Božo Sušec na televiziji radi od 1968., a najpoznatiji je kao sportski komentator nogometa, atletike, rukometa i skijaškog trčanja“Najteža stvar u ovom poslu je govoriti o sebi, ali u biti sam zadovoljan čovjek koji pošteno radi svoj posao. Imam sređenu obitelj i sinove koji nisu lopovi ili narkomani, napreduju u svojim profesijama. Jednim dijelom o meni svjedoči i ova nagrada, ali i bez službenih priznanja, bio sam i ostao radoholičar. Prije desetak godina, možda je kod mene postojao određeni interes za položaj glavnog ravnatelja HTV-a, ali više o tome ne razmišljam i jedino što stvarno volim i želim raditi jest posao novinara”, rekao je Božo Sušec. Ovih se dana navršava 40 godina otkako je kao stipendist došao na tadašnju Televiziju Zagreb, a sada je uslijedilo i formalno priznanje - žiri Hrvatske radiotelevizije dodijelio mu je nagradu za životno djelo.

Premda se takvo priznanje u pravilu dodjeljuje novinarima čija je karijera na zalazu, dojam je da Sušec ne razmišlja tako. U formalnom smislu, on je pomoćnik glavnog ravnatelja HRT-a za program, velike projekte i medije, međutim javnost ga percipira kao dugogodišnjega sportskog komentatora. Na predstojeće Europsko nogometno prvenstvo koje će se održati u Austriji i Švicarskoj, Sušec odlazi kao glavni organizator HTV-ove ekipe koja broji 46 ljudi, ali i kao komentator utakmica. Lipanjsko nogometno prvenstvo i s financijske je strane golem izazov jer je najskuplji događaj u povijesti HTV-a i stoji 7 milijuna eura.

Božo Sušec rodio se 1946. u Zagrebu, odakle se obitelj 1956. preselila u Skopje, gdje je otac, koji je bio liječnik i sveučilišni profesor, dobio posao. Nakon potresa 1963. vratio se u Zagreb, živio u studentskom domu na Trgu žrtava fašizma, i studirao politologiju. U razgovoru se prisjeća kako mu je omiljeni profesor bio filozof Vanja Sutlić, otac njegova sadašnjeg šefa. Godine 1968. bio je jedan od osmero dobitnika stipendije koju je dodijelila TV Zagreb, a u prvo vrijeme bavio se gradskim temama poput komunalne politike ili situacije na Dolcu. Onda je 1972. prešao u Sportski program, na utakmicama radio kao asistent Mladena Delića, a potom i samostalni komentator. Pratio je 15-ak olimpijada, a specijalizirao se za atletiku, nogomet, rukomet i skijaško trčanje.
Asistent Mladena Delića

NACIONAL: Kako će izgledati prijenosi ovogodišnjeg Europskog prvenstva u nogometu?
- To je jedan super zahtjevan projekt koji ne uključuje samo prijenose utakmica. Što se tiče samih prijenosa, napravljen je veliki tehnološki napredak i u Europi je formirana posebna televizija koja će pratiti isključivo EP, a na njoj su zaposleni vodeći TV redatelji, producenti, snimatelji i inženjeri na kontinentu koji dolaze iz različitih država. Kad govorimo o HTV-u, uložena su golema sredstva, posebno glede prava prijenosa utakmica, i napravili smo vrlo raznolik program kako bismo pokrili najveći dio troškova. Svakodnevno će biti emitirane različite emisije od 17 do 23 sata. U studiju će biti dva voditeljska para: Bruno Kovačević i Marina Parlov, te Saša Sušec i Lana Jurčević, utakmice će prenositi Ivan Blažičko, Željko Vela, Drago Ćosić i ja, a sukomentatori će biti Igor Štimac i Velimir Zajec. Angažirali smo dvoja satelitska reportažna kola, na stadionima će biti dva HTV-ova studija, a angažirali smo i vrlo zanimljive novinare, Dražena Ilinčića i Vlatku Muck, naravno tu je i naš iskusni putopisac i lovac na zanimljivosti Goran Milić, te mladi novinar sportske redakcije Viki Ivanović. U kampu naše reprezentacije u Bad Tatzmannsdorfu također ćemo imati studio iz kojeg će se dnevno javljati Stjepan Balog i Marko Šapit. Svjetsko čudo bit će LIVEX, moćno računalo u Beču, koje će omogućiti dosad neviđene analize utakmica.

NACIONAL: Javnost voli uspoređivati hrvatsku i ostale reprezentacije. Kako biste vi usporedili HTV i televizijske postaje većih zemalja poput Njemačke i Italije?
- Ne želim zvučati patetično, ali naš konačni proizvod sasvim sigurno će se moći usporediti s onim što će biti prikazano na njemačkoj ili talijanskoj nacionalnoj televiziji. Što se tiče ulaganja, usporedbe su smiješne jer HTV će u Austriji i Švicarskoj imati 46 ljudi, a njemačka televizija više od 600. Cijene prijenosa posljednjih godina strahovito su porasle i mislim da će nas ovo europsko prvenstvo stajati oko 49 milijuna kuna, što je mnogo, međutim vjerojatno ćemo se “pokriti” pomoću marketinga.

NACIONAL: Što ćete vi raditi u organizacijskom smislu?
- Moj posao je koordiniranje svega što se sada događa. U intenzivnom smo poslu, radimo detaljne planove emitiranja svakoga dana, pri čemu uvijek treba biti spreman i na iznenađenja. Imamo i seriju zafrkantskih sportskih skečeva, nedavno sam pogledao te scenarije, odlični su. Režiser je Goran Kulenović, a skečeve izvode Tarik Filipović i Rene Bitorajac. Najlakši dio je organiziranje prijenosa utakmica, ali naš cilj nisu isključivo nogometni fanovi nego i nečije mame, bake, onaj dio stanovništva koji nije lud za nogometom. Ovo je četvrti takav projekt koji radimo, počeli smo 2002. s SP-om u Japanu i Koreji, zatim smo pratili EP u Portugalu 2004. i prije dvije godine SP u Njemačkoj. U igri je golem novac i vjerujem da ćemo vratiti uloženo, a možda nešto i zaraditi. Javili su nam se iz Ministarstva turizma Turske i naručili plasiranje 39 promidžbenih spotova tijekom EP-a.

---

NACIONAL: Prije nekoliko dana i dio HTV-ovih voditelja izrazio je bojazan da će zbog nogometa doći do prijevremenogSA SINOM SAŠOM SUŠECOM, također sportskim novinarom, bivšim nogometašem Igorom Štimcem i njegovom suprugom Suzanom Štimac ukidanja nekih političkih emisija poput Otvorenog i Latinice.
- To se neće dogoditi jer EP ide isključivo na Drugom programu. Emisije koje spominjete su na Prvom programu, a tijekom lipnja ionako nastupa ljetna shema. Osim toga očekujemo da EP bitno podigne gledanost Drugog programa koji je trenutačno u kriznoj situaciji.
Prva olimpijada

NACIONAL: Na televiziji ste tri i pol desetljeća i svjedok ste goleme metamorfoze i sve veće konkurecije koja vlada među elektroničkim medijima.
- U prošlosti, Televizija je bila monopolist i ponašala se bahato, postavljajući svima vlastite uvjete. Srećom, još prije nego što su se na nacionalnoj razini pojavili RTL i Nova TV, tadašnje vodstvo HTV-a na čelu s Mirkom Galićem predvidjelo je što će se dogoditi i počelo proces modernizacije. U nekim tranzicijskim državama, kao što su Bugarska, Mađarska i Češka, nacionalne televizije se nisu pripremile i njihova gledanost je pala na 2-3 posto. HTV nije napravio takvu pogrešku, investirali smo značajna sredstva u kupnju prava za vrhunske sportske događaje, te odličnih filmova i serija. Sada nastaje nova situacija i pojavljuju se drukčiji oblici konkurencije, što znači da treba smisliti nove načine kako zadržati gledatelje. Ono što javnost ne zna jest zanimljiv trend. Dok se HTV, RTL i Nova smjenjuju u vodstvu zahvaljujući različitim emisijama, jedini stalni trend je neprekidni rast gledanosti specijaliziranih satelitskih te lokalnih TV postaja.

NACIONAL: Hoćete li biti šef i kad je riječ o OI u Pekingu?
- Neću, izvršni urednik će biti Jura Ozmec, a ja u Peking idem kao jedan od izvjestitelja. Razumljivo da će HTV snažno pratiti ovogodišnju olimpijadu jer ljude jako zanima to natjecanje, pri čemu je razumljivo da će poseban naglasak biti na hrvatskim sportašima koji imaju priliku osvojiti medalje. Navest ću jedan primjer koji govori o interesu gledatelja. Kada je Janica Kostelić na zimskim olimpijadama osvajala medalje, gledanost je iznosila iznimno visokih 20 posto, a prošlu žensku sezonu pratilo je između 2 i 3 posto gledatelja. U Kini, problem je i vremenska razlika, budući da će se većina natjecanja odvijati između 3 i 10 sati ujutro, tako da ćemo u poslijepodnevnim satima emitirati i skraćene snimke najvažnijih događaja. Glavnu gledanost očekujemo u večernjem terminu, kada ćemo emitirati dvosatnu emisiju o zbivanjima u Pekingu.
Ulaganje u sportaše

NACIONAL: U karijeri ste kao novinar bili na 15-ak zimskih i ljetnih olimpijada. Koje su vam ostale u najdubljem sjećanju?
- Najdojmljivije su prve na koje ideš, a u mojem slučaju bilo je to 1976. u Montrealu. Ipak najdublje dojmove nosim iz Sarajeva 1984. jer niti jedne druge olimpijske igre u sebi nisu nosile takav duh kakav su imali Sarajevo i sarajevska raja.

NACIONAL: Pretpostavljam da kao sportski novinar ne podržavate teze po kojima se u Hrvatskoj mistificira uloga sporta, po Tuđmanovu načelu kako je sport nastavak rata drugim sredstvima?
- Ne bih rekao da se sportu u Hrvatskoj daje prevelik značaj, naprotiv, mislim da povremeno i nije adekvatno vrednovan. Očito je da imamo mnogo više sportskih uspjeha nego što se ulaže u sport, a sve zahvaljujući entuzijazmu i fanatizmu pojedinaca. Velike stvari koje su postignute nisu rezultat hrvatskog sportskog sustava, recimo Goran Ivanišević je uspio zahvaljujući ulaganjima svog oca Srđana, koji je založio obiteljsku kuću da bi njegov sin mogao ostvariti tenisku karijeru. Ante Kostelić je cijeli život posvetio sportskom razvoju svoje djece, a Joško Vlašić je stvorio danas najbolju svjetsku skakačicu u vis Blanku Vlašić.

S KREŠIMIROM ĆOSIĆEM, poznatim hrvatskim košarkašem, za kojeg Sušec kaže da je na njega ostavio najveći dojam od svih sportaša koje je upoznaoNACIONAL: Upoznali ste stotine vrhunskih sportaša. Koji od njih su na vas ostavili najveći dojam?
- Bilo je sportaša koji doista zrače i imaju karizmu, a vi osjećate zadovoljstvo jer se nalazite u njihovu društvu. Ali na prvome mjestu za mene je apsolutno Krešimir Ćosić koji je bio velik čovjek, onako kao što je bio i visok. Doista je bio ljudina od koje ste mogli čuti mnogo toga i diskutirati s njime o raznim temama, potpuno nevezanim za sport ili košarku. O sportašima postoji uvriježeno mišljenje da su fah idioti i na neki način ograničeni, ali postoji niz primjera da je riječ o ljudima širokog dijapazona interesa. Slaven Bilić je potpuno atipičan, sin je sveučilišnog profesora i govori nekoliko stranih jezika. Bilić je svjetski priznat, još kao igrač u Njemačkoj je poslije godinu dana postao kapetan Karlsruhea, a onda je otišao u Englesku i u West Hamu također postao kapetan ekipe. Sve to pokazuje da se radi o osobi koja je doista karizmatična.

NACIONAL: A kada je riječ o stranim sportašima?
- Znam da će mnogima u Hrvatskoj to djelovati čudno, ali strahovito su me oduševili skandinavski trkači, poput Gundea Svana ili Juhe Mieta. Možda najveći događaj kojemu sam prisustvovao bio je završetak utrke štafeta 4 x 10 km, 1982. na SP-u u Holmenkollenu. U gledalištu 120 tisuća ljudi i u cilj ulaze izjednačene štafete Norveške i tadašnjeg SSSR-a. Za norvešku štafetu trči njihov legendarni Oddvar Brå, a za Sovjete Zavjalov, koji je do tada bio dvostruki olimpijski pobjednik. Pedeset metara prije cilja Norvežaninu pukne štap i on u skokovima uspije ući u cilj istovremeno kad i Zavjalov. Žiri je sat vremena pregledavao fotofiniš i vijećao, ali nisu mogli odlučiti tko je pobjednik i prvi put u povijesti dodijelili su dvije zlatne medalje. Brå je poslije dobio brojna državna priznanja i danas se njegovo ime upotrebljava kada se želi reći da je netko napravio nešto što graniči s nemogućim.

NACIONAL: U Montrealu su prvi put bojkotirane OI, a ovih dana svjedoci smo kritika upućenih Kini zbog kršenja ljudskih prava na Tibetu. Kako vi kao dugogodišnji sportski novinar gledate na mogućnost bojkota olimpijada?
- Olimpijske igre su napadane mnogo puta, prvi put u Münchenu zbog atentata na izraelske sportaše, ali tada veliki predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora lord Killanin nije dopustio prekid natjecanja. Sjećate se njegove izjave “Show must go on!”. U Montrealu je igre bojkotiralo dvadesetak afričkih zemalja, 1980. u Moskvi ih je bojkotirao gotovo cijeli zapadni svijet, a 1984. u Los Angelesu uzvratile su mnoge socijalističke države. Olimpijska povelja kaže da ne treba miješati sport i politiku, ali naravno da se to ne poštuje jer politika i sport su duboko isprepleteni. Što se mene tiče, nadam se da više neće biti bojkota, iako je olimpizam preživio i te situacije. Uostalom, ako u predsjedničkom mandatu Jimmyja Cartera postoji crna mrlja, tada je to bojkot OI u Moskvi. Za mene strašno, ali i komično, zvuči prijetnja francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja koji je najavio da neće sudjelovati na otvaranju OI u Pekingu.

NACIONAL: Nije li takvo vaše stajalište na neki način suprotstavljeno poštivanju ljudskih prava?
- Nije, zašto bi Sarkozyjev nedolazak u Peking bio borba za ljudska prava? Osim toga, ubrzo su se javili Kinezi i rekli da će razmotriti narudžbe od francuske industrije koje iznose tridesetak milijardi dolara. Budite sigurni da se u Kini ništa ne bi promijenilo kada bi Francuska, SAD i Britanija odlučile bojkotirati Olimpijadu.

NACIONAL: Jeste li tijekom karijere bili izloženi političkim pritiscima?
- Bilo je jakih i ozbiljnih pritisaka i prijetnji, ali to je dio posla i nikad se na njih nisam previše obazirao. U vrijeme jakogU TV emisiji 'Nedjeljno popodne' koju je vodio sa Željkom Fattorini i Sašom Zalepuginom; desno je spiker Vladimir Levak Tuđmanova hrvatstva zvali su me iz predsjedničkog ureda i upozoravali da će me skinuti ako ne prekinem način na koji prenosim utakmice tadašnje Croatije. Znalo se da nikad nisam prihvatio promjenu imena Dinamo u Croatia, a najružnija situacija bila je kad sam prenosio susret između Newcastlea i Croatije. Tijekom prijenosa nisam želio prečesto izgovarati riječ Croatia nego sam više koristio termine “naši dečki”, zagrebački modri, momčad iz Maksimira, i onda za vrijeme utakmice poziv iz predsjedničkog ureda i upozorenje da to više ne radim jer će skinuti ton s prijenosa. Ali ne volim otvarati stare rane jer to su bila vremena pretjerivanja. I u Jugoslaviji su se događale slične situacije, recimo, tražilo se od mene da napišem komentar osude Dinama koji je išao na turneju po Južnoj Americi i državama s kojima SFRJ nije imala diplomatske odnose. Naposlijetku je komentar napisao drugi kolega, a kad sam ga odbio pročitati, bio sam suspendiran.
Pogreške za vrijeme prijenosa

NACIONAL: Kako ste završili u sportskoj redakciji?
- Još u gimnaziji sam odlučio postati novinar, iako sam se dvoumio između sportske i vanjskopolitičke redakcije. Još kao student 1968. došao sam na TV Zagreb i pratio ono što danas zovemo gradska rubrika, komunalije, tržnicu i slično, a u slobodno vrijeme navratio bih do Milke Babović i Mladena Delića i šmajhlao se uz njih. U radni odnos primljen sam 1971. i ljudi me doživljavaju gotovo isključivo kao sportskog novinara iako sam radio i druge poslove. Između 1975. i 1978. sa Sašom Zalepuginom i Željkom Fattorini vodio sam Nedjeljno popodne, koje je bilo vrlo popularno, s Joškom Marušićem i Veljkom Đuretićem radio sam serijal “Gradovi”, a početkom 90-ih program “Za slobodu”. S ponosom se prisjećam 15. siječnja 1992., kad je Hrvatska međunarodno priznata, a ja sam vodio emisiju u kojoj su uživo bili dr. Franjo Tuđman, vodeći političari i umjetnici i intelektualci. Osim toga, volim sport i još 1962. bio sam juniorski viceprvak Makedonije u stolnom tenisu. Otac je bio sveučilišni profesor i između 1956. i 1963. živjeli smo u Skopju, a u to vrijeme trenirao sam i rukomet. Nakon potresa 1963. vratio sam se u Zagreb i idućih 15 godina igrao nogomet u ligi veterana, a sad se bavim tenisom i u mojem automobilu uvijek ćete naći rekete.

NACIONAL: Je li vam neugodno kada shvatite da ste napravili lapsus za vrijeme prijenosa?
- Nemam problema s time jer moj glavni princip je dobra priprema za svaki prijenos. Pogreške se znaju dogoditi, ali nije mi žao jer znam da sam dao sve od sebe kako bih maksimalno odradio prijenos. Najneugodnija situacija u kojoj sam se našao dogodila se tijekom izbora za Miss sporta Hrvatske, koji sam vodio s Dragom Ćosićem. Nastupilo je 16 djevojaka, a u finale je ušlo njih osam. Iz žirija su mi dali popis na kojem je fluorescentnim markerom bilo obilježeno osam imena. Pročitam prvo, onda i drugo i pomislim kako mi se te djevojke uopće ne sviđaju. Kad sam pročitao treće ime i vidio da na binu izlazi još jedna nelijepa djevojka, shvatio sam da čitam imena onih koje su bile eliminirane. Kamere snimaju, a ja shvatim da sam pogriješio i kažem: “Čujte, cure, meni je žao, ali na binu izlaze one koje sada plaču.” Bilo je to zaista jako neugodno iskustvo.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s kolegama iz Srbije? Nekad ste vi i Milojko Pantić bili doživljavani gotovo kao nerazdvojan tandem.
- Nas smo dvojica bili i ostali dobri. Zajedno smo izvještavali s brojnih olimpijada i prvenstava, a i sada se znamo sresti. Nedavno je bio u Zagrebu i otišli smo na ručak u Baltazar. Cijenio sam i Dragana Nikitovića, koji se među prvima pobunio protiv Miloševićeva režima i zbog toga bio izbačen s beogradske televizije, ali bilo je i pravih četnika poput Srđana Kneževića.