Objavljeno u Nacionalu br. 654, 2008-05-26

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Protiv dosade u arhitekturi

Diveći se Barceloni i slušajući kako su njeni gradski oci prije sto godina imali petlje i razumijevanja dopustiti vizionaru kakav je bio Antoni Gaudí da svoje čudesne kuće, park i crkvu instalira u topografiji grada, pitao sam se zašto u Zagrebu nema takve pameti i hrabrosti

Zoran FerićZoran Ferić Život urbanog čovjeka najvećim dijelom prolazi u građevinama. U stanovima, kućama, školama, kancelarijama, trgovinama, čekaonicama ambulanata, kinima, crkvama, sportskim dvoranama. Čak i kad je vani, stanovnik grada kreće se kroz krajolik sagrađen ljudskom rukom: na ulici, u pothodniku, u parku s asfaltiranim stazama, vodoskocima ili paviljonima. Kad bi se izračunalo koliki postotak života gradski ljudi provode u takvom okolišu, koji im je postao prirodan i kojim se najlakše kreću, i, s druge strane, koliko vremena provode u “pravoj” prirodi, rezultat bi nas svakako zapanjio. Bez podrobne statistike mogli bismo reći da smo u prosjeku 80 ili 90 posto svoga života u nečemu što je betonirano, popločeno, asfaltirano, ostakljeno, grijano ili klimatizirano. Naravno, ne treba ni spominjati koliko je važno da ti prostori budu funkcionalni i ugodni. Da u nama evociraju mir i promišljenost, da iz njih zrači neki dobar osjećaj koji ne možemo dokraja definirati ni objasniti. Jer osim atmosferskih promjena, mjesečine, stresa i ostale moždane kemije, na naše svakidašnje raspoloženje snažno utječe i arhitektura. Arhitektura je jedina umjetnost u kojoj se doslovno i živi. I zbog toga bi u životu urbanoga čovjeka trebala biti i strašno važna.



Danas se pak u Hrvatskoj nipošto ne može primijetiti da osjećamo tu važnost. I to nije propust samih arhitekata, jer odličnih meštara te umjetnosti smo imali, a imamo ih i danas, koliko propust onih koji odlučuju o tome što će se i kako graditi. U prvom redu državnih i gradskih “struktura”. I tako je to, manje-više, desetljećima. Ili nema novaca ili nema razumijevanja i ukusa, a najčešće ni jednoga ni drugoga. Stoga veseli inicijativa Boška Matkovića, generalnog direktora Zračne luke Zagreb, o kojoj smo mogli čitati u prošlom broju Nacionala. Matković je pokrenuto međunarodni arhitektonski natječaj za idejno rješenje Zračne luke Zagreb. To je prvi takav natječaj nakon više od 70 godina. Napokon se netko sjetio da dovede u Zagreb najvažnije svjetske arhitekte i afirmira nov pristup gradnji javnih objekata - izgraditi ne samo funkcionalnu zgradu, nego i umjetničko djelo. Ne samo prostor u kojemu ćemo se ugodno osjećati, nego građevinu koja će izazvati divljenje. Onaj tip građevine koja izaziva strahopoštovanje i kad je stara, ruinirana, pa čak i napuštena. Građevinu koja se mijenja s vremenom i koja ima adute za svaku epohu. Takvih građevina treba ovaj grad i više nego što je jedna aerodromska zgrada. Ne onih koje će pokazivati lažno bogatstvo i monumentalnost, nego onih u koje će biti nenametljivo ugrađeni i pamet, i duh, i tradicija. Stoga, ako je natječaj za novu aerodromsku zgradu početak novoga trenda, pri čemu će vrhunski svjetski arhitekti graditi po Zagrebu, treba ga srdačno pozdraviti i nadati se uspjehu jer bi nam to direktno poboljšalo kvalitetu života. Osim toga, umjetničko djelo s potpisom arhitektonske zvijezde može od našega grada stvoriti i svjetski prepoznatljivu točku. Iz iskustva znamo da gradovi u našoj vizualizaciji imaju svoje prepoznatljive točke, svoje simbole. To su, naravno, građevine. Pariz ima Eiffelov toranj, Sydney operu, Bruxelles Atomium, London zgrade parlamenta, Moskva crkvu Vasilija Blaženog. Turisti u grad dolaze gledati građevine, a ne ljude. Zbog ljudi doći će opet, ali taj prvi i najvažniji put privući će ih građevine.
Može li se izmjeriti važnost Gaudíjevih građevina za turističku popularnost Barcelone? Možemo li, uostalom, i zamisliti Barcelonu bez monumentalne i tajnovite Sagrade familije? Krstareći autobusom ulicama toga grada i slušajući kako su njegovi gradski oci imali petlje i razumijevanja dopustiti jednom takvom vizionaru da im posije svoje kuće, park i crkvu trajno instalira u topografiji grada, često sam se pitao zašto netko u Zagrebu danas nema pameti ni hrabrosti odmaknuti se od uobičajenoga i dosadnoga i prepustiti talentu da radi svoj posao. Prepoznati talent također je talent. U nekim pak slučajevima to je vidljivo i djeci. Imam sreću da sam rođen, da sam odrastao i da danas živim u lijepoj zelenoj ulici iznad Kvaternikova trga. U toj ulici ima osam Planićevih obiteljskih kuća. Međutim, u ono vrijeme dok smo prijatelj iz ulice i ja išli u osnovnu školu, nismo još znali da je Stjepan Planić bio jedan od naših najpoznatijih arhitekata, da je unaprijedio projektiranje i gradnju obiteljskih kuća, da je salone, dnevne sobe i ostale reprezentativne prostore kuće, u kojima se više boravi, okretao prema vrtovima i zelenilu, da mu je bilo stalo povezati vrt s unutrašnjošću stana, da je ugrađivao velike prozore i staklene stijene da se dobije što više svjetla. Dakle, sve ono što i danas vrijedi za dobru obiteljsku gradnju. Međutim, ono što smo mi tada znali bilo je samo sviđa li nam se neka kuća ili ne. I tako smo, u tih osam godina, idući u školu i raspredajući o filmovima i stripovima, Supermanu, Jamesu Bondu i Taličnom Tomu, razgovarali i o kućama.
Kao klinci imali smo i neke svoje kriterije za vrednovanje i rangiranje kuća pokraj kojih smo prolazili. Sviđala nam se jedna planinska vila od drva i kamena, sviđala nam se kocka s ravnim krovom od žute fasadne opeke, zanimala nas je kuća ukrašena plavičastim kamenom s izbačenim erkerima, osjećali smo poštovanje prema dvjema velikim spojenim kućama koje su krovom, velikim prozorima i terasama toliko odudarale od uobičajene konfekcijske gradnje okolnih kuća. Tek nedavno sam, pretražujući po internetu Planićeve projekte i gledajući fotografije njegovih kuća, ustanovio nešto što me zapanjilo: sve što nam se u našoj ulici onda kao djeci svidjelo projektirao je Stjepan Planić. Iste kuće sviđaju mi se i danas. I, štoviše, čini mi se da nisu izgubile ništa od one čarolije koju sam osjećao kao dijete. To je ono što nam i danas treba: čarolija. Da prvi susret s gradom u zračnoj luci bude neka vrsta svečanosti i da veličinu te arhitekture mogu prepoznati i djeca.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika