Vedrana RudanMnogi su me novinari nazvali i tražili od mene mišljenje o “slučaju Mirjana Pukanić“. Nisam komentirala “slučaj“ jer sam bila uvjerena da je gospođa Mirjana Pukanić bolesna. I pred nekoliko dana i danas mislim da bih, kad već jesam “komentatorica“, trebala vruću temu komentirati u listu za koji radim. Za Nacional pišem pet godina, nikad mi nitko nije ni dodao ni oduzeo jednu jedinu riječ. Samo je jedanput moj tekst odbijen, i taj tjedan moja kolumna nije izišla. Novinarstvom se bavim trideset godina, radila sam za gotovo sve hrvatske listove, bila sam i urednica na Hrvatskom radiju, nikad u životu nisam imala toliku novinarsku slobodu kakvu imam (kakvu sam imala?) u Nacionalu.

Na tome sam zahvalna i svojoj urednici Sini Karli i gospodinu Ivi Pukaniću. Nije mi nimalo lako pisati ovaj tekst za koji sam sigurna da će završiti u košu. Živim od pisanja, ne od rente, honorar koji od ove kuće godinama dobivam bez dana zakašnjenja mnogo mi znači, nisam bogata osoba, i mene, ovu izreku često citiram jer je zastrašujuće istinita, od bankrota dijeli jedna plaća.

Što želim reći? Ako ovaj tekst ne iziđe, ja više za Nacional neću pisati. Ne zato što sam hirovita, ne zato što mi je svejedno, pisanje za Nacional je za mene (bilo?) najugodnije novinarsko iskustvo u životu. Pisati slobodno, bez cenzure i autocenzure fenomenalan je doživljaj, malo ima toliko privilegiranih novinara kako sam to (bila?) ja. Ali, koliko god bila zahvalna i gospođi Sini Karli i gospodinu Pukaniću na povjerenju što su mi ga ukazali, ne mogu a da ne izrazim svoje gnušanje nad zločinom što ga je Država učinila nad gospođom Pukanić.

Da gospođa Pukanić nije gospođa Pukanić ovaj mi uvod, naravno, ne bi bio potreban, zato što gospođa Pukanić jest gospođa Pukanić, ja sam ga napisala. Gadi mi se zemlja koja šalje policajce na ženu koja želi novinarima reći svoju istinu. Gade mi se policajci koji tanke ruke nemoćne žene okivaju lisicama. Gade mi se liječnici koji trpaju u ludnicu zdravu ženu. Gadi mi se Dorica Nikolić. A opet, ponosna sam što u ovoj gadnoj zemljici postoje neki ljudi i neki novinari koji su ipak uskočili i prisilili Državu da prizna grešku. Naravno da liječnici neće odgovarati, ni policajci, ni gadna Dorica Nikolić ni ministrica pravosuđa Lovrin koja ništa nije znala o predmetu koji je digao Hrvatsku na noge... Nitko neće odgovarati za ovo što je učinjeno građanki Pukanić jer je Hrvatska zemlja zločinaca, ubojica i varalica.

Kad bih mogla plesati u njihovu kolu, plesala bih. Duboko sam svjesna toga da sam prestara za iskakanja iz kola, plesati sam znači nestati s pozornice. Odlazak sa stranica Nacionala teško će mi pasti. Ne odlazim jer želim, odlazim jer moram. Razum mi govori jedno, želudac drugo. Jednostavno, osoba sam koja ne može povraćati na svoj lik i djelo i pisati dalje kao da se ništa dogodilo nije. U ovoj priči meni je najmanje bitna činjenica da je Mirjana Pukanić supruga suvlasnika Nacionala.

Ona je za mene Ljudsko Biće koje ima pravo govoriti i reći svoju istinu. Okovi na njenim rukama, okovi su na mojim rukama. Želim pisati slobodno. Znam da tražim previše, tražim previše jer sam godinama pisala u listu koji mi je davao apsolutnu slobodu. Nacional je kriv što mi lisice smetaju. Zbogom, gospodo. Ili doviđenja? Ovo “doviđenja“ shvatite i kao nadu i kao zajebanciju. Kao nadu zato što mi se ne odlazi, kao zajebanciju zato što ne želim biti žalosna iako jesam.