Veljko BarbieriKad je u proljeće 1180. godine na povratku iz Europe učeni redovnik Giraldus Cambrensis sišao s broda i stupio na rodno englesko tlo, magla je bila toliko gusta da nije bio siguran hoda li po dimnim isparotinama s mora ili je zakoračio na pjeskovitu obalu. Osjećaj nesigurnosti pojačavala je i toplina koja je isijavala iz magle mirišući na kuhanu ribu, a đavli i demoni vrebali su iz tame. Prestrašeni Giraldus izrekao je nekoliko Očenaša, hrabreći se da već sam taj miris koji je dolazio s mora prenosi bolne i skrušene poruke Isusove smrti i Uskrsnuća Božjega Sina, te da je on sam zamotan u posnom oblaku pozvan pred lice Gospodnje, za njegov stol u Jeruzalemu, već popunjen apostolima na Posljednjoj večeri. Umjesto Petrova izdajničkog pijetla kliktali su galebovi skriveni u gustoj magli, gosteći se ribom koja je plivala po vrućoj površini zajedno s onim groznim prikazama. Ipak, bilo je svečano i učeni se redovnik osjećao nekako uzvišeno, dok mu je miris s površine mora, pretvorenog u veliku riblju juhu, dražio osjetila. Uto se probudio! Nalazio se u svojoj maloj ćeliji, a zrak je mirisao na paru iz kotla na ognjištu. Pa je hitro došao k sebi, kleknuo na klecalo u kutu i prionuo na pokajničku molitvu, osjećajući kako ga steže pod lubanjom. I ma koliko je predano molio, i u molitvu su se uvukle slike prethodnog dana koje su i potaknula onaj neobični san. Bio je ugošćen u samostanu Sv. Augustina u pokrajini Kent, a prior je slavio njegova nabožna putovanja Europom, na slavu Krista i njegove crkve. Počela je opet večera, ali u sjećanju. Pa ipak, makar u uspomenama, Giraldus je opet bio iznenađen mnoštvom ribljih jela, pjatanci i priloga, a iznad svega samo njima razumljivim glasovima redovnika, zviždukanjem i gestikuliranjem braće kojima je tijekom večere bilo zabranjeno govoriti. Njihov prior nudio im je mnogobrojne sljedove od morske i riječne ribe, koje su izabrani redovnici služili za večerom te i sami rukama posezali za komadima kuhane ribe. Ovi su pak neka jela primali s odobravanjem, a neka odbijali odlučnim pokretima, tako da je jadni Giraldus načas pomislio da je među pantomimičarima u nekom igrokazu. Ipak, sjećao se dobro dok mu se jezik još stezao pod nepcem: sva ta silna jela od ribe bila su vrsno pripremljena, posebno ona od skupocjenih vrsta iz podmorja, njih više od trideset ponuđenih po strogo određenom redoslijedu jelovnika. Njega je dopao veliki kovač, riba Sv. Petra, obilježen otiskom prsta Kristova nasljednika, i Giraldus je uživajući u njegovu ljepljivom mesu osjećao grizodušje kao da će baš on izdati Božjeg Sina. A mučila ga je i raskoš samostanske večere, makar je bila pripremljena za posni dan, jer kad su nakon ribe poslužili povrće, svi su se već prejeli, jer su smazali i stotine jaja koja su samostanski kuhari začinili slanom ribom i začinima da još više pojačaju apetit uvaženog gosta i subraće. Pa su umjesto kaleža s Isusovom krvlju kružili pehari, ispijali su se vino i žestoka pića, tako da lagano pivo iz Kenta nije bilo ni izneseno na stol. Giraldus Cambrensis požalio se u dnevniku: “Što bi rekao Sv. Pavao, što Sv. Petar, što strogi Sv. Benedikt...“ Ali i on se dobro najeo i napio, tako da je sinoć napustio samostan Sv. Augustina s blagom vrtoglavicom i glavoboljom koja ga nije napuštala ni sada, dok su mu pred očima još plesale sablasti, utekle iz mita o Sotoni ili iz neke strašne priče. A bila je to doista prava posna večera u pokrajini Kent.