je bio prvoaprilski štos, ali ne banalan nego unutarmedijski.
Autorski pristup

S DRAGUTINOM TADIJANOVIĆEM i Brankom KamenskiS DRAGUTINOM TADIJANOVIĆEM i Brankom KamenskiNACIONAL: Potekli ste iz Večernjeg lista, socijalističkog tipa novinarstva koji je njegovao objektivnost i informativnost, a gušio maštovitost. Vi ste pak promovirali autorski pristup i uveli ich formu, a kulturni događaj prikazali na duhovit i maštovit način. Kako ste počeli osmišljavati svoje originalne videokolumne?
- U Večernji list došao sam 1983. godine, na trećoj godini studija, prije svega zbog filmske kritike. Studirao sam komparativnu književnost i engleski jezik i u jednom trenutku osjetio sam strašnu sklonost prema filmu, da o tome imam što reći. Dakle, nisam došao zbog izvještajnog novinarstva nego zbog filmske kritike, koja je kao i svaka kritika pružala veću slobodu i kreativnost. Moji tekstovi bili su kratki i uvijek sam se trudio da imaju efektan kraj, znači, bio sam podalje od tog krutog, socijalističkog, komitetskog novinarstva. Zatim sam neko vrijeme radio u Večernjakovoj duplerici, koja je bila magazinskog karaktera. To je bilo iznimno kreativno razdoblje i tu sam otkrio žanr klasične putopisne reportaže. To sam radio s velikim zadovoljstvom. Zatim sam 1995. počeo raditi u “Pola ure kulture” - oko šest godina radio sam paralelno u Večernjaku i na televiziji - gdje sam počeo pisati mini scenarije. U početku smo Branka Kamenski i ja zajedno osmišljavali te priloge, koji su bili iznimno slatki i otkačeni, primjerice, o tzv. vječnim temama tipa kako pisci pišu scenarije ili kako pjevači čuvaju glasove. Kako ona nije mogla istodobno uređivati emisiju i raditi te priloge, ostao sam sam i uspio razviti svoj autorski stil, koji je kasnije postao prepoznatljiv po ich formi, subjektivnom pristupu, priči i dosjetki te duhovitoj poanti. Kada sam počeo eksperimentirati, nisam znao hoće li se to publici svidjeti ili ne. Ti su prilozi bili iznimka na televiziji. Jedan od prvih otkačenijih priloga bio je o filmu “Praščić Babe”. Intuitivno sam naslutio da je za televiziju dobra doslovnost. Nema metafore. Dakle, ako radim prilog o praščiću Babeu, onda moram otići u svinjac. Pronašli smo ga u Velikoj Mlaki u kojem je doduše bila velika svinja i od tamo sam izvijestio o filmu. To se publici jako svidjelo, što me ohrabrilo i nastavio sam u tom smjeru. Da joj se nije svidjelo, napustio bih takvo eksperimentiranje.

NACIONAL: Koje priloge smatrate svojim najvećim promašajem, a koje najvećim uspjesima, koji su pomaknuli neke granice, političke, medijske ili kulturološke?
- Promašaji ili poluuspjesi se zaboravljaju, a najvećim uspjehom smatram prilog o filmu “Titanic” iz 1998. godine. Bio je mozaičan, a uključivao je priču o filmu, zatim svečanu večeru u tadašnjem hotelu Intercontinental u povodu premijere filma, pa vožnju čamcem blatnim jezerom što je simuliralo Titanic na moru. Prilog se dugo pamtio. U medijskom smislu bio je zanimljiv prilog o Altmanovu filmu “Sve njegove žene” s Richardom Gereom kao ginekologom u naslovnoj ulozi, koji sam radio nakon afere s lažnim doktorom Sinišom Filipovićem u Vinogradskoj bolnici. U tom sam se prilogu pojavio kao doktor u bijeloj, liječničkoj kuti i stetoskopom komentirajući film, a na kraju sam iskoristio odjavnu špicu Dnevnika i u nju montirao vijest “Uhvaćen lažni doktor Ilinčić”. Zatim sam napravio prilog u kojem sam skuhao knjigu “Mein Kampf”, koji je jako odjeknuo, a temeljio se na inverziji - knjige se ne smiju paliti, ali nitko ne kaže da ih ne smijemo kuhati. Napravio sam i zgodan prilog o “Gospodaru prstenova” u kojem je “glumio” i moj kolega montažer Mario Marinić. Penjali smo se po nekom brdu kao što se družina iz filma penje, čak sam izmislio hobitski jezik. Možda je najposebniji prilog bio o posjetu Krležinu Gvozdu u povodu otvaranja kutija iz njegove ostavštine. Tih se dana mnogo o tome govorilo i svi su s nestrpljenjem očekivali kakvo će blago pronaći. Smislio sam da odemo u njegovu kuću na Gvozdu, da se raskomotim na njegovu krevetu, što do tada još nitko nije napravio. Tada se u nadopunjavanje priče uključio snimatelj Marijan Perčinić, predloživši mi da viknem “Bela, daj mi deku!”, koju mi je on nakon toga dobacio. Tim i ostalim prilozima htio sam demistificirati kulturu jer njezinim mistificiranjem udaljavamo je od ljudi. Pisci pišu za čitatelje, a filmovi se snimaju za gledatelje, dakle, kulturu treba dovesti ljudima.

DRAŽEN ILINČIĆ prima nagradu 'Ekran' Večernjeg lista za 'Pola ure kulture', a s njim je Nevena RendeliDRAŽEN ILINČIĆ prima nagradu 'Ekran' Večernjeg lista za 'Pola ure kulture', a s njim je Nevena RendeliNACIONAL: Status kulture u Hrvatskoj je marginalan, od financiranja do prezentacije, pa taj obrazac slijedi i HRT emitirajući emisije o kulturi u kasnim noćnim satima. Kako treba prezentirati kulturu da bi ona postala zanimljivija televizijskim gledateljima?
- Mogu govoriti o tome kako se kultura ne smije prezentirati. Gledatelje odbija tzv. objektivno predstavljanje kulture u kojem se neki kulturni događaj prezentira pretenciozno, iz ex katedra pozicije, uz hrpu velikih i nerazumljivih riječi. Kultura je važan, čak erotski dio života svih nas, pa prezentacija kulture u medijima mora biti seksi, maštovita i kreativna, uvjerljiva, dostupna i pristupačna. Gledateljima je važno objasniti što njima znači ta knjiga, film, koncert ili izložba i gdje se oni u tome mogu naći, a ne zašto je ta izložba značajna u sklopu hrvatske baštine. To su velike riječi, a ljudi to ne vole, osobito ne na malom ekranu. Danas je na HRT-u normalno da se govori u ich formi i da se u prilogu o boćanju govori o temi s kuglom u ruci. To je danas konvencija.

NACIONAL: Za pisanje knjige “Berlinski ručnik” u našem homofobičnom društvu bila je potrebna hrabrost. Jeste li razmišljali o mogućim negativnim posljedicama, primjerice, da će vas skinheadsi izmlatiti, ili da ćete biti izopćeni s televizije?
- Ne, ali ne zbog velike hrabrosti; naime, da sam toliko hrabar, bavio bih se aktivizmom, no to nije moj put. Osim što sam imao potrebu da nešto kažem o toj temi, odlučio sam je napisati zato što sam imao prvu i posljednju rečenicu. Znao sam odakle polazim i gdje ću završiti. A ostalo je bilo slatko popunjavanje. Knjiga mi je bila zanimljiva kao projekt. Bila je zgotovljena prije nego što sam je napisao. Inače tako radim, prvo mi ideja sazre u glavi, zatim je u potpunosti razradim i onda počnem pisati. Tako radim i priloge. Ne ostavljam mnogo praznine slučaju, improvizaciji i trenutačnoj inspiraciji. Ja sam u tome veliki štreber.

NACIONAL: Je li se nakon objavljivanja te knjige nešto promijenilo u vašem životu?
- Ne, ništa bitno, što je dobro jer pokazuje da je moj život bio dobro postavljen. Kritičniji trenutak u rušenju tabua bio je onaj kada sam u emisiji “Otvoreno” 2004. godine progovorio o homoseksualizmu. Dogodilo se ovako: Branka Kamenski i ja bili smo na ručku i razgovarali o raznim temama. Tih se dana mnogo govorilo o skorašnjoj predsjedničkoj kampanji, a Večernji list je objavio anketu o tome kakav treba biti dobar hrvatski predsjednik. Pokazalo se da Hrvati smatraju da se dobar hrvatski predsjednik nipošto ne smije zauzimati za prava homoseksualaca. Dakle, ne da on ne smije biti homoseksualac, nego da se ne smije ni zalagati za njihova prava. Tako je razmišljalo čak oko dvije trećine ispitanika. To me je jako razgnjevilo i rekao sam Branki: “Čekaj, to znači da živim u zemlji u kojoj sam nepoželjan!” To me šokiralo, pa predsjednik se mora brinuti za sve svoje građane! Zatim je Branka tu temu predložila Hloverki za “Otvoreno”, njoj se to svidjelo i nas troje smo dogovorili da ja otvoreno govorim o svojoj homoseksualnosti. Svojim priznanjem nisam htio skrenuti pozornost na sebe jer sam javna osoba i stalo mi je da se ljudi bave mojim profesionalnim poslom, a ne mojim privatnim životom. Televizija je najopasniji medij i napravio sam si medvjeđu uslugu - odjednom sam postao dežurni peder.

S NIVES TOMAŠEVIĆ i Antonijom Blaće na promociji knjige 'Kako su homoseksualci spasili civilizaciju' u knjižari LjevakS NIVES TOMAŠEVIĆ i Antonijom Blaće na promociji knjige 'Kako su homoseksualci spasili civilizaciju' u knjižari LjevakNACIONAL: Jeste li se dugo odlučivali na taj korak?
- Ne, neke stvari u životu radim lakomisleno ne razmišljajući mnogo o posljedicama. Imao sam potrebu napraviti plemenit građanski istup i reagirati na tu anketu kako bih skrenuo pozornost javnosti na taj problem. Budući da nisam konfliktna osoba, vjerojatno sam u cijeli slučaj unio svoju pomirljivu energiju, koja je sve neutralizirala. Ja sam govorio neke istine i spoznaje, a nije mi bila namjera da opalim šamar društvenom ukusu. Rekao sam da u hrvatskom društvu postoje homoseksualci koji imaju pravo uživati građanske slobode jednako kao i svi ostali građani.

NACIONAL: Kako ste se uopće počeli baviti novinarstvom? Naime, u gimnaziji i na studiju svi su od vas očekivali akademsku karijeru.
- Ni ja nisam mislio da ću završiti u novinarstvu. To je još jedna od ljepota života, ta nepredvidljivost, koja vas odvede u sasvim neočekivanom pravcu. Dok sam studirao, razmišljao sam o akademskoj karijeri, međutim, slušajući, među ostalim, predavanja pokojnog Ante Peterlića zavolio sam film i poželio o njemu pisati, a novine su mi se učinile idealnim poligonom za ostvarenje mojih želja. Nikada nisam želio snimati filmove. Da sam želio, upisao bih režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Nikada nisam bio “pravi” novinar niti istraživač i novinarstvo mi je uvijek bilo pod B. No u nas se i novinarstvo uladičaruje, a ja smatram da ono pruža razne mogućnosti za pisanje - eseja, polueseja, kritika i slično. Ja sam zapravo upao na rub novinarstva, no na kraju to nije ispalo tako loše.
Dokumentarac o kinoamateru

NACIONAL: Kako biste definirali sebe, od književnih uzora do političkih stavova?
- Nemam profiliranije političke stavove, ali se smatram liberalnim tipom koji se zalaže za svačiju slobodu. Ne volim konvencije ni zabrane, no nisam ni anarhist. Volim urednost i red - Njemačka mi je najdraža zemlja. Politika me nikada nije privlačila. Što se tiče književnih uzora, najviše volim sjajnog Michela Houellebecqa, a od filmskih redatelja, Orsona Wellesa, Roberta Altmana, Woodyja Allena, Luisa Buñuela…

NACIONAL: Koliko su roditelji utjecali na vaše formiranje?
- Moja majka je u prvoj fazi života kao učiteljica bila jako sklona knjizi tako da me je poticala na čitanje - kao dijete obožavao sam čitati. Otac je bio grafičar i radio je u tadašnjoj marketinškoj agenciji Ozeha. Moji su roditelji bili veliki individualci slobodna duha i nikome nisu ništa nametali, pa tako ni meni. Nisu me ni na što prisiljavali i nisu inzistirali da moram nešto učiniti, naučiti ili postići. Njegovali su slobodoumnost i možda je to najviše odredilo moj život. Usadili su mi samopouzdanje i sigurnost.

NACIONAL: Što novo pripremate?
- Upravo sam završio prvi dokumentarac o riječkom kinoamateru Amatu Kurtesu koji ima 79 godina. Film je snimljen u produkciji Hrvatskog filmskog saveza. Taj filmski zanesenjak cijeli je život radio u brodogradilištu kao skladištar. Član je lokalnog kinokluba, a u slobodno vrijeme snimao je amaterske filmove. Poznat je i po tome što je odličan oponašatelj Charlieja Chaplina. Kad se u Rijeci održava neka fešta ili karneval, on se maskira u Chaplina i sa starom maketom kamere krene među ljude, koji se s radošću s njim slikaju. Premijera će biti 15. svibnja u Rijeci. Nakon toga napisat ću knjigu o mojim iskustvima na televiziji, uz koju će ići DVD s izborom najboljih priloga iz “Pola ure kulture”.

Nepredvidljivost života

Dražen Ilinčić nije mislio da će završiti u novinarstvu. “To je još jedna od ljepota života, ta nepredvidljivost, koja vas odvede u neočekivanom pravcu. Dok sam studirao, razmišljao sam o akademskoj karijeri, međutim, slušajući, među ostalim, predavanja pokojnog Ante Peterlića, zavolio sam film i poželio o njemu pisati, a novine su mi se učinile idealnim poligonom za ostvarenje želja. Nikada nisam želio snimati filmove. Nikada nisam bio ‘pravi’ novinar niti istraživač i novinarstvo mi je uvijek bilo pod B. No u nas se i novinarstvo uladičaruje, a ja smatram da ono pruža razne mogućnosti za pisanje – eseja, polueseja, kritika i slično. Ja sam zapravo upao na rub novinarstva, no na kraju to nije ispalo tako loše.”

Vezane vijesti

Arsenijeviću otkaz u Pressu

Arsenijeviću otkaz u Pressu

Beogradski pisac Vladimir Arsenijević, koji je nedavno gostovao u emisiji Hrvatske televizije "Nedjeljom u 2", u petak je potvrdio da mu je dnevni… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika