Jasminka Poklečki - Stošić, kustosica retrospektive Slave Raškaj, sa slikama iz privatnih zbirki koje će prvi puta biti u javnosti te umjetničinim dječjim kolicima u kojima je njezin samo jednom izlagani autoportretSlikarica Slava Raškaj bila je posebna i ispred svog vremena, a njezina gluhonijemost je bila njezina prednost jer je zbog tog velikog hendikepa razvila emocionalnost i tankoćutnost pa je njezino slikarstvo njezin autoportret”, kaže Jasminka Poklečki-Stošić, viša kustosica u Klovićevim dvorima, koja u tom prostoru u povodu 130. obljetnice rođenja velike umjetnice priređuje grandioznu retrospektivu Slave Raškaj, prvu nakon više od pola stoljeća. 
   Izložba će biti otvorena od 29. svibnja do 3. kolovoza, a na njoj će biti izloženo 185 radova, koje je kustosica posudila iz raznih hrvatskih muzeja, galerija i institucija, od Moderne galerije do ozaljskog muzeja, te 30-ak privatnih zbirki, primjerice iz zbirke dr. Josipa Kovačića “Hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću”, koje je taj strastveni kolekcionar donirao Zagrebu. Iz 30 privatnih kolekcija bit će izloženo više od 80 radova, a mnogi od njih bit će po prvi put u javnosti. Također, prikazat će se svi njezini “Lopoči”, sakupljeni s raznih strana, a moći će se pogledati i predmeti za svakodnevnu upotrebu poput lepeza, tanjura i dijelova namještaja, koje je Slava Raškaj oslikavala, te njezina dječja kolica, specijalno dopremljena iz Ozlja.
   “Istraživanje o Slavi Raškaj započela sam 2006. godine i ubrzo sam shvatila da ni jedna institucija neće obilježiti 130. obljetnicu njezina rođenja, osim muzeja u Ozlju gdje je kustosica Branka Sterhar priredila tri manje izložbe”, kaže kustosica Jasminka Poklečki-Stošić. “Zatim sam idućih šest mjeseci kontaktirala s brojnim privatnim kolekcionarima jer sam željela da na izložbi budu zastupljeni i dosad neviđeni radovi. Potom sam ‘kopala’ po likovnom arhivu HAZ-a, NSK i arhivima brojnih drugih muzeja, posebno onoga u Ozlju, i uspjela sam sastaviti njezinu najcjelovitiju biografiju, od njezina djeda Alojzija pl. Franje Serafinskog-Stubičkog Raškaj, pravnika i upravitelja imanja Krasinec, preko roditelja oca Vjekoslava, također odvjetnika, koji je radio kao općinski bilježnik u Ozlju, i majke Olge Raškaj, do starije sestre Paule i mlađeg brata Jurja, zvanog Jurica, također odvjetnika.

Čak sam uspjela stupiti u kontakt s jedinom njezinom nasljednicom, koja živi u inozemstvu i u vlasništvu ima kolekciju od 15 iznimno vrijednih slika. Kao i ostali privatni kolekcionari tako je i ona željela ostati anonimna. Riječ je o nećakinji supruge njezina brata Jurja, koja je nakon njihove smrti naslijedila tu posebnu zbirku akvarela i pastela. Neke slike iz njezine zbirke još nikada nisu bile izlagane pa će ih javnost prvi put vidjeti upravo na ovoj izložbi. Ona mi je ispričala i nekoliko važnih podataka o životu Slave Raškaj, kojima sam popunila praznine u njezinoj biografiji.”

Iz njezine zbirke prvi put će u javnosti biti izloženo nekoliko sjajnih akvarela, pastela, crteža i jedno ulje na kartonu, a drugi radovi će se pojaviti prvi put nakon 1957. godine kada je održana njezina zadnja retrospektiva. Tako će biti izložen jedinstveni akvarel “Autoportret” Slave Raškaj iz 1898. godine, koji je nekada bio u vlasništvu njezine starije sestre Paule, a zatim ga je ona poklonila bratu Jurju i njegovoj supruzi Sandri. Također, izložit će se pastel “Jana”, portret kućne pomoćnice obitelji Raškaj Jane Glad, njezine vjerne pratilje, koja joj je pomagala nositi slikarski pribor u prirodu. Tu je još zanimljivo ulje na kartonu “Kuća Slave Raškaj”, koja je srušena tako da je njezina slika jedini dokument, akvarel “Mrtva priroda sa sovom i crvenim cvijetom” i pasteli “Jurica” i “Otac Slave Raškaj”.

Slava Raškaj, gluhonijema i tankoćutna slikarica bila je kao umjetnica marginalizirana za vrijeme života; 'Autoportret' iz 1898., akvarelJasminka Poklečki-Stošić kaže da je većina privatnih kolekcionara slike kupila od obitelji. To su uglavnom ljudi iz viših društvenih slojeva - liječnici, odvjetnici i profesori, koji izuzetno vole i cijene umjetnost. Ima i privatnih poduzetnika, međutim, to nisu ljudi koji su se obogatili preko noći, nego se desetljećima bave biznisom. "Svi su odlučno rekli da ne prodaju slike iz zbirki nego ih eventualno mijenjaju s radovima drugih kolekcionara što pokazuje da slike na drže na zidu kao statusni trofej”, kaže. Samo iz dvije privatne zbirke nije uspjela posuditi slike Slave Raškaj: kod jednog kolekcionara slike su bile oštećene i treba ih restaurirati, a drugi živi u inozemstvu pa bi transport bio neizvjestan. Iz ostalih privatnih zbirki također će neki akvareli doživjeti promociju, primjerice, fantastični “Pred ogledalom”, zatim “Mrtva priroda s košaricom s voćem i ručnikom”, “Stari grad”, “Orahovica”, “Vodopad u Zlataru”, “Vodenica” i drugi.

Friderika Slavomira Olga Raškaj rođena je u imućnoj obitelji 2. siječnja 1877. godine u Ozlju. Bila je ljepotica, pravilnih crta lica, duge plave kose i sanjarskog pogleda, a zbog gluhonijemosti često se povlačila u samoću sobe, vrta i ozaljskih pejzaža. Njezina majka Olga Raškaj vodila je poštu u Ozlju što je u to doba bilo ugledno zanimanje. Bila je nadarena za slikarstvo što potvrđuju pisma sina Jurja. Taj svoj talent prenijela je na obje kćeri - Slavu i Paulu, koja je radila kao učiteljica u Orahovici i povremeno slikala. Slava Raškaj je bila vrlo bliska sa sestrom i bratom, koji ju je pratio u prirodu kada je išla slikati. Budući da nije mogla govoriti, osjećaje je izražavala rezbareći malim kuhinjskim nožićem crteže po kućnom namještaju.

'LOPOČI U BOTANIČKOM VRTU I', 1899., akvarel u vlasništvu Hrvatskog školskog muzeja, jedan od njezinih najuspješnijih i najtraženijih motivaKad je imala osam godina, roditelji su je poslali u Beč u školu za gluhonijeme gdje je počela kopirati klasične grčke odljeve i raditi studije glava, najviše olovkom i tušem. Iz tog njezinog najranijeg razdoblja postoje sačuvana dva crteža tušem, koji se čuvaju u Hrvatskom školskom muzeju. Ubrzo je počela slikati akvarele i gvaševe, odlično savladala njemački i francuski, naučila specifičnu metodu komunikacije za gluhonijeme s ljudima tako da se u Ozalj vratila kao nova osoba.

Primijetivši njezin veliki slikarski talent, ozaljski učitelj Ivan Muha, kasnije Otoić, nagovorio je njezine roditelje da je pošalju u Zagreb gdje bi se mogla usavršavati kod njegova prijatelja Vlahe Bukovca, tadašnje slikarske zvijezde Zagreba. Međutim, Bukovac ju je odbio i zatim ju je počeo podučavati Bela Čikoš-Sesija u svom ateljeu zamračenom tamnim baršunastim zastorima. On ju je podučavao nekoliko godina, bez plaće, “službenom” akademskom slikarstvu. Stanovala je u Zavodu za gluhonijeme, a atelje joj je bio u nekadašnjoj mrtvačnici. Kad joj je Sesija jednom pokazao kovčeg pun crteža i akvarela, najviše su joj se svidjela dva mala formata, koji su prikazivali stari grad Trsat i rijeku Dravu, vjerojatno zbog sličnosti s njezinim rodnim Ozljem i Kupom. “To je bio trenutak kada se slikarski rastala sa Sesijom”, kaže. Nakon toga počinje slikati na otvorenom: odlazi u u Botanički vrt, Maksimir i druge parkove, a na njezinim se slikama pojavljuju svjetliji tonovi kao na “Starom mlinu” iz 1899. godine.

OBITELJ RAŠKAJ – sestra Paula, majka Olga, brat Juraj i otac Vjekoslav, snimljeni u rodnom Ozlju“O njezinu odnosu sa slikarom i učiteljem Belom Čikošem-Sesijom postoje dvije verzije”, objasnila je Jasminka Poklečki Stošić. “Po jednoj verziji oni su bili samo bliski suradnici što je bilo uobičajeno za odnos slikara i učenice, a po drugoj se njihov odnos pretvorio u ljubavnički usprkos tome što je Sesija bio oženjen i stariji od nje.
Na žalost, pravu istinu nećemo nikada saznati jer je sva korespodencija s majkom i sestrom uništena. Naime, ona im je godinama pisala pisma u kojima im se povjeravala, međutim, po posljednjoj želji njezine majke ta su pisma pokopana zajedno s njom u mrtvačkom kovčegu tako da je zauvijek nestala mogućnost da se rekonstruira intimni život Slave Raškaj. I sestra Paula je na izričiti zahtjev majke spalila svoja pisma prije smrti. Pretpostavlja se da im je ona u tim pismima povjerila pravu prirodu svog odnosa s Belom Čikošem-Sesijom.”

Nakon povratka iz Zagreba u Ozalj 1899. godine Slava Raškaj je nastavila slikati plain-air što je u ono vrijeme bilo neuobičajeno. Toliko je voljela slikati u prirodi da je čak slikala klečeći u snijegu, kaže, dok joj se ruke ne bi potpuno zaledile. U tim godinama nastaju radovi po kojima se najviše pamti, primjerice, “Autoportret”, “Stari mlin”, “Vodenica”, “Proljeće u Ozlju” i drugi. Također, puno je putovala, primjerice, s prijateljicom Idom Batušić, a zatim s majkom u Veneciju, Beč i Pariz. Prvu izložbu imala je 1898./1899. godine u Umjetničkom paviljonu kada su izlagali veliki slikari tog vremena. Slava Raškaj je imala 21 godinu i izložila je šest akvarela, no prodana djela su pokazala strahoviti raskorak između cijena njezinih slika i radova Mencija Clementa Crnčića i Vlahe Bukovca: Crnčićeve slike su bile šest, a Bukovčeve čak sto puta skuplje! Kasnije je izlagala u St. Peterburgu, Moskvi i na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. gdje je izložila pet radova.

'MRTVA PRIRODA S MORSKOM ZVIJEZDOM', 1898., akvarel/gvašOd 1900. godine počinju se kod mlade i tankoćutne slikarice pojavljivati prvi znakovi depresivnosti. Ubrzo je bila hospitalizirana, no puštena je na kućnu njegu. Bolest je napredovala i ponovno je hospitalizirana u Zavodu za umobolne u Stenjevcu gdje je provela više od tri godine. Iako je imala svoj slikarski pribor rijeko je slikala, a kad bi kist i uzela u ruke ne bi završila sliku. Umrla je 29. ožujka 1906. godine u Stenjevcu od tuberkuloze pluća.

“Slava Raškaj je bila neshvaćena i marginalizirana za vrijeme svog života", zaključila je Jasminka Poklečki-Stošić. “Slikala je akvarele što se smatralo infantilnim tehnikama i radila je male formate što se na tržištu nije tražilo. Bukovac je u to doba bio velika zvijezda i oko sebe je okupljao mlade umjetnike, poznate danas pod nazivom ‘šarena zagrebačka škola’. Oni su slikali grandiozno velika platna što su tražili kupci tog vremena. Usmjeravao ih je na slikanje na otvorenom - plain air, međutim, oni su te slike završavali u ateljeu, dok je ona sve radila na otvorenom. Slikari i kritičari tog doba nisu uvažavali umjetnice, a njihovu su umjetnost doživljavali kao razonodu. Kritičar Vladimir Lunaček rekao da ne može izdvojiti ni jednu slikaricu tog razdoblja, osim Slave Raškaj, koja bi postala slavna da je poživjela.”

“Iako su autori poput Vinka Zlamalika, Grge Gamulina i Matka Peića tvrdili da Slava Raškaj nikada nije imala dodira s književnošću i idejama tog vremena, dakle, s impresionizmom, tvrdim suprotno”, nastavila je kuratorica izložbe. “Ona je provela osam godina na školovanju u Beču, jednom od pet najvažnijih gradova Europe, koji je baš u to doba doživljavao nevjerojatan kulturni procvat, i morala se susresti s idejama tog doba. A i na kasnijim putovanjima vjerojatno je posjećivala izložbe, a budući da je odlično čitala njemački i francuski mogla se upoznati s najnovijim trendovima iz novina i časopisa. Osim toga, izlagala je na Milenijskoj izložbi u Parizu gdje je morala vidjeti radove tada najvažnijih slikara Europe. Zato je apsurdno tvrditi da nije vidjela impresioniste!”

Jasminka Poklečki-Stošić tvrdi da su njezini akvareli iz zrele faze upravo impresionistički i to po kompoziciji, odabiru tema, prvenstveno plain airu i tonskom slikanju što je bilo u suprotnosti s tamnim tonovima, koji su prevladavali u to doba. To su primijetili i priređivači Taschenove monografije “Impressionist Art 1860. - 1920.”, koji su od hrvatskih slikara naveli jedino djelo “Stablo u snijegu” Slave Raškaj kao primjer plein air slikarice.

Prozračni pejzažiSlava Raškaj najpoznatija je po prozračnim akvarelima koje je slikala na otvorenom, u prirodi - Botaničkom vrtu, Maksimiru i okolici rodnog Ozlja.