Sad kad je dio hrvatskih ratnih vođa odao zapaženu posmrtnu počast Ivanu Koradeu, a policija prije toga žrtvovala svoga čovjeka kako bi višestrukog ubojicu pokušala uhvatiti živoga, nacija se radikalno preusmjerava na nove senzacije, neke od njih također vrlo sumorne. Ima, međutim, i veselijih. Ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković slavodobitno je na press-konferenciji u Bruxellesu spomenuo dva poglavlja koja se navodno zatvaraju u pregovorima Hrvatske s EU-om, ali nije se - na izravno novinarsko pitanje - mogao dosjetiti koja su to, što je u javnosti izazvalo lavinu podsmjehivanja na račun njegove nekompetentnosti. I sam Ivo Sanader - čovjek koji o gafovima svojih birokrata najradije krležijanski šuti - osjetio je začudnu potrebu da u tom povodu nešto kaže, i zaključio je kako je najsigurnije da u pomoć izravno pozove Boga, putem Biblije.

Neka se prvi kamenom baci na Jandrokovića, tko je od vas bez grijeha - zagrmio je s Markova trga, pretvarajući svoga infantilno površnoga ministra u izliječenu bludnicu dostojnu poštovanja. Osim što je principijelan samo kad se radi o bezuvjetnoj zaštiti svojih političkih akvizicija i partijske klijentele, premijer je ponekad i duhovit gotovo poput autora domaćih TV serija. Utješna metafora o Jandrokoviću doista je za krepat. Svoju impresivnu dosjetljivost pokupljenu iz ubrzanoga vjeronauka mogao je i nadopuniti adaptiranom porukom na vlastiti račun: Oprosti mi, Bože, jer pri izboru svojih kadrova ne znam što činim. Kad je o subjektu lakrdije riječ - tj. o gospodinu Jandrokoviću - njemu bi publika možda i oprostila nesposobnost za birokratski posao kojim se stjecajem okolnosti bavi, da s lica na trenutak uspije skinuti svoj politički smiješak glupoga Augusta kojim nastoji maskirati nepodnošljivu prazninu postojanja.

---

Hrvatska politika po mnogim parametrima teške otkvačenosti predstavlja svojevrsni antihumoristički show, na koji se može primijeniti televizijska misao legendarnoga kazališnoga redatelja Toma Durbešića: “Kao što ima pravih glupih Augusta, tako ima i pravih glupih showova". Ono što se u njoj nudi kao ozbiljan društveni angažman, u konačnici se često svodi na trivijalnu kvazizabavu za mase. Smisao ove kolumne nije, međutim, u naricanju nad tupavom dramaturgijom hrvatske političke scene, nego - među ostalim - u istraživanju duhovnih mijena po kojima ta scena egzistira i osigurava svoju reprodukciju. Radimir Čačić, na primjer, najavio je drastičnu pragmatizaciju HNS-a, koji će ubuduće koalirati i s HDZ-om i s bilo kim ako to donosi položaje u vlasti.
Da bi reč rekel, gospon Čačič

Najava je nesumnjivo proizvod osjećaja gorčine i inferiornosti koji se u HNS-u kristalizirao nakon izbora. Dosljednost im je donijela samo to da mogu sa strane napeto promatrati kako se stranke znatno beznačajnije od njihove svrstavanjem uz Sanadera ležerno pozicioniraju u vladajućim ešalonima. Što smo mi ovdje, zadnje budale? - nesumnjivo se zapitao gospodin Čačić. Ako s HDZ-om mogu ići svi outsideri koji su prije izbora bili protiv HDZ-a, i ako im to donosi isključivo korist, možemo valjda i mi - demokratski poštenjaci koji umiremo u ljepoti svojih uvjerenja - izvesti istu vrstu “transideologizacije”, iskoristiti ranjivoga Sanadera kao polugu i postati ministri. Da bi reč rekel, rekli bi Zagrepčani. S utilitarnoga aspekta, nema se tome što predbaciti. Ako u Hrvatskoj nisi uz vlast, nisi ništa. Strategija je već pokazala blagotvorne efekte kod Vesne Pusić, koja se etablirala u Saboru samo na račun odmaka od SDP-a.
Načela u sudaru s ambicijama

Nekima se, međutim, taj hladni pragmatizam ne sviđa, a među njih - čini se - pripada i Stipe Mesić, vitalan čovjek u najboljim godinama za početak treće mladosti, koji intenzivno razmišlja o svojoj budućnosti. Nastavi li nakon predsjedničkog mandata karijeru u HNS-u, iz kojeg je i došao na Pantovčak, jasno mu je da ga čeka borba s autokratom Čačićem, i njegovim ženskim alter egom, oko principa i utjecaja. Premda se svojedobno - u specijalnim društvenim okolnostima - zatekao među osnivačima HDZ-a, Mesić danas ne može biti hadezeovac ni u ublaženoj ili izvanjskoj varijanti. Osim toga, politička pozicija s koje dolazi ne dopušta mu ni ulazak u nekakve frakcijske bitke za stranačku prevlast, i veliko je pitanje može li se on u tom kontekstu uopće uklopiti u postojeći opozicijski establishment u kojem se načela kronično sudaraju s osobnim ambicijama.

Postoje struje koje bi ga vrlo rado vidjele u SDP-u, računajući da bi Mesić u postojećoj vreći rogova i kopita mogao restaurirati račanovski fluidni autoritet i osjećaj za hijerarhiju. Teško će se, međutim, oko toga postići consensus. Mladi aparatčici osjećaju se ugodno uz Milanovića koji ih je izmislio, i na staru gardu - čiji je Mesić favorit - gledaju kao na opasnost. Jednako tako, nitko ne će biti voljan prepustiti lidersko mjesto Mesiću samo zbog njegove predsjedničke karizme, a položaj nekakvoga savjetnika i starca-mudraca koji u stranci prosipa svetu vodicu dugogodišnjega iskustva pouzdano nije u skladu s Mesićevim ambicijama. Sve to vodi prema zaključku da je za Mesića - ako mu penzija nije opcija - osnivanje vlastite stranke “nekompromitiranih ljudi” najlogičnija varijanta nastavka karijere, to više što je publika od postojećih stranaka već debelo umorna.