VELIKI ŠEF LUKOILA Vagit Alekperov, predsjednik uprave Lukoila, već dugo pokušava ući na“Lukoil je kupnjom Europa mila samo potvrdio ono što je već dugo očito, a to je da želi ući na hrvatsko tržište. To je vrlo loša vijest za Inu, jer je Lukoil kompanija predator, koja svagdje kamo dođe teži tomu da uništi konkurenciju, a onda uvede monopol. Europa mil je premala tvrtka da bi preko nje Lukoil to mogao učiniti, ali ovu kupnju treba gledati kao početak. Lukoil će u sljedećem razdoblju pokušati dobiti dio postojećih kapaciteta u terminalu za prekrcaj nafte u Luci Ploče ili dozvolu za gradnju svog terminala.

Ako se to dogodi, hrvatsko tržište preplavit će svojom naftom iz rafinerija u Bugarskoj i Rumunjskoj, a Ina tomu neće moći konkurirati ni cijenom ni kvalitetom”, komentirao je Lukoilovu akviziciju zagrebačke tvrtke Europa mil Nacionalov sugovornik, dobar poznavatelj stanja u naftnoj industriji. Lukoil je prošlog tjedna na svom internetskom sajtu objavio da je kupio Europa mil. Ta zagrebačka tvrtka bila je vlasnik devet benzinskih postaja u Zagrebu i Splitu, pet lokacija za gradnju novih postaja te terminala za pretovar nafte kapaciteta 8000 prostornih metara na Dunavu u Vukovaru. Kad je vijest objavljena, mnogi u Hrvatskoj bili su iznenađeni da Lukoil, jedna od najvećih naftnih kompanija na svijetu, koja je samo lani imala neto dobit od 8 milijardi dolara, kupuje malu i relativno nepoznatu hrvatsku tvrtku. Ipak, zbog skladišnog kapaciteta na terminalu u Vukovaru, kupnja Europa mila bila je posljednja Lukoilova šansa da počne poslovati na hrvatskom tržištu.

Kako bi se u Hrvatskoj neka tvrtka bavila prodajom naftnih derivata, mora dobiti dozvolu Hrvatske energetske regulatorne agencije. Da dobije tu dozvolu, mora posjedovati skladišni prostor za naftne derivate, i to tisuću kubičnih metara za svaku vrstu derivata koji će prodavati. Na hrvatskim benzinskim postajama uobičajena su barem četiri derivata, eurosuper 95 i 98, te dizel i eurodizel. Iz toga proizlazi da bi svaka tvrtka koja se bavi prodajom naftnih derivata morala imati minimalno 4000 kubika skladišnog prostora. U Hrvatskoj se ta pravila ne provode striktno, još uvijek postoje privatne tvrtke s jednom ili dvije benzinske crpke kojima se tolerira to što nemaju skladišta, ali teško je vjerovati da bi država tolerirala takvo poslovanje ogromnoj naftnoj kompaniji kao što je Lukoil.

Nakon što je slovenski Petrol kupio riječki Energopetrol, a mađarski MOL Čermakov Tifon, Europa Mil je ostao posljednji lanac benzinskih postaja s dovoljno velikim skladišnim prostorom u privatnom vlasništvu. Milodrag Gadže, vlasnik Europa Mila, nije htio otkriti koliko je točno Lukoil platio za njegovu tvrtku, rekavši tek da je iznos znatno manji od 80 milijuna eura. Ipak, vjerojatno je da je Gadže iskoristio trenutačno stanje na tržištu i prodao tvrtku znatno iznad njezine realne vrijednosti. Jer Europa mil poprilično je čudno organizirana tvrtka. Njezinih devet benzinskih postaja, na kojima se dnevno proda 11 tona naftnih derivata, nalazi se u Zagrebu i Splitu, dok je skladišni prostor u Vukovaru. Zbog velikih udaljenosti transporta je vrlo skup, a to je i jedna od najvažnijih stavki u formiranju konačne cijene derivata. Za tvrtku s takvim razmještajem prodajne mreže bilo bi puno logičnije imati skladište negdje blizu Zagreba ili Splita.

DAMIR POLANČEC praktički je odbio Lukoilovu ponudu da sudjeluje u privatizaciji InePregovori predstavnika Lukoila i Milodraga Gadže navodno su trajali više od godinu dana. Glavni predmet pregovora bio je status terminala u Vukovaru. Taj terminal, iako na samoj obali Dunava, izgrađen je i registriran kao željeznički terminal. Lukoilu to nije odgovaralo jer je željeznički transport nafte, koju planira u Hrvatsku uvoziti iz svojih rafinerija u Rumunjskoj i Bugarskoj, vrlo skup. Riječni prijevoz nafte čak je pet puta jeftiniji od željezničkog. Problem je bio u tome što Europa mil u tom trenutku nije posjedovala licencu za riječni pretovar derivata. Lukoil bez te licence nije htio potpisati ugovor pa je prije tri mjeseca sklopljen predugovor. Tek kad je je Gadže pribavio potrebne dozvole, Rusi su krenuli u realizaciju posla.

Lukoil je već dugo zainteresiran za ulazak na hrvatsko tržište. Još potkraj 90-ih postojala je ideja o suradnji Ine i Lukoila, čak je i predsjednik uprave Lukoila, Vagit Alekperov, navodno bio na pregovorima kod tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ipak, taj projekt nikad nije realiziran. Pokušaji Lukoila da počne poslovati u Hrvatskoj posebno su se intenzivirali u proteklih godinu dana. Mjesec dana prije prošlogodišnjeg energetskog summita, kad je Hrvatsku posjetio i ruski predsjednik Vladimir Putin, u Zagrebu je boravila i delegacija ruskih gospodarstvenika, među kojima i predstavnici Lukoila. Rusi su u razgovoru s potpredsjednikom hrvatske vlade Damirom Polančecom ispitivali mogućnost da se uključe u drugu fazu privatizacije Ine. Budući da im Polančec nije dao jasan odgovor, okrenuli su se kupnji preostalih dostupnih naftnih kompanija u Hrvatskoj.

To su bili Tifon umirovljenog generala Ivana Čermaka, te riječki Energopetrol. Nisu uspjeli, jer su se pokazali kao iznimno loši pregovarači. U slučaju Tifona bili su glavni kandidati. Dva potpredsjednika kompanije u Zagrebu su s Čermakom dogovorili cijenu, sve je bilo spremno za potpisivanje ugovora, ali su Rusi naglo odlučili smanjiti cijenu za 10 milijuna eura, iako 10 milijuna eura za kompaniju veličine Lukoila nije velik novac, i Čermak je prihvatio ponudu mađarskog MOL-a. Navodno su Rusi raspolagali informacijama da će Čermak morati u Haag puno prije nego što se to zaista dogodilo te potpuno podcijenili interes Mađara, koji su pak s Tifonom htjeli osigurati svoju poziciju u Hrvatskoj, neovisno o tome što će se događati u drugom krugu privatizacije Ine. Slično se dogodilo i s Energopetrolom, što ga je kupio slovenski Petrol. Zbog toga je Europa mil bio posljednja Lukoilova šansa za početak poslovanja u Hrvatskoj.

Ipak, teško je vjerovati da će samo preko Europa mila Lukoil moći znatno promijeniti odnose na hrvatskom tržištu naftnih derivata. Jednostavno, ta je tvrtka premala, a riječni terminal u Vukovaru nije povoljan za transport velikih količina nafte. Drugim riječima, želi li osvojiti hrvatsko tržište, Lukoil mora pronaći skladišne kapacitete na jadranskoj obali. Morski tankeri za prijevoz nafte obično imaju kapacitet između 25 i 30 tisuća tona. Riječni brodovi imaju kapacitet oko 1200 tona. Tako je za riječni transport velikih količina nafte potrebno 20 puta više brodova nego za morski, što stvara ogromne probleme pri manipulaciji u transportu, a ne treba zaboraviti ni činjenicu da vodostaj Dunava varira pa je često nepovoljan za plovidbu. Zbog toga kompanija kao Lukoil ne može strategiju razvoja na hrvatskom tržištu temeljiti na riječnom terminalu u Vukovaru.

U Lukoilu su svjesni tog problema te već dugo lobiraju kako bi dobili dio naftnog terminala u Luci Ploče ili dozvolu da izgrade novi. Budući da je ruska tvrtka NeftgazInKor kupila rafineriju u Bosanskom Brodu, Lukoil preko nje pokušava osigurati dio kapaciteta naftnog terminala u Pločama. Rusi tvrde da Republika Srpska ima pravo na određeni dio tamošnjih kapaciteta, iako to nije točno. Operater tog terminala, tvrtka Naftni terminali Federacije, u vlasništvu je Federacije BiH i nema veze s RS-om. Kao što organi Federacije nisu mogli utjecati na odluku RS-a da rafineriju u Bosanskom Brodu proda Rusima, istom logikom RS ne može utjecati na raspodjelu kapaciteta pločanskog terminala. Ipak, Lukoil preko svog utjecaja kod vodećih političara u RS-u pritišće središnju vlast u Sarajevu da mu političkim putem omogući ulazak u Luku Ploče. Ruska kompanija spremna je graditi novi terminal i u to uložiti više od 200 milijuna eura.

STRATEŠKI PAKT Šefovi ENI-ja i Gazproma,Paolo Scaroni i Aleksandar Medvjedev, prošle su godine potpisali strateški ugovor o transportuAko uspije, hrvatska naftna kompanija Ina mogla bi se naći u vrlo neugodnoj situaciji. Lukoil bi tada mogao u Hrvatsku uvoziti velike količine kvalitetnih naftnih derivata iz svojih rafinerija u Bugarskoj i Rumunjskoj. Također, prema neslužbenim informacijama, Lukoil trenutačno pregovara o kupnji jedne rafinerije na Siciliji. Pretpostavlja se da bi tamošnja proizvodnja također bila namijenjena tržištu zapadnog Balkana. Iako u Ini tvrde da će modernizacija njihovih rafinerija do 2011. biti gotova, Nacionalov izvor tvrdi da se to neće dogoditi prije 2012. i kako je to velik problem za hrvatsku naftnu kompaniju: “Ako Lukoil dobije terminal na moru, moći će uvoziti gotovo neograničene količine svojih derivata visoke kvalitete, kakve Ina neće moći proizvoditi dok ne modernizira rafinerije. A Lukoil sebi može priuštiti da ih prodaje ispod cijene i tako uništava konkurenciju. On tako posluje, to je već učinio u nekoliko država, u Bugarskoj je u vrlo kratkom vremenu uništio sve manje naftne kompanije.”

Lukoilova akvizicija Europa mila početak je pokušaja velikog ulaska te ruske kompanije na hrvatsko tržište. Hoće li u tome uspjeti, ovisit će ponajviše o spremnosti hrvatskih državnih institucija da zaštite interese Ine, u kojoj država još uvijek posjeduje 44 posto vlasničkog udjela.