Vedrana RudanDepresija se oko mene reže nožem. Moje prijateljice plaču, neke zato što su teško bolesne, druge su izgubile posao sluškinje u Italiji, treće ne znaju kako platiti račune, u slušalicu plaču i njihove mame koje su prošle godine prodale svoje stanove da pomognu kćerima, a danas umiru od gladi u ledenoj garsonijeri. Prežalosni su i muževi mojih prijateljica koji svoju nesreću dave vozeći kamione u šezdeset i nekoj. Oko nas sveučilišni profesori u penziji sa štapom u ruci i glavom u kontejneru, na ekranima razbojnici govore kako ćemo u NATO i Evropu, benzin sve skuplji, a morat će oporezovati i kruh jer civiliziran svijet ne poznaje nultu stopu poreza.

Svakoga nam se dana preko medija servira novi zločin i stari zločinac. Zelene se površine kupuju jeftino pa pretvaraju u građevinsko zemljište, kradu se milijuni eura, naslovi vrište, USKOK uskače. Pa za tjedan ili dva iskoči. “Izvidi kaznenih djela su u tijeku”, govore nam tiho sirote glasnogovornice. Idućeg jutra druge lopine. Nekakav Kaufman, pomoćnik ministra financija, prodao je navodno nešto ispod cijene i tako strpao u džep kupcima oko milijun eura. Neki je Kolarić, bivši direktor Zagrebačkih cesta, osumnjičen za mutne poslove sa kooperantima, nekakva Šuica... USKOK je uskočio. Ovo nabrajam bez reda jer nitko živ u ovoj zemlji više ne može pratiti ritam zločina. A nije ni da se previše uzbuđujemo.

Ako javna televizija u udarnom terminu u jedinoj ozbiljnoj političkoj emisiji kojoj svi vjeruju, “Latinici”, našeg premijera proglasi kriminalcem, a idućeg dana se baš ništa ne dogodi, čak ni Latina ne pitaju zašto je samo njemu posvetio toliko vremena, onda je to poruka svima, odustanite od svake nade vi koji živite u smradu. Hrvatska je postala punoljetna, nosevi su nam navikli, ipak... Zašto svake godine u ovo doba moram slušati priče o Jasenovcu i Bleiburgu? Da se ne zaboravi. Da se ne zaboravi što? Da su u Jasenovcu ustaše umlaćivali Židove, Srbe, Cigane i krivomisleće Hrvate. Da su u Bleiburgu partizani ubijali ustaše, domobrane, izdajnike, sitnu djecu i njihove mame. U Jasenovcu je ovih dana bio naš predsjednik i poklonio se žrtvama ustaša, u Bleiburg ne ide jer ne zna točan broj kostura koji su se tamo rasuli.

Posebno je vruća tema koliko je žestoko Crkva u Hrvata klala u Jasenovcu. Ponavljamo gradivo staro šezdeset godina “da se ne ponovi”. Da više nikad ustaše ne krenu na Židove, Srbe, Cigane i krivomisleće Hrvate, da partizani ne krenu ubijati u Bleiburg, ne smije se zaboraviti ni onaj fra o kojem je Ferić napisao, “da se Krist kojim slučajem našao u Jasenovcu, a za Krista, naravno, ne bi bilo boljeg mjesta od Jasenovca, fra Majstorović bi ga zaklao kao najobičnijeg Čifuta”. Kužite? Kao da se sve jučer dogodilo. U međuvremenu, dok mi ponavljamo da ne zaboravimo, Ameri su postali fašisti, partizani nacionalisti, Židovi nacisti, Katolička crkva trguje nekretninama bez obzira na to što je Isus govorio o trgovcima, a Ciganin sjedi u Hrvatskom saboru. Pa ti vidi, pa se snađi. Kako vi s ovom pričom izlazite na kraj, pojma nemam, mene uopće ne zanimaju ni Jasenovac ni Bleiburg.

Povijest nikad nije bila učiteljica života, oni kojima su preci bili zločinci danas su žrtve, oni kojima su preci bili žrtve danas su zločinci. Što mene danas veže uz ustaše koji su klali Cigane ili uz partizane koji su ubijali ustaše? Ja moram nešto naučiti da ne ponovim? Ubijanje je zločin? Izrabljivanje čovjeka po čovjeku je zločin? Svi su ljudi jednaki bez obzira na naciju, vjeru, spol i boju kože? Sve ja to znam, ali ne osjećam. Zašto moram pamtiti zločine iz vremena u kojima nisam živjela i tužno gledati u spomenike žrtvama pokojnih krvnika, a istovremeno biti i slijepa i gluha u svom vremenu? Je li ovaj Jasenovac u kojem živim manje Jasenovac zato što Hrvate dave Hrvati? Tko su moji koljači, čiji su oni potomci? Ustaša, partizana, četnika, domobrana... Određuje li njih porijeklo ili su zli zatošto su ljudska bića? To bi me moralo utješiti? To da njihov zločin nema predznak? Mene ubija demokracija, ne segregacija? Dobila sam što sam htjela, za ovo sam glasala? Polako hvatam glavnu misao za rogove. Hodanje prema Jasenovcima i Bleiburzima čista je manipulacija.

Današnjem čovjeku nabija se osjećaj krivnje za ono što su učinili njegovi preci da rob modernog doba ne prepozna zločinca svog vremena. Nekad se ubijalo nožem, sjekirom, užetom, puškom, plinom... Kako se mijenjaju vremena, tako se mijenjaju i metode zločina. Ono što je nekoć bila kama, danas je porez na promet, ono što je nekoć četnik bio Hrvatu, danas je političar svome narodu, ono što je bio Židov četrdeset i neke u logoru danas je Hrvat dvije tisuće i neke u svojoj zemlji. Metode jesu različite, ali je rezultat isti. Tko će pobrojiti Hrvate ubijene ovih posljednjih godina, ratom, mirom i demokracijom? Tko će nama sagraditi spomenik? Tko će se klanjati našim kostima za jedno šezdeset godina, da se ne zaboravi, da se ne ponovi.

Sigurna sam, neki Mesić sličan Mesiću. Zato što se u posljednjih dvije tisuće godina ništa promijenilo nije. Grade se spomenici, spominju krvnici, uvijek nakon nekoliko desetaka godina. Ubija me to što pojma nemam hoće li za moga života netko otvoriti vrata logora u kojem glavinjam s hrvatskom žicom na hrvatskim rukama. Patetična sam? A hodočašća u Jasenovce i Bleiburge nisu? Nije mi lako jer sam ostala bez vjere. Oni iz Jasenovca znaju tko je pobio Srbe, oni iz Bleiburga znaju tko je pobio Hrvate, nitko ne zna zašto ja gubim dah. Na jednom sam zidu pročitala, da je država dobra, i Cigani bi je imali. Meni se dogodilo nešto strašno. Ciganka sam, a imam svoju državu.