HIP-HOPERI ISPOD VOLTA Aleksandar Antić, Nikša Mandalinić, Ognjen Pavlović, Mladen Badovinac i Jan Ivelić (zdesna nalijevo), uz Luku Barbića koji je za vrijeme snimanja bio na Hvaru, čineU svojim tekstovima obrušava se na sumnjive poduzetnike upitne prošlosti, građevinske lobije, korumpirano pravosuđe, vladajuće strukture, novopečene bogataše, velike kompanije, šoping centre, konzumerizam i općenito hrvatski mentalitet i vladavinu primitivizma. No za sebe kaže da je još uvijek previše neurotičan, apstraktan, da je njegovo stvaranje samo traženje i da nema nikakvih konkretnih odgovora osim onih što bi rekla svaka misica, a to su ljubav, mir i tolerancija. Pije zeleni čaj i jede ražnjiće od seitana i tofua. Ime mu je Alejuandro Buendija i nije lik iz meksičke sapunice nego dijete grada podno Marjana. Kao bebu pronašao ga je u kanalu za navodnjavanje svojih plantaža marimahune, njegov poočim Fernando Garcia Buendija, umirovljeni pukovnik, krvnik vojne hunte Edmunda II Osakaćenog.

Posljednja rečenica prva je kojom na svojoj internetskoj stranici priču o sebi započinje Aleksandar Antić, član splitske grupe TBF koja je prošlog tjedna osvojila šest diskografskih nagrada Porin, među ostalim i za najbolji album “Galerija Tutnplok”, njihov četvrti. Aleksandra zvanog Saša mogli bismo se nazvati “duhovnim ocem” The Beat Fleeta jer je gotovo sve njihove pjesme upravo on napisao. TBF naziva svojom obitelji, no nikad nije rekao je li mu onda hip-hop zajednica Sinestet kojoj također pripada, zapravo “ljubavnica”. Iako dio života provodi kao Aleksandar Antić, a dio kao vlastiti alter ego Alejuandro Buendija, uvjerili smo se da Saša nije nikakva podvojena ličnost nego nadareni splitski buntovnik hip-hop generacije odrastao na stripovima i “Zvjezdanim stazama”. Ima 34 godine, čitav život se bavi glazbom, a studirao je brodogradnju te sociologiju i filozofiju. S idejnim dvojcem TBF-a Mladenom Badovincem i Lukom Barbićem upoznao se 1993. kad je grupa postojala već tri godine i imala nekoliko demo pjesama, uglavnom na engleskom, koje su se vrtjele po lokalnim radiostanicama. Kako je Saša hip-hop slušao od 1989. kad je i sam počeo pisati pjesme, njegovo druženje s dečkima iz TBF-a, razmjenjivanje kazeta i tekstova rezultiralo je i njegovim službenim dolaskom u grupu 1994.
Od 'Malo san maka' do Sinesteta

Prva pjesma koju su zajedno snimili zvala se “Trilogija jada” i govori o problemu droge na ulicama, a uslijedila je i medijski jedna od najpopularnijih pjesama koje su snimili “Malo san maka”. Prvi album “Ping-pong” snimili su međutim tek 1997. u produkciji Dragana Lukića Lukija. Kako se TBF žanrovski udaljio od hip-hopa i prerastao u mješavinu rapa, reaggea i rocka s puno takozvanih sampleova, Aleksandar Antić dio pjesama napravio je samo za sebe u hip-hop varijanti, a dio njih objavljen je i na njegovu samostalnom albumu “Pepermint” koji je izišao prošle godine pod okriljem udruge za promicanje hip-hop kulture Sinestet. Riječ je o grupi mladih umjetnika koji intenzivno djeluju od 2002. u Zagrebu, a stvaraju pod pseudonimima poput Vrući pas, Inkognito Popara, AC3PO, Magellano i drugih. Alejuandro Buendija samo je jedan od pseudonima Saše Antića. U Zagrebu je počeo živjeti prije osam godina zbog studija sociologije i filozofije. No TBF mu je još uvijek prioritet pa svaki tjedan putuje na relaciji Zagreb - Split. On i njegova djevojka Ivana, profesorica engleskog jezika i filozofije, 1. prosinca prošle godine postali su supružnici, a taj su događaj proslavili tulumom za prijatelje u zagrebačkom klubu Jabuka.

NACIONAL: Autor ste gotovo svih tekstova TBF-a i na glasu ste kao njegova “siva eminencija”, iako rijetko istupate u javnosti.
- U TBF-u sam član benda, uopće se ne doživljavam kao autora teksta koji treba ubirati neke kredite. TBF je jedna organska cjelina, gdje stvari dobivaju smisao tek kad ih izgovorimo Mladen, Luka ili ja u aranžmanu s bendom. To su riječi koje napišem, ali kad pišem, otprilike znam u kojem smjeru će to ići da se svidi ljudima u bendu. Timski sam igrač. Nije riječ o tome da se nekome dodvoravam, ali pišem na način da se to svidi ljudima u bendu i, ako se svima svidi, da se poigramo s tim. Ako netko nije zadovoljan, ostavimo to. Imamo princip rada Rimskog senata - svatko ima pravo na veto.

NACIONAL: Zašto onda imate potrebu za samostalnim djelovanjem putem hip-hop zajednice Sinestet, pod imenom svog alter ega Alejuandra Buendije, te ste izdali i samostalni album Pepermint?
- To je jednostavno stvar trenutka i raspoloženja, neke stvari ne legnu svima u bendu, a meni znaju biti odlične pa s njima pokušam napraviti nešto drugačije. Tako je nastao i Pepermint. Ali to nije samostalno djelovanje nego dio rada s kolektivom Sinestet, koji dovršava zajednički album Hologram funk koji će izaći na jesen.

SINESTET je Udruga za promicanje hip-hop kulture čiji je Saša Antić članNACIONAL: Kad se družite s glazbenicima u Sinestetu, zovu li vas Alejuandro ili Saša? Kako međusobno komunicirate?
- Komuniciramo na španjolskom, a zovu me Segnor Buendija. Šalim se. To su sve moji dragi prijatelji. Kad je TBF krenuo, imali smo neki background u hip-hopu. No Mladen i Luka su negdje sredinom 90-ih prestali slušati hip-hop, a ja sam se nastavio kretati u društvu hip-hopera i biti aktivan u toj zajednici. Sve te ljude znam otprije jer sam kao Buendija prvi put još 2000. imao gostovanje s Targetom na albumu Black Outa, pa na prvom albumu od Bahateeja. Taj moj alter ego funkcionira u hip-hop zajednici.

NACIONAL: Hoćete li u nekom trenutku ukinuti taj lik?
- U 314. epizodi on nastrada. To je čista zafrkancija. Stvoriš si neku priču, što ima korijene u stripovskoj fascinaciji. Izmisliš neki lik i samo izgradiš njegov život. To jesi ti, naravno, ali to je i umjetnost. Imao sam i drugih pseudonima. Bio sam A Mad Bosnich The Terrible, na prvom albumu sam bio The Alex Dragi, pa Aleksej Paganski koje je moje producentsko ime. Ima ih još. To me ispunjava podjednako kao TBF, iako je u Sinestetu sve nekako bolesnije, divljije, mračnije. Imamo svoj krug publike, posebno dobar prijem imamo u Sloveniji. Ja zapravo radim Sinestet da bih povukao TBF u Europu.

NACIONAL: Kako je nastala pjesma “Ziđam” koju također izdajete kao A. Buendija?
- Aco, čije je producentsko ime AC3PO, napravio je beat odnosno ritam u stilu nekog južnjačkog rapa, kao dolje u New Orelansu, Atlanti. Žanrovski je to najbliže nečemu što se zove dirty south (prljavi Jug). Oni tamo pričaju o ženama, autima, dijamantima, kao neki gangsteri. Taj neki vulgarni materijalizam je nešto čime se ponose. To sm samo prebacio u našu stvarnost. Koji su to najveći primitivci koji se busaju s tim? To je nešto što se kod nas zove poduzetnički duh, a zapravo je beskrupulozno divljaštvo koje ne poštuje ni zakon kao najvišu vrijednost. U mentalitetu naših ljudi ugrađeno je da se zakoni ne poštuju jer smo uvijek bili pod nečijom čizmom, uvijek nas je netko gazio, uvijek smo za nekog drugog rintali, crnčili i uvijek se gledalo kako izbjeći zakon. Tako je ostalo. Nismo još shvatili da je zakon prva stvar u građanskom društvu, prva stvar prosvjetiteljstva. Zakon je stvar opće volje i sve državne institucije moraju braniti taj zakon svojim integritetom i svim pravnim sredstvima. A sve što možemo vidjeti je da sebi trpaju u džepove i koriste taj zakon da bi si namještali poslove. “Ziđam” je poput stilske vježbe, nije riječ ni o kakvom optuživanju nego jednostavno ocrtava naličje društva.

NACIONAL: Vaš kolega Mladen Badovinac rekao je da je TBF prije imao rigidniji stav prema drugim izvođačima, ali da ste s vremenom shvatili da je bolje da vi uzmete taj dio etera koji bi inače uzeli drugi. Što vi kažete na to?
- Trčali smo za sirom, kao oni što trče za kolutom sira u Švicarskoj. To smo mi. Vodili smo se pritom i stihovima Johnnyja Štulića: “Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se.”

NACIONAL: U pjesmama kritizirate potrošnju i društvo u kojem ste i sami konzumenti. Pokušavate li živjeti sukladno tim stavovima?
- Koliko se može. Ja, na primjer, razdvajam smeće zato što u Zagrebu, gdje živim većinu vremena, to mogu. Iako sam položio vozački s 28 godina, praktički nisam vozio do prije dvije, tri godine, ali i to je minimalno. Navikao sam se pješačiti i to mi je gušt. Mladen vozi bicikl. Mislim da imamo neku umjerenost u svemu. Dosta ljudi ostvaruje se kroz stvari koje kupuju, kroz materijalno. Neke svoje frustracije, traume, liječe šopingom.

NACIONAL: Kako se vi tome odupirete, nikad vas ne ulovi želja za šopingom?
- Nekad se idem nagraditi, kupujem hranu, knjige i CD-e. Stvar je u tome da smo i mi sami dio tog sistema. To je stvar kulture, podsvjesno ti je instalirano da živiš u tom društvu koje funkcionira na simboličkim razinama, ponekad se ponašaš potpuno nesvjesno, ne znaš zašto se ponašaš onako kako se ponašaš. Sve ovo što mi radimo je zbog toga što na neki način pokušavamo osvijestiti sebe, pokušavamo objasniti sami sebi zašto su neke stvari takve kakve jesu.

NACIONAL: Karijeru ste započeli početkom 90-ih, danas su gotovo svi članovi benda 30-godišnjaci. Koliko su se vaše životne potrebe, prioriteti i životni stavovi promijenili? Vi ste u međuvremenu postali i obiteljski čovjek.
- Oženio sam se, ali Ivana i ja nemamo još djece pa se ne može još reći da sam pustio korijene. Ali čini mi se kao da smo jučer počeli. Jednostavno idemo nekamo, ne osvrćemo se prema natrag i ne znam kamo ćemo stići. Na tom putu shvatio sam da je to najvažnije i najljepše od svega.

NACIONAL: U početku niste mogli živjeti od glazbe. Koje ste sve poslove morali raditi i jeste li oduvijek bili buntovnik?
- Radio sam svašta da bih imao za popiti kavu. Uvijek sam htio biti samostalan i ništa mi nije bilo teško, spuštao sam stropove, nosio krumpir, miješao malter, čuvao skladišta i škole, učio za zlatara, pripremao zgrade za rušenje, svašta sam radio. Ne mislim za sebe da sam buntovnik, možda više zanesenjak. Još kao dijete bio sam hiperaktivan, a uz glazbu, moj velika ljubav bila je nogomet. Čak sam trenirao godinu dana u pionirima Hajduka.

NACIONAL: Zašto ste napustili studij brodogradnje? Priča se da ste bili genijalac na fakultetu.
- Nisam bio genijalac, ali nije mi išlo loše. Prirodne znanosti su mi oduvijek ležale, no izgubio sam interes za taj studij i poslije upisao sociologiju i filozofiju. No TBF mi je, kao i Mladenu i Luki, uvijek bio na prvom mjestu i sve smo podredili tome.

NACIONAL: Doživljavaju li vas kao proroke, društvene kritičare?
- Mi smo na dnu, to je dio nas, mi smo dio toga, govorimo ono što mislimo, što osjećamo. Kritika nije nužno optuživanje, u riječniku stranih riječi to je promišljanje o nečemu. Samo govorimo o stvarima kakve jesu. U medijima nas nazivaju kritičarima i analitičarima društva, a samo želimo živjeti u jednoj normalnoj zemlji, želimo da je dobro svima. Ali, ne želimo raditi od sebe komercijalu, ne želimo se prodavati na račun bunta. Jednostavno guštamo u tome što radimo.

NACIONAL: TBF-ovci sebe nazivaju “radničkon dicon”. Je li to utjecalo na vaše stvaranje?
- Moja je mama medicinska sestra, stari je završio višu pravnu. Lukina mama je profesorica, a otac inženjer građevinarstva. Mladenovi roditelji su arhitekti. I svi su krvavo radili cijeli život i učili nas iskrenosti, poštenju i poštivanju drugih ljudi bez obzira na vjeru i nacionalnost. To su neke temeljne vrijednosti koje smo usvojili i koje se sigurno vide u našem radu.

GRUPA TBF na početku karijere 1994. godine u SplituNACIONAL: Kakve su vam materijalne aspiracije, živite li još na 16. katu?
- Trenutno živim u Zagrebu u stanu od 57 kvadrata, imam uvijek tople vode, zato to zovem toplice. Ali uvijek sam na relaciji Zagreb - Split, putujem autobusom i, kad dođem, ovdje imam još uvijek svoju sobicu na 16. katu kod roditelja.

NACIONAL: Puno puta ste izjavljivali da ste nezadovoljni pravilima Porina. Jeste li razmišljali o tome da odbijete nagradu?
- Nismo. Osim što to doživljavamo protokolarno kao čin dužnog poštovanja prema kolegama i struci, isto tako to je poštivanje naše publike kojoj je to bitno. To smo shvatili.

NACIONAL: O problemu droge govorite i iz perspektive konzumenata i iz perspektive dilera.
- To je veliki problem kod nas. Po zadnjim statistikama, povećao se broj kriminalnih radnji vezanih uz teške droge, ali se smanjio broj uhićenih aktera raspačavanja droge. Svako malo u javnosti se obznani neka spektakularna pljenidba, tone kokaina, ludila, a onda takve ljude puste. Tako da je fokus tog problema droge uvijek na ulici. Očito je da se u vrhovima moći događaju pizdarije, a u to je uključen velik broj ljudi. Želim reći, realno stanje nerazmjerno je s onim što se događa, kuda svijet ide. Te droge ljudi doma rade, na Oprah show dolaze domaćice koje su na cracku, a ono što je u Americi toga ima svugdje. S tim da smo mi u odnosu na Ameriku jako slobodno društvo. I onda se sotonizira marihuana. Umjesto na puteve teških droga, kod običnog čovjeka taj se fokus pomiče na lake droge, na marihuanu, koja se u svim službenim izvješćima stavlja skupa s kokainom i heroinom. A to je ispiranje mozga. Stvara se javna slika da se država kao bori protiv toga, ali mislim da država zarađuje od droge.

NACIONAL: Gostovali ste i u Srbiji. Kako su vas ondje primili?
- Odlično, iako zbog loše organizacije nije bila prevelika posjećenost. Nemamo staru publiku, a mlađa još nije toliko čula za nas, iako nas svako malo netko pita kad ćemo opet doći. Kod njih je ta klupska scena potpuno ubijena. Ljudi koji su inače išli u klubove povukli su se i sjede doma. Slično je u Splitu. Scena nema kontinuitet. U Zagrebu ima više klubova, iziđeš van i ne znaš gdje ćeš završiti. U Splitu već toga nema, a u Beogradu kako čujem je jako, jako loša situacija. No, na žalost, i zagrebački klub Močvara očito je postao žrtvom moćnika koji imaju svoje interese.

NACIONAL: Kako gledate na to da se kod nas s jedne strane sve više sluša turbofolk, a s druge se to u medijima ignorira?
- Mi smo malo uglađenija sredina. Turbofolk je samo jedan od simptoma te agresije koja je normalna poslije rata, a vidi se u svim segmentima društva. Ne postoji kultura dijaloga. Kad vidite samo naše političare, tu nema dijaloga, non-stop je konflikt, napad. Napad je najbolja obrana. To se preslikava na društvo, u svemu je prisutna agresija, borba za opstanak. Turbofolk je u muzici tipičan na ovim prostorima, cijepa se bubanj, tekstovi u kojima nema ni mrve finoće, sve je plošno, vulgarno, jako agresivno.