SCARLETT JOHANSSON i Natalie Portman kao sestre Mary i AnneNeovisno o tome je li bio prikazivan kao simpatičan hedonist s manje simpatičnim tiranskim sklonostima, zaljubljiva dobričina s (agresivnim) infantilnoregresivnim ispadima zbog kojih su ispaštale njegove žene i ljubavnice, herojski reformist koji se uspio othrvati papinskoj svemoći i tako označiti novo renesansno doba, Henry VIII. uvijek je bio u središtu narativa koji su se njime bavili. No naposljetku smo dobili film (temeljen na romanu Philippe Gregory, koji je već 2003. dobio televizijsku verziju, i scenariju Petera Morgana, spisateljskog tvorca “Kraljice” i “Posljednjeg škotskog kralja”) koji slavnog engleskog vladara tretira onako kako recimo hrvatski filmaši tretiraju tobože središnje ženske likove svojih djela (čitaj “Kontesa Dora” i “100 minuta Slave”), s tim da film o kojem je riječ, za razliku od spomenutih hrvatskih, naslovom ne navodi u krivom smjeru. Dakle u uratku “Dvije sestre za kralja” (izvorno “The Other Boleyn Girl”), Henry VIII. tek je katalizator i ukras zbivanja kojima dominiraju dva ženska lika, glasovita Anne Boleyn i njezina manje poznata sestra Mary.

Znamo li kakva je rijetkost da filmovi ženske vizure postavljaju u središte, a još veća da se u sjeni ženskih pogleda nađe tako znamenita povijesna osobnost kakva je posljednji Henry na engleskom prijestolju, onda ovo ostvarenje, koje redateljski potpisuje kinodebitant Justin Chadwick (afirmirao se 2005. adaptacijom Dickensova romana “Sumorna kuća” u obliku velehvaljene TV serije), već u startu zaslužuje kredit. Doduše, puno dalje od toga neće dospjeti, no krenimo redom.
Priča filma počinje otprilike u trenutku kad utjecajni vojvoda od Norfolka (David Morrissey) uvjeri sir Thomasa Boleyna (Mark Rylance) da protiv volje svoje supruge, a vojvodine sestre lady Elizabeth (Kristin Scott Thomas) priredi prijem i lov za kralja Henryja VIII. (Eric Bana), sve kako bi mu skrenuli pažnju na vojvodinu nećaku i stariju kćer Boleynovih, Anne (Natalie Portman). Svojeglava i ambiciozna Anne dobije zadatak zavesti kralja u porodičnom interesu, s obzirom na to da Norfolk zna koliko je Henry nesretan u braku s Katarinom Aragonskom koja mu ne može roditi nasljednika, pa se velikaš nada da bi to mogla njegova nećakinja.

No Anne se pokaže previše emancipiranom za Henryja, a kako je spretnija od njega u lovačkim uvjetima, nehotice skrivi njegovo stradanje. Velik je to udarac na vladarev (muški) ponos, stoga mu Anne sklone s očiju, a brigu o njemu preuzima njezina mlađa sestra Mary (Scarlett Johansson). Mary je Anneina sušta suprotnost - podjednako je privlačna, ali na sasvim drukčiji način (naspram gracilne brinete putena plavuša), ima blagu ćud i smjerno ponašanje, skromnu, kakva je, nimalo je ne privlači dvorska raskoš (sanja o idiličnom obiteljskom životu na ladanju), i upravo tim svojim “tradicionalnim ženskim vrlinama” osvoji Henryja. On je pozove u dvorsku službu, a ujak i otac objasne joj da mora prihvatiti ponudu, postati kraljeva ljubavnica i roditi mu nasljednika, čime će porodici donijeti silnu dobrobit. S planom se složi i Maryn novopečeni muž slabić, a jedina kojoj se sve to nimalo ne sviđa, uz samu Mary, njezina je majka, mnogo snažnija osoba od svog povodljivog supruga. I dok Mary put vodi na engleski, Anne završi na francuskom dvoru, odakle se vraća jednako svojeglava i još ambicioznija, no pritom sofisticiranije i provokativnije emancipirana.

Dvorac Henryja VIII. jedno je od mjesta radnje u filmuU međuvremenu, Mary nije postala samo kraljeva ljubavnica, nego se u nj i zaljubila, a bome i on u nju, međutim muško, ili bar Henryjevo, srce je nestalno, pa kad se pred njim ponovo pojavi smjela a nedostupna Anne, upravo će ona postati objektom njegove žudnje. U mazohizmu dostojnom Valmonta (“Opasne veze”), Henry odbacuje onu koja ga čisto i nevino voli, i to upravo u trenutku kad mu je rodila toliko željena sina, da bi kleknuo pred proračunatom manipulanticom i njenim tamnim erosom, pred središtem užitka kojeg se želi domoći (naime, njihova ljubavnička veza seksualno je ostala nekonzumirana, jer Anne se ne želi podati prije namjeravanog braka s kraljem, svjesna kako je seksualna uskrata jedino jamstvo da neće biti odbačena kao druge prije nje, a za razliku od njih, ona želi postati kraljica). Ostalo je povijest. Henry će suprotno papinoj volji poništiti brak s Katarinom, uslijedit će ekskomunikacija i osnivanje Anglikanske crkve, u čemu je navodno i Anne imala znatnu ulogu, no velika povijest ovaj film pretjerano ne zanima. Njemu je mnogo važnija osobna razina, onako kako je u njemu konstruirana.

To znači da će Henry istog trena kad raskine s Katarinom i papom pokazati koliko je mračna njegova požuda, te što ambiciozna i prepredena žena može učiniti od muškarca. Dok je Mary u njemu budila plemenite osjećaje, Anne je otvorila branu za izljev destrukcije, pa je on u njihovu prvom snošaju de facto siluje, a da bi dojam bio jači, uzima je pritom straga. Anne postaje kraljicom, ali od prvog dana brak s Henryjem je nizbrdica, a nemogućnost rađanja muškog potomka u konačnici će je stajati glave, pod formalnom optužbom da je poput vještice začarala Henryja te bludila s rođenim bratom.
I dok je Anne otmjeno skončala pod elegantnim zamahom mača (umjesto uobičajenih sirovih pogubljenja sjekirom na panju), Maryno toplo srce vezalo se za osjećajnog dvorjanina i s njim ostvarilo ladanjsku idilu, usput preuzimajući brigu o Anneinoj kćerkici Elizabeth, budućoj “djevičanskoj kraljici”, koja je zapravo, ironije li, bila onaj pravi sin za kojim je Henry čeznuo, ne znajući da je rod jači od spola i da Elizabeth nosi u sebi odlike vrhunskog vladara.

“Dvije sestre za kralja” promoviraju pomalo neobičan spoj feminizma i konzervativnosti, gdje je glavni muški lik (Henry) sveden na plošnu dramaturšku funkciju i tradicionalno “ženski” motiviran (osjećajne su mu mijene iracionalno hirovite, dakle tipično “ženske”, pa stoga ne postoji potreba njegove složenije karakterizacije), dok su dvije protagonistice podijeljene na prodornu i koristoljubivu Anne, spoj rane feministkinje žužijelinekovskog načina razmišljanja (podržavaj muškarčevu iluziju da je on glavni, a zapravo nevidljivo upravljaj njime) i ničeanske volje za moći, te krotku Mary, koja traži ljubav, a ne moć.

Film zauzima izrazito kritički odnos prema Anne, poručujući (pomalo ili poprilično kršćanski) da snaga karaktera lišena plemenita srca ne vrijedi mnogo, te izrazito afirmativan prema Mary, koja je (kršćanski nedopustiv) preljub iskupila iskrenom ljubavi za Henryja, spoznala efemernost taštine (u vrijeme kad je bila kraljeva ljubovca malo su joj porasla krila) i vrijednost smirenog obiteljskog života u kojem erotsku zanesenost nadomješta međusobno razumijevanje supružnika, a konačni smisao svemu daju djeca. Na jednoj razini, film se može tumačiti kao kritika feminizma, ne samo kroz lik Anne, nego i implicitnim (metatekstualnim) ukazivanjem na feminističko prisvajanje patrijarhalnih dramaturških obrazaca uz puko mijenjanje rodnog predznaka (lik Henryja), no u završnici, kroz ono “što se dogodilo poslije”, on ipak afirmira i feminističku perspektivu u budućoj vladarici Elizbeth, koja je očito spoj Anneinih gena i Maryna odgoja (potonje je inače čista fikcija, kao uostalom i Maryna karakterizacija, s obzirom na to da je u izvorima ostala obilježena kao “bludnica”), odnosno spoj ambiciozne, odlučne i nezavisne “feminističke” majke te plemenito senzibilne tetke.

Značenjski razmjerno intrigantan, film je oblikovno očekivano suveren, što znači da je produkcijsko-dizajnerska i užeredateljska izvedba na visokom profesionalnom nivou, međutim nema autorskog iskoraka iz te “tehničke” kompetentnosti. Iako načelno posvećene likovima i njihovim intimnim odnosima, “Dvije sestre za kralja” ne predaju se emocionalno-relacijskim elaboracijama, pa nijedan bitan odnos u filmu (između svake od sestara i kralja, između sestara međusobno, između njih i pripadnika njihove porodice) nije dostatno razvijen. Stoga je konačan rezultat lijepo snimljen i interpretacijski zahvalan ostvaraj koji, međutim, ne pobuđuje dublje emocije niti duhovne uzlete.