Koliko god zvuči kao otrcana fraza, ali godinu dana nakon smrti Ivice Račana ništa u Hrvatskoj više nije isto. Tijekom posljednja dva desetljeća političke karijere Račan je utjecao na neke od glavnih društvenih procesa u Hrvatskoj, ali isto tako, već u prvoj godini postračanovske ere, Hrvatska je doživjela goleme promjene.

U svakom slučaju, Stipe Mesić je napravio pravu stvar kad je ovih dana bivšeg SDP-ova čelnika odlikovao Veleredom kraljice Jelene s lentom i Danicom. Političar koji je u Beogradu raskrstio sa Slobodanom Miloševićem i jugoslavenskom idejom, a poslije - makar relativno neuspješno - predvodio prvu koalicijsku vladu nakon odlaska Franje Tuđmana sa scene i demokratizirao državu, zaslužuje posthumno priznanje. Makar on sam nikada nije volio tu vrstu počasti, a njegova se obitelj usprotivila idejama o brzopoteznim imenovanjima gradskih ulica i trgova. To prije što upravo promjene koje su se dogodile više od bilo kakvih kolajni i komentara ukazuju na Račanov utjecaj na situaciju u Hrvatskoj.

Prije tek nešto više od godinu dana politička scena bila je dosadna i predvidljiva, ali i kudikamo šira nego danas. I tada su HDZ i SDP imali najveću potporu, ali Sanadera i Račana snažno su pritiskali Anto Đapić i Radimir Čačić. HNS je istaknuo Čačića kao premijerskog kandidata i, premda ni u jednom trenutku nisu postojali realni izgledi za realizaciju te ideje, situacija je bila kudikamo kompleksnija nego danas. Račan je nevoljko bio vođa opozicije, i simbol smirenosti u politici, ali rijetki su ga vidjeli kao novog mandatara vlade. Paradoksalno, ali istinito - svima je odgovarao: esdepeovcima jer se činilo da ih samo on može držati na okupu, Čačiću koji je smatrao da svojom energijom može trijumfrati nad Račanovom sporošću, i Sanaderu, koji ga je ionako već pobijedio 2003. godine. Onda se Račan razbolio i umro, a to je dovelo do potpune promjene u političkom životu Hrvatske.

Zoran Milanović simbol je transformacije SDP-a i stranačke scene. Iako je u politiku ušao i formirao se u Račanovu okrilju, pretvorio se u antipod nekadašnjeg mentora. U pozitivnom smislu, podignuo je SDP na nikad prije dosegnutih 33 posto, de facto eliminirao HNS, a unutar stranke pokrenuo procese generacijske smjene i stvaranja nečega što se sada već može nazvati nova hrvatska ljevica.

Problem je taj da Milanović, to je više nego očito, nema neke osobine koje je imao njegov prethodnik. Svojim nastupima privlači dio javnosti, ali još više ljudi odbija od sebe. Na neki način, kada je riječ o karakternim crtama, on je sličniji Sanaderu negoli Račanu, a to je feler koji ga je koštao gubitka na izborima. Umjesto da motivira birače i stranačke suradnike, Milanović nerijetko čini posve suprotno, tako da je na izbore 2007. izišlo manje ljudi nego četiri godine prije, a i u SDP-u se znatan dio poznatih članova osjeća isključenima. E, sad, svatko mora sam naći odgovor na pitanje je li bolje biti drag kao Račan ili energičan, ali i odbojan poput Milanovića.

Ali neosporno je da je odlazak Ivice Račana, baš kao i smrt Franje Tuđmana u prosincu 1999., pokrenuo bitne promjene u hrvatskoj politici. U ovim događajima istovremeno se krije i jedan od najvećih problema hrvatske politike - da bi došlo do promjena, protagonisti trebaju umrijeti.