Objavljeno u Nacionalu br. 650, 2008-04-29

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Presumpcija krivnje

Ružna i do gadljivosti javna bračna svađa metastazirala je posredstvom suprotstavljenih medija do neslućenih razmjera. ‘Slučaj Pukanić’ i skandalozno privođenje Mirjane Pukanić u duševnu bolnicu pretvorili su se u neočekivani test za funkcioniranje državnih institucija

Zoran FerićZoran FerićHrvatski medijski prostor i hrvatska stvarnost izgledali su u protekla dva tjedna kao da su iskočili iz novog romana Roberta Perišića Naš čovjek na terenu. U romanu obiteljska svađa dviju žena iz Dalmacije postaje posredstvom suprotstavljenih medijskih kuća općedruštveni i općehrvatski problem. Literatura, ono što se u Hrvatskoj već dugo naziva stvarnosnom prozom, nije samo preslikala i opisala, nego i anticipirala tu suvremenu stvarnost. Nevjerojatno ružna i do gadljivosti javna bračna svađa metastazirala je također posredstvom suprotstavljenih medijskih kuća do neslućenih razmjera.

Slučaj Pukanić i skandalozno privođenje Mirjane Pukanić u duševnu bolnicu pretvorili su se u neočekivan test za funkcioniranje državnih institucija - socijalne službe, zdravstva i policije. Predsjednik Republike, sudeći po izbornim rezultatima, jedan od popularnijih političara, opasno je načeo svoj rejting upozorivši da bi atentat na Pukanića trebalo istražiti, što je shvaćeno kao da se u toj svađi svrstao na stranu moćnog novinskog izdavača, a ne spominje ženu koja ga je optužila za zlostavljanje. Pukanićeva trenutačna nepopularnost ugrozila je Mesićevu popularnost čak i kod onih koji ga vole. Ministar zdravstva Milinović negirao je svoju odgovornost, onda je naredio istragu, a naposljetku je govorio i o mogućnosti vlastite odgovornosti. Premijer Sanader s tim se ne slaže. A SDP je zatražio Milinovićevu smjenu zbog opasnog kršenja procedure i zloupotrebe medicinskih institucija. Pukanić je postao najomraženija figura u hrvatskom javnom prostoru i nakon njegovih javnih nastupa nisam sreo nikoga tko bi barem malo stao na njegovu stranu, a oni koji su pokušali zataškati ili minorizirati problem odmah su bili javno prozvani. I ja sam kao kolumnist Nacionala imao ozbiljne dvojbe. Stvar stoji ovako. Treba postaviti konkretna pitanja.

Je li Pukanić namjerno izluđivao svoju ženu kako bi se kao njen skrbnik domogao polovice imetka, kao što je pisalo na jednoj internetskoj stranici? Ako je doista sposoban godinama tako djelovati s unaprijed smišljenim planom, to je najveće smeće koje je hrvatska javnost ikada upoznala. Ali što ako nije? Je li Pukanić namjerno navukao vlastitu ženu na kokain kako bi je dodatno izludio? Ako jest, metak u glavu bio bi milosrdniji, a Pukanić nije samo zločinac nego igadan sadist. Ali što ako nije? Je li Pukanić iskoristio veze u policiji i medicinskim krugovima za privođenje svoje žene u ludnicu u koju ne spada po mjestu stanovanja? Ne znam. To tek treba utvrditi. Je li Pukanić gadan manipulator koji upravlja voljom svoje kćeri? Prilično nevjerojatno. Je li podmetnuo kokain u ženine stvari i taktički obavijestio policiju kako bi je učinio nepouzdanim svjedokom? Moguće, ali to zasad ne zna ni policija. Odgovori na ta ključna pitanja leže u neodređenoj budućnosti u kojoj će glavnu riječ imati policija i sud. Nadamo se da će se to dogoditi što prije. Da će policija nedvojbeno utvrditi čiji je kokain, tko stoji u pozadini šokantnog šokantnog privođenja Mirjane Pukanić i je li bilo obiteljskog nasilja. Zasad Pukanić nije kriv.




No to što nije kriv teško mu može pomoći da popravi svoj opasno narušeni ugled u javnosti, jer danas postoje optužbe koje u javnom prostoru funkcioniraju kao već gotove osude. To su optužbe za pedofiliju i obiteljsko zlostavljanje. Osoba koja je javno prokazana kao pedofil ili kao obiteljski zlostavljač gubi ugled, posao, prijatelje i bračne partnere puno prije sudske presude. Za ljude koji su optuženi u takvim predmetima ne vrijedi da su nevini dok im se ne dokaže krivnja, nego su krivi i osuđeni odmah. Osuđuje ih i izolira zajednica, a nerijetko i vlastita obitelj. Oslobađajuća presuda u principu ne može popraviti ono što je trajno narušeno: ugled i vjerodostojnost. Međutim, u slučaju Pukanić nije narušena samo njegova vjerodostojnost kao novinara i izdavača, nego je u općoj harangi opasno narušena vjerodostojnosti i onih koji ga napadaju i onih koji ga brane. Jer i oni koji ga napadaju čine to više radi vlastite koristi, a manje zbog principijelnih razloga, kao i oni koji ga brane ili ne spominju. Biti danas javna osoba, političar ili novinar i ne osuditi Pukanića već je u startu opasna radnja i povlači optužbu za kolaboriranje s obiteljskim zlostavljačem. Za takav svoj status i sam je u dobroj mjeri kriv. U javnosti je branio Hrvoja Petrača, osuđenog za otmicu djeteta, nerijetko se svrstava na stranu krupnoga kapitala i velikih investitora, što je sa stajališta vlasnika tjednika kao što je Nacional potpuno razumljivo, ali je javnosti i običnom čovjeku dozlaboga antipatično. Od pokušaja vlastitog ubojstva napravio je medijski spektakl, omogućivši neprijateljima da sve pretvore u “navodni atentat” i pokušaj medijskoga zamagljivanja.

Međutim, njegovi kontroverzni stavovi i to što u javnosti ispada nesimpatičan nikako ne znače da je automatski monstrum, sadistički manipulator ili trovač, kakvim ga sustavno nastoje prikazati. Između toga nesimpatičan i onoga monstrum ogromna je razlika i to nipošto ne bismo trebali smetnuti s uma. U ljubavnim i bračnim odnosima najveću duševnu bol stvara činjenica da nas netko koga mi volimo prestaje voljeti. No je li to zlostavljanje? Ukratko, slučaj bračnog para Pukanić pokazao je opću eroziju vjerodostojnosti u hrvatskom društvu. Sve što se napravi, kaže ili napiše moguće je tumačiti barem iz dviju dominantnih perspektiva. Helsinški odbor štiti Mirjanu Pukanić od Ive Pukanića, a uskoro će Ivu Pukanića štititi od njegovih kolega novinara. Stvar opasno klizi prema apsurdu i možda je vrijeme da Perišić počne nastavak svog prvog romana i napiše nešto o općoj krizi vjerodostojnosti. A što ja radim kao kolumnist? Branim Ivu Pukanića u njegovu tjedniku. Jesam li pri tome vjerodostojan? Ne znam, ali se nadam da istina u nas nije nedohvatljiva.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika