Objavljeno u Nacionalu br. 649, 2008-04-22

Autor: Dean Sinovčić

Interview

Sanja Jovanović - svjetska rekorderka stasala na puri i vodi

PLIVAČKA PRVAKINJA govori o sportskim uspjesima, teškim počecima u karijeri, djetinjstvu i životu u siromaštvu u Dubrovniku te planovima za budućnost

TEŠKO DOUSPJEHA Iako je bila izvanredan plivački talent, dvadesetjednogodišnja Sanja Jovanović godinama se mučila jer nije imala novca, sponzora i opreme i prošla je mukotrpan put do uspjehaTEŠKO DOUSPJEHA Iako je bila izvanredan plivački talent, dvadesetjednogodišnja Sanja Jovanović godinama se mučila jer nije imala novca, sponzora i opreme i prošla je mukotrpan put do uspjehaGodinama je Sanja Jovanović (21) smatrana najvećom nadom hrvatskog ženskog plivanja, ali sve do prošle godine nije se znalo hoće li se njezin plivački talent ikada pokazati dovoljno dobrim za europske i svjetske uspjehe. Iako je 2004., kao 17-godišnjakinja, plivala na Olimpijskim igrama, a iste godine na Europskom prvenstvu u Madridu osvojila treće mjesto na 200 metara leđno, već godinu dana kasnije ušla je u krizu zbog koje je razmišljala o tome da prestane plivati. Tek nakon što je počela raditi s Dmitrom Bobevom, bugarskim plivačkim trenerom koji već godinama živi u Hrvatskoj, došli su rezultati. Prošle godine osvojila je zlatnu medalju na 50 metara leđno i srebrnu na 100 metara leđno na europskom prvenstvu u 25-metarskim bazenima u Debrecenu, a nedavno je u Manchesteru na svjetskom prvenstvu u malim bazenima osvojila zlatnu medalju, uz svjetski rekord na 50 metara leđno, te osvojila brončanu medalju na 100 metara leđno.
Da bi postigla svjetske plivačke uspjehe, Sanja Jovanović morala je proći golgotu. Njezina obitelj, majka i tri sestre, zbog rata je iz Mokošice izbjegla u sedam kilometara udaljeni Dubrovnik. Otac je pobjegao u Njemačku, a one su živjele u prognaničkim hotelima u Dubrovniku. Iako se brzo ustanovilo da je Sanja iznimno talentirana za plivanje, godinama se mučila jer nije imala novca, sportske opreme i sponzora.

Uspjeh nakon krvavog rada

Nakon što se Ivan Šprlje, nekadašnji župan Dubrovačko-neretvanske županije, zauzeo za nju, počeli su dolaziti i sponzori, osobito nakon što se za nju počela brinuti B4 Sport Academy, akademija koja se brine o mladim i nadarenim sportašima. Jedini problem bili su plivački treneri kojih Hrvatska nema u izobilju, ali otkako radi s Dmitrom Bobevom, Sanja Jovanović više nema sportskih problema. Privatni je, međutim, nisu napustili jer njezina majka Marija dulje vrijeme boluje od raka dojke.

NACIONAL: Iako svi slave vašu zlatnu medalju i svjetski rekord u 25-metarskom bazenu u Manchesteru, morate priznati da se u plivačkom svijetu uspjesi u 25-metarskim bazenima cijene manje od rezultata u 50-metarskim bazenima.

- Dobro, onda ću postići svjetski rekord i u 50-metarskom bazenu pa će me svi cijeniti. Iskreno, taj rekord ipak znači mnogo jer je sva moja konkurencija došla u Manchester. Nije došla jedino Amerikanka Natalie Coughlin, ali sve ostale najbolje “leđašice” bile su u Manchesteru tako da sam imala vrlo jaku konkurenciju. Zato mogu reći da sam na vrhu, da sam najbolja na 50 metara leđno, dok sam na 100 metara leđno između trećeg i petog mjesta. A što se tiče rezultata u 50-metarskom bazenu, ima vremena da se i tamo ruše svjetski rekordi. To ćemo ostaviti za kasnije; nakon što sam srušila rekord u malom bazenu voljela bih srušiti svjetski rekord na 50 metara leđno i u velikom bazenu.

NACIONAL: Jesu li novi rekordi i medalja na Olimpijskim igrama u Pekingu glavni cilj vas i vašeg trenera Dmitra Bobeva s obzirom na to da sada nitko više ne očekuje nešto manje od toga?
- S Bobevom pričam o svemu pa i o tome da će biti i kriza i padova u rezultatima, što je normalno. Sve sam to već doživjela prije tri godine, ali mislim da više neću ući u takvu krizu. Bobev i ja često pričamo o medaljama i rekordima, čak ga znam i “daviti” oko toga, onda mi Bobev kaže da se smirim jer nije dobro kada sama sebe tako stavljam pod pritisak. Kao klinka sam tako razmišljala i govorila, ali tada nisam imala nikoga da mi kaže da prestanem. Takve sam izjave davala i zato što sam po prirodi optimistična i jednostavna osoba. Kao dijete sam voljela postavljati ciljeve, ali kako sam starija, shvaćam da ću ciljeve ostvariti samo ako kvalitetno i dobro radim. Zato sada kažem da je moj cilj na Olimpijskim igrama ulazak u finale, među prvih osam.


NACIONAL: Spominjete dane kada ste bili djevojčica. S koliko godina ste počeli plivati?

- Bilo je to 1995., kad sam imala devet godina i kad su prepoznali moj talent. Išli smo na bazen sa školom, plivali smo i tada su mi rekli kako sam užasno velik talent tako da sam se odlučila baviti plivanjem. Budući da smo majka, sestre i ja živjele u uvjetima koji nisu bili idealni, shvatila sam da moram pomoći svojoj obitelji i izvući je iz bijede tako da sam, grabeći kroz vodu, razmišljala kako to radim da bi i meni i njima bilo bolje, te kako će nas moje plivanje izvući iz problema. Kasnije je došao i prvi novac, prve medalje, upoznavanje ljudi koji su mi pomogli. Najviše mi je pomogao pokojni Ivan Šprlje. Prošle godine me je strašno pogodila njegova smrt. Kada sam išla na europska i svjetska prvenstva, on mi je bio u mislima. Dok smo živjele u hotelu kao izbjeglice, moja je najstarija sestra Petkana radila i još uvijek radi kao slastičarka u hotelu Excelsior, kod Gorana Štroka. Jednom prilikom, 1999., upoznala je u hotelu Ivana Šprlju i opisala mu situaciju u kojoj se nalazim. On nije vjerovao što se događa i rekao je: “Vama se treba pomoći.” Bio je prekrasna osoba, uvijek nam je pomagao, inzistirao je da se naša kuća obnovi. Zato mi je prije nekoliko dana Goran Štrok rekao kako bi Ivan Šprlje sada bio najsretnija osoba zbog mojih uspjeha. Valjda Bog uzima one koji imaju dušu, koji su mu najpotrebniji, uzima dobre ljude.

Dvije kunice za krafnu

NACIONAL: Počeli ste s devet godina i sigurno je da je sljedećih četiri ili pet godina obilježio samo rad i trud, bez unosnih uspjeha. Kako ste preživjeli te godine?

- Čak i više, prošlo je šest ili sedam godina krvavog rada bez nekih prihoda. Sjećam se da bi nakon jutarnjih treninga svuZLATO U MANCHESTERU Sanja Jovanović sa zlatnom medaljom koju je osvojila na 50 metara leđno na Svjetskom prvenstvu u Manchesteru; Kineskinja Gao Chang osvojila je drugo mjestoZLATO U MANCHESTERU Sanja Jovanović sa zlatnom medaljom koju je osvojila na 50 metara leđno na Svjetskom prvenstvu u Manchesteru; Kineskinja Gao Chang osvojila je drugo mjesto djecu roditelji odvozili kućama, a budući da moja majka nije imala automobil, ja bih ostala na bazenu i odspavala do poslijepodnevnog treninga. Moja majka nije imala novca ni za tenisice, ni za ostalu opremu, ali sve me to u životu ojačalo i dovelo na vrh. Sjećam se svoje prve stipendije, iznosila je 600 kuna, smiješno, ali me je jako veselilo jer sam mogla taj novac odnijeti kući i reći mami “evo, kupi nam nešto za ručak”.

NACIONAL: S obzirom na veliko odricanje koje plivanje zahtijeva, je li se majka odmah složila s vašom željom da postanete profesionalna plivačica?

- Ona mi je bila velika podrška od prvog dana i stalno me je gurala. Sjećam se da mi je, kad mi se nije išlo na trening, govorila “dat ću ti dvije kunice da si kupiš krafnu pa zatim otiđi na trening”. Ona je znala kako će me nagovoriti jer sam je uvijek tražila dvije kunice kako bih si kupila krafnu. Zato me je znala podmititi krafnama kako bih otišla na trening. Ma nije meni nikada bilo teško odraditi trening, nikada se nije dogodilo da zbog igre s drugom djecom ne odem na bazen. Odmah sam osjetila veliku ljubav prema plivanju i veliku želju da budem uspješna plivačica i tako pomognem svojima.

Plivački fenomen

NACIONAL: Kako je, uza sve to, bilo živjeti bez oca koji vas je napustio?

- To je za mene završena priča. Ne volim pričati o njemu jer je 1992. otišao svojim putem i mi od tada živimo bez njega. Moj život su moja majka i moje tri sestre, to je sve što mogu reći o svom ocu.

NACIONAL: Za razvoj plivačice potrebna je posebna prehrana. Kako ste se snalazili ako ste jedva imali osnovnu prehranu u prognaničkom hotelu?

- Upravo me je to tjeralo na uspjeh jer sam željela imati topli obrok, automobil i topli dom, kao i svi ostali ljudi. To me činilo jačom, to mi je bio osnovni motiv. U najtežim trenucima pomogla mi je B4 Sport Academy i moram zahvaliti Robertu Josipu Manestru, direktoru Akademije, koji je u meni prepoznao talent i prije nego što je Akademija, koja pomaže mladim sportašima, pokrenuta. On mi je pomogao kada sam imala 14, 15 godina, pomaže mi i sada, kad je moja majka teško bolesna. S druge strane, bilo je jako mnogo ljudi koji su govorili da imam kratke ruke i kratke noge te kako od mene neće nikada ništa biti. Varali su se, a svim tim ljudima pokazala sam da sam najbolja plivačica i da ću biti još bolja. S druge strane, bilo je i onih koji su bili uz mene. Trener Bobev mi je rekao: “Kada sam te vidio kao klinku i kada sam vidio kako kratku nogu imaš, odmah sam znao da ćeš biti plivački fenomen.” Mene i dan-danas znaju zezati kako imam kratke ruke i kratke noge, ali nikada se nisam na to osvrtala jer znam da ove kratke ruke i kratke noge “šibaju” u vodi, a njihove duge ruke i duge noge ne “šibaju”.

NACIONAL: Na koji način vam je pomogla B4 Sport Academy?

- Prije nego što je Akademija osnovana Robert Josip Manestar pronalazio mi je sponzore, od prvog, bio je to Voćko, pa do mog osobnog sponzora, tvrtke Hidrocommerce. Akademija mi je pomogla u svemu, od sportske opreme i vitaminizacije pa nadalje. Svi ti ljudi iz Akademije su moja druga obitelj, uz mene su 24 sata.

NACIONAL: Prije nego što je Dmitar Bobev postao vaš trener imali ste problema s trenerima. O čemu se zapravo radilo?

- Bobev je počeo raditi sa mnom 2006., poslije europskog prvenstva u Budimpešti. Prije toga, nakon mog nastupa na Olimpijskim igrama 2004., došlo je do promjene trenera. Do tada je moja trenerica bila Klara Šiljeg.

NACIONAL: Izgleda da je i to nešto o čemu ne volite pričati.

- Ma nije da ne volim, nego je 2005. bila godina kada su svi mudrovali, a nitko mi nije pomogao. Iza mojih leđa je bilo vrbovanja kako bi se prekinula moja suradnja s Klarom Šiljeg. Ne znam točno što se dogodilo, ja joj želim svu sreću u životu. Uvijek joj se javim, popijemo kavu, nikada nisam imala ništa protiv nje. Međutim, neke stvari su se radile iza mojih leđa. Danas mi je lijepo, ružna sjećanja uvijek ostavljam iza sebe. Nakon Klare Šiljeg kratko me trenirao mladi i neiskusni trener Joško Turk koji nije ni za što kriv. Danas-sutra on može postati dobar trener. A onda je došao Dmitar Bobev i odmah sam znala da sam došla u ruke profesionalca.

Ponude iz SAD-a

Sanja Jovanović i obiteljSanja Jovanović i obiteljNACIONAL: Te krizne 2005. godine spominjalo se da želite napustiti plivanje.

- Da, namjeravala sam prekinuti s plivanjem. Bila sam očajna zbog cijele situacije, zbog toga što mi nitko nije pomagao i bila sam na rubu odlaska. Bila sam dijete, nisam imala zaleđe u bogatim roditeljima koji bi se brinuli za mene, i sve me to slomilo. No tada su došli ljudi iz B4 Sport Academy i rekli mi da neću napustiti plivanje. Kada je došao Bobev i kada mi se razboljela majka, postala sam druga osoba. Formirana sam kao osoba, znam razmišljati, znam što hoću u životu. Nakon Olimpijskih igara želim upisati ekonomski fakultet. Završila sam srednju trgovačku školu i želim se dalje obrazovati. Prvo ću upisati stranu školu engleskog jezika a nakon toga slijedi fakultet.

NACIONAL: Koliko god je vama bilo teško, znali ste priznati i da je treneru Bobevu bilo teško s vama.

- U prvim mjesecima zaista mu je bilo teško. Ne samo da nisam bila pripremljena za njegove metode rada nego ni za njegovo ponašanje. Na meni je trebalo dugo raditi i on je u tome uspio. On je prvo tražio razgovor sa mnom a onda rad. Prije toga ja nisam znala razgovarati i reći što me muči. Sada znam, kada me nešto tišti, kažem: “Gle, Bobče, ovo me muči, možeš li mi pomoći?”, jer se sada razumijemo. Tu je i njegov način rada. Otkad radim s Bobevom smršavila sam sedam kilograma, kvalitetno radim u teretani, kvalitetno se hranim, što je bitno, i kvalitetno odrađujem trening. Bobev mi se posvetio 24 sata na dan kako bi me svemu tome podučio. Sada među nama nema više nikakvih problema, funkcioniramo super, razumijemo se, on zna kada sam ja nervozna, ja znam kad je on nervozan.

DOČEK U DUBROVNIKU nakon osvajanja zlatne medalje bio je spektakularan DOČEK U DUBROVNIKU nakon osvajanja zlatne medalje bio je spektakularan NACIONAL: Izgubiti sedam kilograma nije mala i nebitna stvar u plivanju.

- Nije, bilo je gusto, ali ja sam to morala napraviti ako sam se mislila baviti vrhunskim plivanjem. Primjerice, znala sam jesti jako mnogo kolača, što mi je on zabranio. Bobev se jako ljuti kada vidi da jedem gluposti. Sada imam red i znam kada što smijem jesti, odmah se pomirim s činjenicom da ne smijem jesti kolače. Mrsko mi je, ali znam da je to za moje dobro. Ne bismo uspjeli da nije bio takav prema meni. Što se tiče samog plivanja i tehnike, i tu je razgovor s Bobevom bio najvažniji. S njim radim mnogo kvalitetnije, radim na tehnici, treninzi su dulji. Postala sam druga osoba.
NACIONAL: Nedavno se Bobev odlučio preseliti iz Rijeke u Dubrovnik. Je li to učinio na vaš nagovor?
- Nije, nisam ga ja nagovarala. Naš odnos je dobro funkcionirao i prije, kada sam se radi suradnje s njim preselila iz Dubrovnika u Rijeku. Provela sam godinu dana u Rijeci i bilo mi je super. Brzo sam se prilagodila, ljudi su ljubazni, živjela sam sama. Kada živiš sam, onda mnogo toga naučiš, prati, kuhati, čistiti, što je veliki plus u mom životu. To je super funkcioniralo, ali čovjeku treba promjena. Jako sam sretna zbog njegova dolaska u Dubrovnik.

NACIONAL: Jeste li imali ponuda da, kao nadarena plivačica, odete studirati i trenirati u SAD, poput Duje Draganje i Gordana Kožulja?

- Da, prije dvije godine zvalo me je jako mnogo fakulteta iz SAD-a, ali mene Amerika nikada nije privlačila. Osjećala sam da i u Hrvatskoj mogu postati vrhunska plivačica. Prednost Amerike je u tome što možeš završiti super fakultet i uz to trenirati, dok je to u Hrvatskoj drukčije. Draganji, Kožulju i ostalima svaka čast, završili su fakultete, formirane su osobe, naporno treniraju, imaju rezultate, ali ja i dalje ne žalim za Amerikom. Imam 21 godinu i sad ću upisati fakultet. Nije da nisam razmišljala o ponudama iz Amerike, ali na kraju sam odlučila da ih neću prihvatiti.

Status zvijezde

NACIONAL: Uspješni plivači su sve bolje plaćeni. Kako sada stojite financijski?

- U plivanju se nikada nije mogao zaraditi velik novac. Zato moram zahvaliti hrvatskoj vladi koja naše uspjehe nagrađuje lijepim financijskim iznosima. No plivači ne mogu zaraditi za cijeli život kao neki drugi sportaši. Što se mene tiče, moguU MLADIM DANIMA Sanja Jovanović je pobjeđivala u juniorskoj konkurencijiU MLADIM DANIMA Sanja Jovanović je pobjeđivala u juniorskoj konkurenciji zarađivati još bolje, sada se javljaju mnogi potencijalni sponzori i valjda ću dobiti još nekog sponzora. Ja još uvijek živim sa sestrama i majkom u Mokošici, u našoj obnovljenoj kući, a gradonačelnica Dubrovnika Dubravka Šuica trudi se da dobijem stan u Dubrovniku.

NACIONAL: Prije dvije godine postali ste poznati i tako što je vaša sestra blizanka Tanja sudjelovala u reality-showu Big Brother. Kako gledate na taj njezin potez?

- Moja sestra odgovara za sebe kao i ja za sebe. Meni se to nikada nije sviđalo i ja to nikada ne bih napravila jer mi to nije zanimljivo. Sudjelovanje u Big Brotheru nije joj otvorilo nikakve nove mogućnosti, dapače, neke prilike su joj se, zbog Big Brothera i onoga što je tamo radila, i zatvorile. No to je njezin izbor, ali ja to nikada ne bih napravila. Ona također radi kao slastičarka i nadamo se da će napraviti pjevačku karijeru, o čemu sanja.

NACIONAL: Imate li sada status zvijezde u Dubrovniku?

- Nikad se nisam osjećala kao zvijezda. Nitko nije zvijezda, mi smo obični ljudi, samo što se bavimo poslom koji je zanimljiv javnosti. Ja svoj posao radim iz ljubavi a ne iz popularnosti. Ne volim glumiti zvijezdu, bahatiti se, volim sa svakim popričati. Prema svakom sam korektna i otvorena.

'Kao prognanica sam sedam godina spavala na dasci'

NACIONAL: Od čega ste vi i vaša obitelj živjeli kada ste se počeli baviti plivanjem?
- Ni od čega, živjeli smo na paštetama. Bili smo izbjeglice, smješteni u hotelima u Dubrovniku, gdje smo imali doručak, ručak i večeru. Prvo smo bili u hotelu Argus, pa u Plakiru, a na kraju u Visu. Promijenili smo tri prognanička hotela. Nije bilo tople vode nego smo je kuhali u loncima, nije bilo stroja za pranje rublja, sve smo prali na ruke. Svakog dana vidjela sam štakore.

U hotelu Vis sam spavala sedam godina, i to na dasci na kojoj je bila deka da bi mi bilo barem malo mekanije. Katastrofalni uvjeti, nije bilo novca, živjeli smo užasno teško. Kad sam išla na put radi natjecanja, u mojem bi sendviču bila pura ili pašteta. Nisam mogla staviti čajnu kobasicu ili pršut, kao ostala djeca.

Na put sam išla u tenisicama koje su se raspadale i druga djeca su mi se rugala. Zbog toga sam plakala i govorila mami da više neću plivati.

Biografija

  • Rođena 15. rujna 1986. u Dubrovniku
  • 1995. s devet godina započela plivačku karijeru
  • 2004. nastupila na Olimpijskim igrama u Ateni i na Europskom prvenstvu u Madridu osvojila treće mjesto na 200 metara leđno
  • 2006. trener joj je postao Dmitar Bobev
  • 2007. osvojila zlatnu medalju na 50 metara leđno i srebnu na 100 metara leđno u 25-metarskim bazenima na europskom prvenstvu u Debrecenu
  • 2008. osvojila brončanu medalju na europskom prvenstvu u velikom bazenima na 50 metara leđno u Eindhovenu a na svjetskom prvenstvu u malim bazenima u Manchesteru osvojila je zlatnu medalju uz svjetski rekord na 50 metara leđno te brončanu medalju na 100 metara leđno
  • Živi u Mokošici s majkom i tri sestre

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika