KARLO BARBARIĆ kao Goran u filmu 'Moram spavat', anđele' Dejana AćimovićaOd uspostave državne nezavisnosti, hrvatska kinematografija proizvela je niz filmova koji tematiziraju socijalističko hrvatsko-jugoslavensko razdoblje, a svima im je zajedničko prokazivanje komunista kao negativaca i afirmiranje građanskih Hrvata kao suprotstavljenih im pozitivaca. Takve crno-bijele podjele prisutne su i u boljim filmovima tog usmjerenja, “Kraljici noći” Branka Schmidta i “Ne dao Bog većeg zla” Snježane Tribuson, a u slabijima nije se prezalo ni od faktografskih falsifikata radi lažiranja zbilje. Tako je npr. u “Zlatnim godinama” Davora Žmegača slom masovnog pokreta u prosincu 1971. simbolički prikazan tako da su u Jugotonovu dućanu u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici dvostruki kompilacijski album Beatlesa “Rock’n’roll Music” zamijenile ploče posvećene komunističkim “brendovima”, iako je dotični album objavljen tek 1976. Najveća ironija u svemu bila je implikacija kako je maspok, ili barem njegova mlada garda, bio “rokerski” orijentiran, dok je (pro)komunistički segment istog naraštaja bio valjda “antirokerski”.

Dakako, ništa nije dalje od istine - u tadašnjoj Jugoslaviji autorski rock ’n’ roll uostalom, za razliku od šlagera i narodnjaka, jedva da je bio vrijedan spomena, a glavna nepolitička ikona maspokovaca, naknadno (samo)prozvanih “proljećarima”, bio je Vice Vukov, vedeta tzv. zabavne glazbe, koji, za razliku od recimo Ivice Šerfezija, Miše Kovača ili Kiće Slabinca, nikad nije ni pokušavao koketirati s rock ‘n’ rollom. I dakako da ideološka sklonost nacionalizmu ili komunizmu nije određivala glazbene i ine umjetničke ukuse, pa je tako čak i Ivica Račan u ono doba slušao Dylana. Odustajanje od crno-bijelih podjela i težnja k autentičnijem, slojevitijem prikazivanju zbilje onog vremena središnja je i najvrednija odlika drugog redateljskog ostvarenja glumca Dejana Aćimovića “Moram spavat’, anđele”, nastalog na temelju scenarija njegove mlađe sestre Tatjane.

Dejan Aćimović debitirao je kao redatelj i scenarist 2000. filmom “Je li jasno, prijatelju?”, zatvorskom dramom komplicirane dramaturgije koju kao neiskusan režiser nije uspio svladati na odgovarajući način. Ipak, u užerežijskom smislu - kadriranju i montaži unutar scena, Aćimović je pokazao talent, a produkcijsko-dizajnerski, pogotovo s obzirom na to da je bila riječ o nezavisnom projektu, film je upravo imponirao. Uz to, Aćimović je u njemu, u maloj ali bitnoj i izražajnoj ulozi, uspio angažirati Radu Šerbedžiju, čija je anglofona karijera, koliko god možda marginalna, baš tada bila u zenitu, i kojem je to bila prva rola u Hrvatskoj nakon raspada Jugoslavije (Berkovićeva “Kontesa Dora”, u kojoj je tumačio glavni lik, snimana je u “međurazdoblju”). Sedam godina poslije, sada udružen sa sestrom Tatjanom, Dejan Aćimović zamijenio je “grubu mušku priču” obiteljskom melodramom smještenom na sam početak 70-ih, obilježen prvom svjetskom titulom jugoslavenskih košarkaša na prvenstvu u Ljubljani 1970. i masovnim pokretom u Hrvatskoj 1971., a na lokalnoj razini uzletom kultnog mostarskog nogometnog kluba Velež, koji će u saveznim okvirima značajnim faktorom postati godinu-dvije kasnije.

NATAŠA DORČIĆ i Vera Zima u 'Moram spavat, anđele'Mjesto radnje je, naime, neimenovani hercegovački gradić u okolici Mostara (trebala bi biti riječ o Čapljini u kojoj su Aćimovići rođeni, a film je inače sniman u Bjelovaru), u kojem živi nacionalno, religijski i ideološki miješana obitelj dječaka Gorana - majka Gordana je Srpkinja, otac Ante Hrvat, a tu su i djed i baka, majčini roditelji, koji povezuju dva “neprijateljska”, ali ipak na svoj način komplementarna pola - komunizam i kršćanstvo (u pravoslavnoj “redakciji”). U široj rodbini ima i muslimana, prvi susjedi su angažirani na hrvatskoj nacionalnoj stvari, a očeva majka - baka koju Goran samo izvanredno viđa, uvijek u emocionalno hladnoj atmosferi, i kojoj su partizani 1945., po svemu sudeći, ubili muža - ne može oprostiti sinu prelazak u “neprijateljski tabor”. Brat i sestra Aćimović prikazuju stvari onakvima kakvima ih se sjećaju iz vremena vlastita odrastanja: ponekad je različita nacionalnost i vjera, a osobito ideološka pripadnost, mogla biti uzrokom (velikih) problema, ali među ljudima dobre volje ti kolektivni dijelovi individualnih identiteta uglavnom nisu predstavljali prepreke. Posebno je znakovita scena krsne slave, kad djed Risto, bivši partizan i uvjereni komunist, napušta stan i odbija uzvratiti pozdrav svećeniku, no nije mu na kraj pameti ikako drugačije doli “principijelnim” bojkotom suprotstaviti se dominaciji vjerske tradicije. Koliko drugačije i koliko istinito u usporedbi sa svim onim novohrvatskim pamfletima po kojima je vlast silno progonila vjernike i njihove pastire, i koliko sukladno mom vlastitom sjećanju, kad sam u Goranovim godinama, na inzistiranje mame vjernice, morao na vjeronauk na koji mi se nikako nije išlo, a tata, iskreni komunist, tome se ni na koji način nije suprotstavio.

Odlična je i scena u kojoj djed Risto pruža utočište ženi i kćeri susjeda Hrvata, maspokovca, pred policijom, iako sam, dakako, nimalo ne simpatizira masovni pokret, ali kao moralan čovjek zna da treba zaštititi slabe i nemoćne, pogotovo ako su prvi susjedi. Jedan kritičar, u povodu jednog drugog filma, takav je moral, koji elementarnu ljudskost pretpostavlja ideologiji, nazvao građanskim, no takvo je određenje sektaško i diskriminirajuće, jer riječ je jednostavno o prirodnoj humanosti za koju su neki ljudi, volimo ih nazivati pravima, sposobni i u najtežim trenucima. I ponovo ta ljudskost koja nadvladava ideologiju predstavlja kontru novohrvatskoj filmskoj (i ne samo filmskoj) proizvodnji povijesti, afirmirajući ono što je znalo biti dobro u odnosima ljudi različitih nacionalnih, vjerskih i ideoloških zaleđa, umjesto inzistiranja na negativnoj jednoobraznosti povijesnog sjećanja, po kojoj jedni (komunisti, Srbi, ruralci) uvijek tlače druge (nekomuniste, Hrvate, građane). Značajan motiv filma Aćimovićevih je i ženska emancipacija. Dobro je pokazana raspodjela između tradicionalističke ženske dominante kao glavne okosnice patrijarhata u svim društvima i prvih proplamsaja eksplicitne ženske emancipacije kroz naglašenost seksualiziranosti te njezine povezanosti s intelektualnošću.

Nositeljica starih, žužijelinekovskih shvaćanja o lukavo pritajenom podrivanju muške moći bez dovođenja samog patrijarhalnog poretka u pitanje (ali bez žužijelinekovske eksplikacije seksualne uloge u toj igri manipulacije) Gordanina je majka, dok suprotni spol predstavlja Gordanina mlađa sestra, seksepilna nastavnica fizike, koja se na sav glas bori protiv konvencija u spolno-rodnim odnosima. Sama Gordana kao da je negdje između - odlučno odbacuje majčine manipulacijske strategije jer su nedostojne ljubavi kao plemenitog osjećaja i ravnopravnog odnosa žene i muškarca, ali jako je daleko od sestrine seksualiziranosti i “revolucionarnosti”, ostajući u tradicionalnim okvirima decentne žene-majke i tako predstavljajući ondašnji, vjerojatno i sadašnji, dominantni ženski model.

Odlika filma svakako je i uvjerljivost prikaza otuđenja Goranovih roditelja koje ih dovodi do razvoda (iako je njihov odnos mogao biti elaboriraniji), a onda i motiv duboke spone koja ih još veže premda su već daleko na suprotnim stranama, i koja ih dovodi do prešutnog saznanja da su jedno u drugom imali ili mogli imati sve, a da su to izgubili odnosno propustili bez pravog otpora, odnosno truda.

Ipak, nije sve savršeno u “Moram spavat’, anđele”. Goran kao tzv. središnja inteligencija filma suviše je tanak protagonist, a njegov utjelovitelj Karlo Barbarić glumački je jako skučen, iako to djelomično kompenzira izražajnom pojavom. Ljubavna spona između njega i susjedske djevojčice svodi se na njegovu šutnju i njezine mile poglede, u čemu je unatoč njihovim nježnim godinama daleko premalo (erotske) psihologije. Problem je i povremeno autorsko prelaženje na tlo patetike u prizorima povišene emocionalnosti, te pretenciozna simbolika u nekim trenucima, osobito samoj završnici. No svršimo ugodno - Nataša Dorčić sjajna je kao Gordana i šteta je što je toliko godina trebalo da nas podsjeti na svoj velik dar.