Dvadesetsedmogodišnja Zagrepčanka Jelena Veljača, najpoznatija kao glavna glumica prvih hrvatskih sapunica "Villa Maria" i "Ljubav u zaleđu" te scenaristica serija "Obični ljudi" i "Ponos Ratkajevih", radi na novom projektu. Riječ je o još jednoj seriji produkcijske kuće AVA s kojom Jelena Veljača surađuje već četiri godine.

Iako je prije dvije godine, kao tek dvadesetpetogodišnjakinja, Jelena Veljača napisala čak 180 epizoda vrlo gledane domaće serije "Obični ljudi", najmanje se govorilo o njezinu talentu a najviše o njezinoj ljubavnoj vezi. Naime, Jelena je tada bili u vezi sa suvlasnikom Ave Romanom Majetićem te su mnogi komentirali kako joj je upravo veza s njim omogućila uspjeh.

Ipak, da to nije tako, pokazuje i nastavak poslovne suradnje Jelene Veljače i Romana Majetića te pripremanje novog, zajedničkog autorskog projekta, iako je od kraja prošle godine u ljubavnoj vezi s glumcem Jankom Popovićem Volarićem.

EXTRA: Scenaristica ste novog Avina projekta. O čemu je točno riječ?
- Ja bih taj projekt nazvala dugačkom serijom, ni dramskom ni sapunicom. Ne mogu otkriti puno o tome dok AVA ne krene u planski marketing, ali mogu reći da će na određeni način ta serija biti "bastard" u smislu formata. Dakle, dugačka, kao klasična sapunica, ali ćemo - pored sudbina glavnih likova - pratiti i pojedinačne slučajeve koji će se otvarati svaki ponedjeljak, a zatvarati na kraju tjedna. Pojednostavljeno rečeno, to je model preuzet iz dramskih serija tipa "Bostonsko pravo" i "Reži me". Mislim da će se publici taj princip jako svidjeti i volim raditi na toj seriji. Tako je bilo i s dosadašnjim projektima, uvijek smo pokušavali naći neku stepenicu više na koju se možemo popeti. Mislim da je to jedini način na koji autor koji izbacuje toliku količinu tekstova, odnosno produkcijska kuća koja izbacuje toliku količinu snimljenog materijala godišnje, može u tome naći užitak i nadam se da se na Avinim projektima vidi da se ne rade samo zato da bi se stvorio proizvod nego da zaista svi ljudi koji sudjeluju u stvaranju projekta pronađu i neku svoju osobnu afirmaciju u tome.

EXTRA: Diplomirana ste glumica koja je, moglo bi se tako reći, postala scenaristica. Nedostaje li vam gluma?
- Iskreno rečeno, ne nedostaje mi, ali ne bavim se isključivo pisanjem. Još uvijek završavamo seriju "Ja, Che Guevara" i baš ću ovih dana snimiti svoje zadnje dvije scene. Glumim narkomanku, što je za mene bio užitak jer su mi često na Akademiji, ali i kasnije, davali ili princesoidne uloge dobrih djevojaka ili umišljenih kučkica. Ovo je jedan kompleksan lik i to mi je bio veliki izazov. Međutim, da odgovorim na pitanje, ne nedostaje mi gluma zato što sam se apsolutno pronašla u ovome što radim.

EXTRA: Jeste li ikada zamišljali da će doći vrijeme kada ćete više pisati nego glumiti?
- Pisanje je uz kazalište jedna od mojih prvih ljubavi, ali uvijek sam mislila da će to jednom, u dalekoj budućnosti, završiti pisanjem nekih kratkih priča ili - u najambicioznijem slučaju - nekog kraćeg romana. Znala sam da ću se baviti pisanjem, ali prije "Običnih ljudi" nisam mislila da će se to dogoditi tako brzo i tako ozbiljno. Mislila sam da će to biti u nekoj slobodnijoj formi koja nije toliko obvezujuća, odnosno, koja ne uključuje toliku odgovornost kao pisanje scenarija koji se radi paralelno sa snimanjem. To je ogromna odgovornost, neopisiv stres. Da me netko pola godine prije "Običnih ljudi" pitao bih li to napravila, rekla bih - nema šanse, prošla sam rad na dvjema sapunicama i znam koliki je teret na autoru. Svi smo se za vrijeme snimanja "Ville Marije" divili Robertu Naprti kako je uspio napraviti toliku količinu materijala. Nisam ni sanjala da bih se ja jednog dana mogla naći u takvoj poziciji.

EXTRA: Kako izgleda vaš život dok radite na nekom velikom projektu?
- To je zaista rudnik, najjednostavnije rečeno. Najteži posao koji sam ikada radila i to baš zbog toga što je, kao prvo, vrlo samotan posao. Kad pišeš, nije isključen kronični osjećaj usamljenosti i toga da misliš ti nitko ne može pomoći, da te nitko ne razumije, da je svima u vanjskom svijetu puno bolje. To je potpuna izolacija, dobrovoljna, ali teško ju je podnijeti. Rezultat je svakako vrijedan žrtve, ali proces može udariti na psihu.

EXTRA: Kako to utječe na vas?
- Za vrijeme pisanja "Običnih ljudi" imala sam velike probleme s apetitom, zbog stresa, vlastitih očekivanja i odgovornosti. Mučile su me vrtoglavice, a s obzirom na to da sam sklona migrenama, tada sam patila od čestih migrenoidnih napada, vjerojatno pojačanih stresom. Izgubila sam sedam kilograma, pala na nevjerojatnih 47 kg. Bila sam neopisivo nesretna zbog svoje težine, a nisu mi pretjerano pomogli ni tračevi o tome da se izgladnjujem kako bih stala u traperice broj nula.

EXTRA: Tolika količina posla je, pretpostavljam, jedan od razloga zašto ste za pisanje serije "Ponos Ratkajevih" oformili kreativni tim koji ste vodili. Nedavno su djevojke iz tog tima izišle u javnost s optužbama kako ste prisvojili njihov rad. Točnije, da su one radile scenarij za "Ponos Ratkajevih".
- Morana i Jelena su jako talentirane cure i to je zaista sve što želim reći o tome.

EXTRA: Razgovarajući s nekim ljudima, stekla sam dojam da vas dosta ljudi koji vas ne poznaje ne simpatizita. Slažete li se? Što mislite, zašto je to tako?
- Slažem se. A što da vam kažem, mislim da su previše gledali "Ljubav u zaleđu". Šalim se. Krenimo od "Ville Marije". Da ja poznajem osobu poput Dore Jurak koja je uvijek u drami, u suzama i misli da je uvijek u pravu, i meni bi išla na živce. Stara priča je da ljudi ponekad ne mogu razlučiti stvarnost od fikcije. Mnogi su glumci, čak i vani, određeni ulogama koje su tumačili. Meni se to dogodilo s ulogom Maje Župan koja je razmažena i maltretira dobrog dečka Marka Marušića. Znači, stvar je u tome da su previše gledali "Villu Mariju" i "Ljubav u zaleđu". Ali, šalu na stranu, ja zaista imam neku vrstu samoobrane, zid koji gradim pred nepoznatim ljudima.

Hipersenzibilna sam, imam problem s prisilnom intimizacijom i glumljenjem simpatičnosti i prijateljstva. Jako mi dugo treba da se otvorim i da nekom vjerujem. Moja su se najčvršća prijateljstva gradila godinama. Nikad mi se nije dogodilo klik na prvu loptu, a i ako je, i onda mi je užasno dugo trebalo da se potpuno otvorim. Vjerojatno ta vrsta hladnoće, za koju ne mogu reći da je nemam, odbija ljude. Ali ja od toga ne bježim. Svaka osoba koja sjedne nasuprot mene, koja će sa mnom raditi ili surađivati, imat će o meni mišljenje, ako ništa drugo, da sam profesionalna i odgovorna, što mi je jako bitno, a moj krug prijatelja je dovoljno velik da budem zadovoljna do kraja života. Nemam potrebu svidjeti se svakome.

Više u novom broju Extre