OSTVARENJE SNOVA Boksač Vedran Akrap kaže da je oduvijek sanjao o tome da se bori na glavnom trgu svoga rodnog grada pred svojim navijačima"Mnogi boksači sanjaju o tome da se bore u newyorškoj dvorani Madison Square Garden ili u Las Vegasu. Ja sam oduvijek maštao o tome da nastupim na središnjem trgu svog rodnog grada pred svojim navijačima. Zbog toga je ovaj meč ostvarenje mojih snova. Jedva čekam da uđem u ring. Boksao sam u Njemačkoj, Italiji i Engleskoj, dugo mi je trebalo da dođem do ovog stadija u svojoj karijeri, ali mogu reći da se zbog ovog meča sve isplatilo“, kaže hrvatski boksač Vedran Akrap, najavljujući svoju borbu za obranu naslova prvaka europskih zemalja izvan Europske Unije u srednjoj kategoriji.

Meč na središnjem zagrebačkom trgu bit će vrhunac karijere ovog tridesettrogodišnjeg Zagrepčanina. Akrap će svoj naslov, koji je osvojio u prosincu prošle godine pobijedivši Ukrajinca Andreja Šimanskog, braniti protiv ruskog boksača Alekseja Čirkova, prvaka Rusije u srednjoj kategoriji. Ako pobijedi Akrap će napraviti još korak bliže borbi za titulu europskog prvaka. Trenutačno je deveti na listi izazivača Europske boksačke unije.

Ovo je prvi put da se takva priredba održava na Trgu bana Jelačića. Organizator meča je nedavno osnovana Akrapova promotorska kuća, a boksač kaže kako su pripreme trajale oko četiri mjeseca: ”Organizacija je strašno komplicirana. Kako moja promotorska kuća ima licenciju Njemačkog boksačkog saveza, sve je moralo biti napravljeno u skladu s njihovim standardima i normama. Prošla priredba umalo se nije održala jer ring koji smo nabavili u Hrvatskoj nije zadovoljio njihove kriterije, tako da smo ga ovaj put dovezli iz inozemstva. Sve to oduzima mi puno vremena u trenucima kad se pripremam za meč, ali nije mi žao. Ulaz na borbu bit će besplatan za sve, nadam se da će se okupiti puno Zagrepčana i pomoći mi da obranim titulu.“

Vedran Akrap diplomirao je na Višoj školi pri Kineziološkom fakultetu u Zagrebu na smjeru za fizičke pripreme sportaša. Nakon uspješne amaterske karijere borio se u 16 profesionalnih mečeva i zabilježio 11 pobjeda. Boksati je počeo u vrlo ranoj dobi, dok je živio u zagrebačkoj četvrti Prečko, a trenirao u lokalnom boksačkom klubu Kralj Tomislav. Iako je neko vrijeme trenirao i full kontakt, na kraju se odlučio koncentrirati na boks. “Svi koji su me poznavali kao dijete vjerojatno se ne bi iznenadili da saznaju kako sam postao boksač. Bio sam živo dijete, a inspirirao me film ‘Rocky’. Naravno, privukao me boks, ali i poruka filma da svatko uz puno rada i truda može uspjeti. Jutro nakon što sam pogledao film bio sam na savskom nasipu, trčao gore-dolje i izvodio vježbe koje vjerojatno nije razumio nitko osim mene”, kaže Akrap. Vrlo brzo je postao hrvatski reprezentativac. Tijekom amaterske karijere ostvario je 58 pobjeda u 62 meča, a osvojio je i brončanu medalju na jakom turniru u Debrecenu. No uvidio je da od amaterskog boksa ne može živjeti te je postao profesionalac. Taj potez bio je poprilično hrabar, s obzirom na to da amaterski boksači obično kreću u profesionalni boks pod okriljem menadžera ili velikih promotorskih kuća koje im garantiraju određeni prihod, te se brinu za razvoj njihove karijere.

Vedran Akrap to nije imao, dapače nije imao ni trenera. Kaže kako je to bilo vrlo teško razdoblje za njega: ”Počeo sam živjeti sam s 18 godina, jer sam se želio osamostaliti. Radio sam kao izbacivač u zagrebačkim noćnim klubovima. Zarađivao sam tek toliko da se mogu prehraniti. Sjećam se da sam jeo tjesteninu za doručak, ručak i večeru. Preko dana bih trenirao, došao bih doma, presvukao se i otišao na posao. Ujutro bih se vratio, spavao dva sata i opet odlazio na trening. Ubrzo sam shvatio da profesionalni sportaš, a ja sam to želio biti, ne može živjeti na taj način.

VEDRAN AKRAP u prosincu u Domu sportova kada je osvojio naslov prvaka europskih zemalja izvan EUU trenutku ulaska u profesionalni boks nisam imao ništa, ni trenera, ni menadžera, ni posao. Većina ljudi oko mene mislila je da sam lud. No imao sam viziju što želim napraviti od svoje karijere, a jedina koja je stajala uz mene i vjerovala u to bila je moja žena Tanja.“ Akrap je odlučio otići u Njemačku i tamo pokušati izgraditi karijeru kakvu je želio. Prvi poslovi koji su mu se ponudili bili su oni sparing partnera poznatim boksačima. Akrap je uskoro došao na glas kao izvrstan sparing partner, pa je tako radio sa svjetskim prvacima Svenom Ottkeom, Markusom Beyerom, Armandom Kranjcom i Christianom Sanavijom, te prvacima Europe Danilom Hausslerom i Silviom Brancom. Ukupno se u karijeri borio u 654 runde sparinga. Istovremeno je boksao i službene mečeve. Problem je bio u tome što nije imao podršku promotora, pa su mu se često nudili mečevi protiv jakih boksača koji bi u borbi s njim željeli poboljšati svoj omjer pobjeda i poraza u lovu na svjetsku titulu.

Ipak, Akrap kaže kako nije odbijao ni jednu borbu bez obzira na jačinu protivnika. Primjerice, borio se protiv svjetskog prvaka Armanda Kranjca, s kojim je kasnije sparirao, te protiv jakih njemačkih boksača Malika Dziarre i Jürgena Brahmera, koji su obojica kasnije postali interkontinentalni prvaci. Akrap je borbe izgubio na bodove, ali kaže kako mu nije žao jer je kroz njih mnogo naučio i shvatio da se može boriti protiv najboljih: “Nikad se nisam bojao protivnika. Godine 1998. sam izgubio na bodove od tada neporaženog Armanda Kranjca, koji je ubrzo nakon toga postao svjetski prvak. Boksali smo za titulu međunarodnog prvaka Njemačke, a borbu je organizirao njegov promotor u Stuttgartu, pred njegovim navijačima. Ipak, taj poraz ne bih mijenjao za deset pobjeda protiv nekih anonimaca. Tada sam shvatio da ako mogu protiv takvog boksača izdržati deset ravnopravnih rundi, imam dovoljno kvalitete da uspijem u ovom poslu.”

Akrap se od 2002. do 2005. borio u osam mečeva i ubilježio sedam pobjeda. Jedini poraz doživio je u protiv Malika Dziarre kada je Akrap drugi put pokušao osvojiti titulu međunarodnog prvaka Njemačke. Bez obzira na sve veće uspjehe, hrvatski boksač bio je gotovo nepoznat u domovini.

Akrap kaže kako je često tražio pomoć u Hrvatskoj, ali su mu rijetki pomagali: “Znate, vrlo je teško kad si stranac. Kriteriji su puno oštriji za strance. Uvijek sam se trudio ponašati kao pravi profesionalac, jer sam znao da jedino tako imam šanse preživjeti u Njemačkoj među tisućama domaćih boksača. Profesionalni boks se temelji na interesima. Iza mene nisu stajali sponzori, a ljudi baš i nisu znali za mene. Pokušavao sam to promijeniti, zvao novinare, nudio im svoju priču. Sparirao sam svjetskim prvacima, ljudima koji su zarađivali milijune po borbi, to mi se činilo kao nešto što bi medijima trebalo biti zanimljivo. No, svi su me tapšali po ramenu i govorili da sam dobar, ali da prvo moram nešto osvojiti.”

VEDRAN AKRAP s kćeri nakon osvajanja titule u Domu sportova u ZagrebuPrekretnica u karijeri Vedrana Akrapa dogodila se 2004. godine. Sparirao je svjetskom prvaku u supersrednjoj kategoriji Talijanu Christianu Sanaviju, koji se pripremao za obranu svog naslova. Talijan je bio impresioniran njihovim sparingom, te ga je preporučio svom menadžeru i promotoru Salvatoreu Cherchiju. Inače, Sanavia i Akrap su postali odlični prijatelji, te će Talijan biti u Akrapovu kutu na sljedećoj borbi i pokušati mu pomoći svojim savjetima. Cherchi je odlučio hrvatskom boksaču ponuditi ugovor, tako da je Akrap postao jedini boksač u Cherchijevu timu koji nije Talijan. Tako je prvi put u karijeri Akrap iza sebe imao potporu jakog promotora.

Njihova suradnja trajala je do studenoga prošle godine kad je Akrap osnovao svoju vlastitu promotorsku kuću i organizirao meč u kojem je osvojio titulu prvaka europskih zemalja izvan Europske Unije. Borba se održala u zagrebačkom Domu sportova, a Akrap je nakon 12 rundi borbe odlukom sudaca pobijedio Ukrajinca Šamanskog i osvojio naslov. Akrap kaže kako je tu borbu doživio vrlo emotivno: “Nakon godina boksa u inozemstvu, vratio sam se u Zagreb da nastupim pred svojom publikom.

To je za mene bio najsretniji trenutak u životu. Želio sam da svi shvate koliko mi to znači. Na ring sam izašao uz Thompsonovu pjesmu “Dolazak Hrvata”, a cijeli prihod od prodanih ulaznica donirao sam u dobrotvorne svrhe. Strašno sam se potrošio organizirajući tu borbu. S druge strane, protivnik je bio vrlo jak, a poraz si nisam mogao dopustiti. Bila je teška borba, pukle su mi obje arkade, ali ni u jednom trenutku nisam pomišljao na odustajanje. Da sam tada odustao, značilo bi da i ne zaslužujem titulu i da sam, na neki način, lagao samom sebi sve ove godine kada sam vjerovao da mogu uspjeti u boksu.”