Abas Arslanagić bio je početkom 70-ih godina najbolji rukometni golman na svijetu, a njegova kći Maida jedna je od najboljih hrvatskih rukometašica. Nakon uspješne igračke karijere postao je vrstan trener, a njegova kći je seniorska reprezentativka HrvatskeU Hrvatskoj brojni mladi sportaši kreću stopama svojih roditelja u želji da jednoga dana budu uspješni poput njih. Iako je teško reći hoće li djeca biti uspješnija od roditelja, a neki su već nadmašili njihove uspjehe, zanimljivo je da su roditeljima i djeci uspješnim sportašima sportski putovi više ili manje isprepletali. Postavlja se pitanje jesu li roditelji inspirirali svoju djecu da nastave njihovim putem ili su ih, vođeni svojim ambicijama, uvukli u sport i tako im nametnuli čime će se baviti u budućnosti. Mnogo je primjera djece koja su ostala u istom sportu kao i njihovi roditelji, ali ima i mnogo sportskih priča u kojima su roditelji bili uspješni u jednom, a djeca u nekom drugom sportu. Neki roditelji vrlo su aktivno sudjelovali u sportskim karijerama svoje djece, kao treneri ili savjetnici, dok su drugi s distance promatrali njihov sportski razvoj. Bez obzira na to o kojem je sportu riječ, postojao je manji ili veći roditeljski utjecaj na razvoj djece, pa danas u Hrvatskoj gotovo i ne postoji sport u kojem nema obiteljskih poveznice između roditelja i djece.

Joško Vlašić bio je vrlo dobar desetobojac, a svoje veliko znanje o sportu prenio je na kćer Blanku Vlašić koja je pod njegovim vodstvom postala vrhunska atletičarka. Blanka Vlašić njegovu ulogu u svojoj karijeri vidi u prvom redu u tome što ju je uvijek hrabrioBlanka Vlašić danas je najbolja atletičarka u skoku u vis, a jedna od najzaslužnijih osoba za njezin uspjeh je njezin otac Joško. Iako se u medijima mnogo puta prigovaralo da je Joško Vlašić prestrog prema kćeri i da ona trenira samo jer mora, Blanka to demantira: “Moji uspjesi najbolje pokazuju u kojem je smjeru je išao moj atletski razvoj. Uvijek sam htjela biti najbolja u onome što radim. Bila sam svjesna da je dug put do vrha, i trnovit, s obzirom na loše uvjete u kojima sam počela ozbiljno trenirati, ali taj cilj uvijek sam imala u glavi. Da nisam imala predispozicije da jednom budem najbolja visašica, odarabrala bih drugi sport ili krenula u potpuno drukčijem smjeru. Za moju veliku vjeru u samu sebe uvelike je zaslužan i tata. Nikad nije propustio priliku da me pohvali i predoči mi blistavu budućnost koja me čeka ako nastavim marljivo raditi.”

Iako možda nije imao tako uspješnu karijeru kao njegova kći, i Joško Vlašić svojdobno je bio vrlo dobar atletičar u desetoboju, a svoje znanje odlučio je prenijeti na kćer i pomoći joj u razvoju karijere: “Sport je postao u prvom redu showbusiness, proizvod koji treba lijepo upakirati i prodati. Televizija, a potom i drugi mediji, u sustavu oglašavanja presudno utječu na sport. Nastaju mnogi atraktivni sportovi i gotovo se svakodnevno reorganiziranje tradicionalni sportovi, kako bi postali atraktivniji. Moram priznati da sam imao presudan utjecaj, premda on ne bi uspio da Blanka nije zavoljela atletiku i skok u vis. Kad smo počinjali, znao sam da nema utabanih staza do uspjeha i da sustav rada mora počivati na originalnim rješenjima. Usredotočio sam se na to da u tom trenutku napravim sve što mogu kako bih omogućio njezin put do vrha, mada nisam znao hoće li ga ona dosegnuti. Svaka godina rada trebala je biti opravdanje novog kruga priprema i drago mi je da je Blanka tu gdje jest. Ali da se razumijemo, da se nije potpuno predala atletici, možda nikad ne bi dospijela na sam vrh.”

Tonči Gabrić bio je golman Hajduka u doba kad je njegov klub igrao u Ligi prvaka, a bio je i član hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. Njegov sin Drago igra u mlađem uzrastu reprezentacijePredrag i Marko Naletilić nikad nisu imali velike sportske karijere, ali su me zbog poslovnih uspjeha među najpoznatijim nogometnim menadžerima u svijetu. “Aktivno sam igrao nogomet do 23. godine u zagrebačkoj Lokomotivi. Iako sam bio relativno uspješan, zbog srčane mane morao sam naglo prekinuti karijeru. Bio sam vrlo mlad, a obožavao sam nogomet, pa sam ostao u klubu. Postao sam neka vrsta sportskog direktora, preporučivao i odlučivao koje bi klub igrače trebao dovesti. Poslije sam otisašo u Dinamo i bio prijavljen kao maser, jer nije bilo funkcije menadžera, pa sam kupoprodaju igrača obavljao kao ‘maser’. Nakon toga počela je i moja inozemna karijera i ponosan sam na sve svoje poslove. Danas u svijetu nogometa imam jako puno prijatelja i to mi je najveća satisfakcija jer je to potvrda moje uspješnosti, ali i svega dobroga što sam radio u svom poslu. Drago mi je da je i Marko pošao mojim stopama, ali odmah želim reći da je za sve što je dosad postigao sam zaslužan, dokazavši da je odličan menadžer”, kaže Predrag Naletilić.

Njegov sin Marko u menadžerskom je poslu 15-ak godina, a iako ističe da je otac jako utjecao na odabir njegova zanimanja, smatra da je bilo presudno to što je želio uspjeti u onome što radi. On je 2003. bio među osam najboljih menadžera u Italiji, jedini stranac među njima, dok ga je magazin World Soccer 2004. proglasio jednim od 50 najboljih menadžera u svijetu.

“Mnogi i danas misle da sam uspio samo zahvaljujući ocu, ali u biznisu nitko ne radi s nečijim sinom. Lagao bi da kažem kako mi očevo prezime nije pomoglo, ali za sve sam se morao sam izboriti. Osoba koja nema svoj stav i svoju osobnost ne može uspjeti u ovom poslu. Poput svog oca, imao sam svoje ciljeve i znao sam da samo radom i upornošću mogu postići ono što želim. Mnogi misle da je ovo lak posao, ali puno je tu stresa i odgovornosti, vrlo je teško uvijek zadovoljiti sve strane, zato u ovom poslu čovjek uvijek mora znati što želi, s kakvim osobama surađuje te na koji način treba surađivati.”

Proslavljeni vaterpolist Dubravko Šimenc usadio je ljubav prema sportu svojoj kćeri Niki. Iako su svi mislili da će se posvetiti plivanju, Nika Šimenc izabrala je odbojku jer je smatra primjerenijom za djevojke - no i u tome uživa potporu roditeljaHajduk je i prije imao nogometaše koji su bili obiteljski povezani, a navijači Hajduka se i danas sjećaju braće Zorana i Zlatka Vujovića. U današnjem Hajduku igraju Drago Gabrić i Miro Varvodić, sinovi nekadašnjih velikih Hajdukovih vratara Tonćija Gabrića i Zorana Varvodića. Očevi su, zasad, imali uspješnije karijere. Zoran Varvodić u Hajduku je bio od 11. godine, a iako je dugi niz godina bio rezerva, prvo Ivanu Pudaru, pa Praliji, imao je zapaženu inozemnu karijeru u Cádizu u Španjolskoj. Tonći Gabrić je nešto mlađi od njega, a dok je on branio, Hajduk je igrao u Ligi prvaka, a bio je i član hrvatske nogometne reprezentacije na prvom službenom natjecanju te momčadi na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. Sinovi Drago i Miro još su premladi da bi se moglo govoriti o tome hoće li biti uspješniji od očeva, ali igraju u mlađim uzrastima hrvatske nogometne reprezentacije pa su na dobrom putu.

ANTE KOSTELIĆ s kćeri Janicom i sinom Ivicom koji su pod njegovim vodstvom postigli sportsko čudo bez premca u modernom skijanjuBolji poznavatelji rukometa mnogo znaju o mnogim pojedinostima karijera Abasa i Maide Arslanagić. Abas Arslanagić svojedobno je bio najbolji vratar svijeta, za što je 1970. dobio i priznanje, a samo dvije godine poslije s reprezentacijom nekadašnje Jugoslavije osvojio je zlatnu olimpijsku medalju na Olimpijskim igrama u Münchenu. Nakon igračke karijere, u kojoj je osvojio brojne međunarodne medalje, imao je i vrlo uspješnu trenersku karijeru, a jedan od najvećih uspjeha mu je osvajanje bronačane medalje s reprezentacijom SFRJ na Olimpijskim igrama u Seoulu 1988. Mnogi ga smatraju jednim od najvećih rukometnih golmana svih vremena, a on sam kaže: “Rukometom sam se počeo baviti u rodnoj Derventi i nismo imali baš neki prevelik izbor. Poslije sam otišao u Banju Luku, gdje zapravo i počinje moja profesionalna karijera. Rukomet mi je oduvijek sve u životu, i dan danas sve mi je povezano s rukometom. Kada mi je 2000. umrla supruga, morao sam kćerima biti podrška u svemu i tada sam se malo maknuo od rukometa, ali kad su stasale, opet sam nastavio svoj rukometni put. Moram reći da mi je od Maidnih rukometnih uspjeha puno važnije to što je završila fakultet, jer je dokazala da je kompletna osoba i da je ostvarila svoje ciljeve.”

Zoran Varvodić igrao je u u Hajduku od 11. godine, ali je dugo bio rezerva vratarima Pudaru i Praliji. No potom je je otišao u inozemstvo i istaknuo se u Cádizu u Španjolskoj. Njegov sin Miro tek je na početku karijere, ali već igra za mladu reprezentaciju HrvatskeNjegova kći Maida već je nekoliko godina seniorska reprezentativka u rukometu i jedna od najboljih hrvatskih rukometašica. Iako su njezini sportski počeci vezani za odbojku, koju je igrala u Portugalu gdje joj je otac bio trener, nakon povratka u Zagreb ipak je pobijedila ljubav prema rukometu. Maida Arslanagić danas je igračica danskog Koldinga, a o svom odnosu s ocem i svom rukometnom razvoju kaže: “Tata me nikad nije ni na što tjerao i uvijek sam sama donosila odluke, čak kad sam bila mala klinka. Vjerojatno je to što je tata u rukometu presudilo da i ja nastavim njegovim putem, ali ne mogu reći da me nešto forsirao. Puno mi je pomagao savjetima i danas puno pričamo o rukometu, ali smatram da je važnije da imamo kvalitetan ljudski odnos i da je to naše najveće bogatstvo.”

U Dubovniku je vaterpolo najpopularniji sport. Iako su mnoge generacije prošle kroz dubrovački klub Jug, najpoznatija je međugeneracijska povezanost ona obitelji Sukno. Goran Sukno, osvajač olimpijskog zlata 1984. u Los Angelesu, danas je direktor kluba i velika potpora sinovima Sandru i Ivanu, također vaterpolskim reprezentativcima. “Rodio sam se u Cavtatu i ondje počeo igrati vaterpolo s 12 godina. Vaterpolo je cavtatska tradicija, sport broj jedan. U početku sam bio jako mršav, bilo mi je jako zima, a kako se onda nije igralo u zatvorenim bazenima i nije se grijala voda, smrzavanje mi je toliko smetalo da gotovo nisam mogao igrati. Igrao sam za Cavtat do šesnaeste godine, 1975. prešao sam u Jug u kojem je tada bila smjena generacija. Pet godina pripremali smo ekipu i 1980. napravili veliko iznenađenje, osvojili prvenstvo Jugoslavije i Euroligu. Kao dvadesetogodišnjak počeo sam igrati u reprezentaciji i 1983. osvojio zlatnu medalju na Mediteranskim igrama u Casablanci, 1984. olimpijsko zlato u Los Angelesu, 1985. srebro na Europskom prvenstvu u Sofiji, 1986. zlato na svjetskom prvenstvu u Madridu”, prisjeća se Goran Sukno.

Rade, Gordana i Martina Malević cijeli su život vezani za odbojku. Dok su otac i majka imali vrlo uspješne igračke karijere, kćer Martinu očekuje još dosta dokazivanja, ali bez obzira na velike sportske karijere svojih roditelja za sve što je postigla u odbojci sama se izborilaNjegovi sinovi danas upješno igraju u Jugu, a stariji sin Ivan o sebi kaže: “Počeo sam igrati s deset godina 1983. u Cavtatu, u prvoj postavi Juga zaigrao sam tek ove godine, a prije toga sam bio na posudbi u Gusaru te dvije godine u Šibeniku. Za reprezentaciju sam igrao 2005. na Mediteranskim igrama u Ameriji. Očeva karijera svakako je utjecala na mene, ali on me nikad ni na što nije tjerao, to je došlo prirodno. Volio bih jednoga dana imati karijeru poput očeve, iako sam i dosad ostvario mnoge svoje sportske ciljeve.”

Sandro je mlađi sin Gorana Sukna, a svoj veliki potencijal pokazao je na nedavno završenom Final Fouru u Barceloni: “Vaterpolo je za mene još uvijek usputan, ali dobro mi ide. Zabavljam se igrajući. Još idem u srednju školu i ne treniram dva puta dnevno. Mnogi igrači u drugim sportovima očekuju da prijeđu u neki drugi klub, a ja nemam što više željeti, igram u najboljem klubu. Ne postoji veći vaterpolski klub, kao institucija, u svijetu od Juga. Najvažnija u cijeloj priči je mama. Ona je uvijek prije, kad je tata bio jedini u klubu, pratila utakmice i nervirala se. Sad, kad smo sva trojica u klubu, više ne gleda utakmice. Kad mi igramo, ona uokolo šeta jer nema živaca gledati Jugove utakmice.”

Goran Sukno, svojedobno slavni vaterpolist, trenutačno je sportski direktor Vaterpolo kluba Jug, a njegovi sinovi Sandro i Ivan žele karijeru poput očeveRade Malević poznati je hrvatski odbojkaški trener koji je već kao igrač imao veliku sportsku karijeru, a punu afirmaciju doživio je 80-ih i 90-ih u zagrebačkoj Mladosti. Njegova supruga Gordana također je bila vrhunska odbojkašica, pa stoga nije čudno da je i njihova kći Martina danas juniorska reprezentativka i vatrena odbojkašica Mladosti. Iako bi mnogi pomislili da je roditeljski utjecaj bio presudan za njezin odabir sporta, Martina to odlučno opovrgava: “Roditelji mi jesu pričali o odbojci kao lijepom sportu, ali samo je moja odluka bila kojim se sportom želim baviti. Nikad me nisu forsirali, a i ja sam pretvrdoglava da prihvatim njihove kritike. Ne volim čak ni kad mi tata vodi treninge jer se osjećam nelagodno. Ponekad zna biti i neugodnih komentara, a to me jako pogađa. Želim da me ljudi doživljavaju na osnovi moje igre, a ne da me gledaju kao kćer Rade Malevića.”

Martini roditelji samo potvrđuju njezine riječi, a o njezinu odbojkaškom razvoju gotovo jednako govore: “Martina je na dobrom putu i razvija se na najbolji način. Još je premlada i nema smisla ništa forsirati, jer, bez obzira na nas, ona se sama mora izboriti za sve u svom sportskom životu. Sigurno joj nije uvijek lako, ali i to joj je škola, uvijek može dobiti dobar savjet, ali ona sama igra, a sve ostalo doći će kao plod njezinih treninga, odricanja i rada.” Nika Šimenc, kći proslavljenog vaterpolista Dubravka Šimenca, ljubav prema sportu naslijedila je od oca. Danas se bavi odbojkom i mnogi sturčnjaci predviđaju joj dobru sportsku karijeru. Nika se sportom bavi odmalena, ali najviše ju je privukla odbojka.

"Iako su svi mislili da ću nastaviti očevim stopama i trenirati plivanje ili vatrpolo, odlučila sam se za odbojku jer ga smatram primjerenijim sportom za cure. Tata mi je usadio ljubav prema sportu, naučio me sportskoj kulturi i radnim navikama. Može mi pomoći nekim savjetima jer ima iskustva kao sportaš, ali mi se ne mješa u odbojku."

Dubravko Šimenc također je zadovoljan njezinim odabirom jer smatra da je najvažnija njezina sreća i samostalni izbor u životu.

Predrag Naletilić igrao je nogomet u mladosti, ali ostao je vezan uz sport kao jedan od najpoznatijih menadžera. Njegov"Nika je odlična učenica, a sport joj pomaže da se razvija kao osoba i upoznaje nove ljude." Jako važnima u razvoju djeteta Šimenc smatra odgoj i potporu roditelja koji ne smiju djeci nabijati komplekse i tjerati ih na nešto što sami ne žele. "Sretan sam što je moja Nika samostalno izabrala sport kojim se bavi. Ja sam zaslužan za ljubav prema sportu koju je eventualno naslijedila od mene, kao i talent, a o svemu ostalom ona samostalno odlučuje. Mi kao roditelji jedino joj možemo biti potpora u onome što radi", kaže Šimenc.