Cate Blanchet kao Jude Queen u filmu 'Nema me'Nakon gotovo 20-godišnje kreativne krize, s tek povremenim bljeskovima, već otpisanom Bobu Dylanu otvaranje novog tisućljeća donijelo je renesansu. Počelo je s Oscarom za najbolju originalnu pjesmu (“Things Have Changed”) te kritičarskim panegiricima i zlatnom tiražom za album “Love and Theft”, nastavilo se osebujnom autobiografijom “Kronike: prvi dio” koja je izazvala opće oduševljenje, te slavljenim dokumentarnim filmom “No Direction Home” Martina Scorsesea o Dylanovu liku i djelu. Potom je aklamacijski podržan album “Modern Times” dosegao platinastu tiražu i čelno mjesto američke top liste, da bi kao šlag na tortu prošle godine stigao film “Nema me” američkog nezavisnog sineasta Todda Haynesa, eksperimentalni rad nadahnut Dylanovim životom i pjesmama.

Teško je zamisliti bolju osobu za biografski film o Bobu Dylanu od Todda Haynesa. To mišljenje očito je dijelio i sam Dylan, jer iako krajnje sumnjičav, nije se uplašio Haynesove interpretacije vlastite osobe, štoviše, odobrio je uporabu svojih pjesama u filmu. Haynesu je desetak godina ranije David Bowie uskratio dozvolu za korištenje svojih pjesama u “Zlatnom baršunu”, nostalgično-oporom prisjećanju na doba glam-rocka s protagonistom baziranim upravo na Bowieju, te najavio tužbu ako junak filma bude suviše podsjećao na njega. A to nije bio prvi Haynesov sraz s osjetljivim zvijezdama - krajem 80-ih Richard Carpenter tužio ga je zbog srednjometražnog filma “Superstar: Priča o Karen Carpenter”, u kojem je Richardovu sestru, tragičnu naslovnu pop-heroinu umrlu od anoreksije, utjelovila lutka Barbie, a njega samog lutak Ken. Već tu je Haynes demonstrirao nekonvencionalan pristup biografskom žanru, a isto možemo pretpostaviti i za njegov prvijenac, također srednjometražni uradak “Assassins: A Film Concerning Rimbaud” iz 1985., u kojem se pozabavio znamenitim pjesničkim inovatorom i, znakovito, jednim od glavnih kreativnih orijentira samog Dylana.

Haynes, koji je diplomirao umjetnost i semiotiku, te 20 godina stariji Dylan, koji formalno nije studirao ništa, ali je kao mladić skrupuloznom analitičnošću proučavao povijest tzv. popularne glazbe i poeziju, podosta su, reklo bi se, kreativno bliski, a ta veza može se ustanoviti ne samo usporedbom Dylanove knjiške autobiografije i Haynesove filmske biografije o Dylanu (vremenski i prostorno skokovito umjesto linearnog pripovijedanja, višestrukost osobnog identiteta), nego i usporedbom potonje i Dylanova vlastita filma “Renaldo i Clara” iz 1978. U tom kantautorovu jedinom cjelovečernjem (četverosatnom!) filmskom uratku koji je potpisao kao režiser, miješaju se koncertni, užedokumentarni i igrani dijelovi, a posebno je zanimljivo da Dylan i njegova prva supruga Sara u igranim segmentima glume naslovni par, dok samog Dylana glumi kanadski glazbenik Ronnie Hawkins.

Uglavnom, strukturalno-ontološka višeslojnost te igra identitetima i odnosom fikcije i zbilje Dylanova filma, svojevrsna su najava strukturalne i identitetske kompleksnosti Haynesova filma. Okvir Haynesova rada čini poznata motociklistička nesreća koju je Dylan pretrpio 1966. S njom narativ počinje i svršava, s tim da je snažna sugestija kako protagonist (koji ni u jednoj od svojih inkarnacija nije imenovan kao Bob Dylan, ali film završava krupnim planom stvarnog Dylana), za razliku od zbilje, nesreću nije preživio. Unutar tog okvira nižu se vrludajuća i naizgled nepovezana zbivanja, koja ipak, barem za poznavatelje Dylanove biografije i opusa, imaju jasnu liniju razvoja.
Na početku pratimo putešestvije 11-godišnjeg crnog dječaka (Marcus Carl Franklin) koji se predstavlja kao Woody Guthrie,Heatg Ledger kao Robbie Clark u filmu 'Nema me' neobično je zreo za svoje godine i suvereno na gitari izvodi tradicionalne pjesme. Očito, riječ je o mladom Dylanu opsjednutom kultnim folk kantautorom Guthriejem, a njegovo pomlađivanje i promjena boje kože imaju poprilično jasno simboličko značenje. Kronologija tog početnog segmenta je ispremiješana, ali ključan je trenutak u kojem dječak dobi prigovor da živi u prošlosti i da bi trebao pjevati o sadašnjosti. Slijedi segment u kojem mladi folk kantautor Jack Rollins (Christian Bale) postaje zvijezdom koju obožavatelji doživljavaju kao proroka i glas generacije; istovremeno pratimo, fragmentiranu i nelinearnu, priču o popularnom glumcu Robbieju Clarku (Heath Ledger), koji u svom aktualnom filmu tumači upravo Jacka Rollinsa, a u braku je s francuskom slikaricom Claire (Charlotte Gainsbourg). Rollins je naravno Dylan iz najranije, folk i protestne faze, zbunjen mesijanskom ulogom koja mu je dodijeljena i s vremenom izgubljen zbog nje, dok Clark predstavlja intimnu, ljubavno-obiteljsku stranu Dylanova života (njegova djevojka/supruga Claire kombinacija je Suze Rotolo, čuvene kao Dylanove djevojke s kojom se fotografirao za omot svog prvog autorskog albuma “The Freewheelin”, i Sare Lownds, prve Dylanove supruge). Rollinsa nasljeđuje lik Judea Quinna (Cate Blanchett kao enigmatično otuđena, samodopadna, ironična, na svaki sukob spremna femina strana Dylana), koji svoje sljedbenike radikalno šokira i ogorčuje prelaskom na “elektriku” i “neprotestni” rock ‘n’ roll neuhvatljivijih tekstovnih značenja.

Quinn je dakako Dylan iz vremena raskida s folkom i političnošću shvaćenima na dogmatski način njegovih obožavatelja, a posebno je zanimljivo da Haynes ovaj segment, dominantno smješten u Britaniju, znatnim dijelom realizira u stilu poetike “swinging Londona” onog vremena, s izravnim posvetama Richardu Lesteru i Beatlesima (Quinnovo ime nije uzalud Jude - ne samo zbog toga što je Dylan tada prozvan Judom, tj. izdajnikom, nego i zbog naglašavanja veze s Beatlesima, kao Dylanu paralelnih umjetničkih revolucionara koji su se poput njega drastično mijenjali, no uvijek zadržavajući izniman kreativni nivo). Naposljetku, kao ekskursni segment, koji je ugođajno i motivski sukladan onom početnom o malom crnom Woodyju Guthrieju (susret americane i vesterna te arhetip putovanja koji dijele kroz motiv vlakova), ide razlomljena priča o Billyju Kidu (Richard Gere), koji po ovoj verziji nije bio ubijen nego je doživio zrele godine i ponovni (neugodni) susret s Patom Garrettom.

Jasno, taj segment označava Dylanov interes za svijet vesterna i njegovu suradnju sa Samom Peckinpahom na filmu “Pat Garrett i Billy Kid”, a vezu pojačava i narator Haynesova filma Kris Kristofferson, koji je u Peckinpahovu vesternu tumačio Billyja kao buntovnika idejno poveziva s Dylanom.

Osim ovih pet segmenata, međusobno ispresjecanijih i isprepletenijih nego što bi se opisivanjem osnovne narativne linije, kako je ovdje rekonstruirana, moglo zaključiti, prisutna je i rasuta serija kadrova u kojima Dylan kao Rimbaud (Ben Whishaw) u kameru izgovara razne misli i stavove, tu je i fragmentirani pseudodokumentarni intervju s kantautoricom Alice Fabian, zapravo Joan Baez (Julianne Moore), a važno je napomenuti i da se iznova pojavljuje lik Jacka Rollinsa, sad preobraćenika na kršćanstvo koji odustaje od sekularnih pjesama i postaje propovjednikom, što je faza koju je sam Dylan, na svoj način ponavljajući put Little Richarda, prošao krajem 70-ih, dakle mnogo kasnije od motociklističke nesreće koja čini temeljeni, ali i vrlo labavi okvir filma propusnog u svim vremenskim i prostornim pravcima.

To i jest njegova bit - svijet djela kao i stvarnosni svijet višestruk je, sastavljen od tko zna koliko paralelnih razina u raznovrsnim (prostorno-vremenskim, poetičkim, žanrovskim, tehničkim /izmjena crno-bijele i fotografije u boji/) odnosima, a jednako takav identitet je decentriranog subjekta u zbilji i na filmu. Haynesov film suviše je rijedak primjerak cjelovečernje slikopisne umjetnine koja respektira blistave tekovine prošlog stoljeća, od kvantne fizike preko neo-post-avangardi-modernizama i poststrukturalizma do samog Dylana i njegove davno napisane, ali nikad objavljene pjesme “I’m Not There” čije je ime film preuzeo, a koja višestruko tematizira neuhvatljivost subjekta i svijeta, od jezika kojim je napisana, do emocija koje izriče. No istina je i to, da ovakvi filmovi nisu tako rijetki, ne bi ih doživljavali tako dragocjenima.