Srečko JurdanaGospođa SSBaba, to jest Sanja Sarnavka iz Baba, nedavno je na Novoj TV proizvela - terminologijom JNA rečeno: u ofanzivnome sadejstvu s voditeljicom Mirjanom Hrgom - još jedan nacionalni cerebralni inzult u povodu orkestriranoga slučaja Pukanić. Promatračima koji su još uvijek zaintrigirani fenomenom poznato je da je Hrvatska liječnička komora objavila priopćenje kako kod hospitalizacije Mirjane Pukanić nije bilo nikakve povrede pravila u postupku prema pacijentu. Osim toga, dvojica pripadnika hrvatske psihijatrijske elite - dr. Herceg i dr. Haid - potvrdila su, kako saznajemo, da je kod gospođe Pukanić koju su liječili, bolničko tretiranje njezinoga akutnoga stanja bilo nužno. Sarnavka i Hrga doživjele su te kompetentne zaključke kao težak udar na vlastitu ideološku poziciju, i suprotstavile im - osim samih sebe - izjavu pacijentice i izjavu tipa prezentiranog kao psihijatra, kojem nije bila objavljena ni slika ni ime.
Prostakluci i primitivizam kao borba za ljudska prava.

Riječ je ovdje o vrlo osebujnome doživljaju kako novinarstva, tako i borbe za ljude: fragilnu osobu čije pravo na diskreciju i obzirno postupanje navodno štitiš, nemilosrdno ćeš eksponirati na televiziji ako to služi tvojim diverzantskim interesima, i pri tom se još pozivati na “stručnjake” koji se ne usuđuju ni predstaviti. Rijetko se viđaju takve dosjetljive niskosti. Mnogima je dobro poznato da je cjelokupan profesionalni put voditeljice Mirjane Hrge obilježen fanatičnim ulizivanjem trenutačnim nosiocima moći, i sitnim interesnim kalkulacijama vezanim uz osobni status i promociju. Tuđmanu i Šušku godinama je virila iz cipela; uguravala se na Mesićevo primanje iako je tamo nitko nije zvao; u nekontroliranome podilazećem impulsu zasnovanom na predviđanjima o pobjedi SDP-a požurila je Ljubi Jurčiću gotovo čestitati na premijerskom položaju, u fazi kad je bilo prebrojano jedva pet posto glasova. I tako dalje. Nesumnjivo će se razotkriti i kakvi je kalkulantski porivi tjeraju na daljnju prodaju pristranih mistifikacija oko slučaja Pukanić, u trenutku kad su medicinski krugovi zaključili da u postupku prema Mirjani Pukanić nema ništa sporno.

Sanja Sarnavka skandal je za sebe, kao i činjenica da takva krajnje vulgarna osoba uopće može voditi jednu humanitarnu udrugu i u njezino ime komunicirati s javnošću. Sarnavkini prostakluci ulaze u legendu hrvatske borbe za ljudska prava. Zbog pravilnoga informiranja javnosti, jedan od najpoznatijih ovdje ćemo uz ispriku citirati: “Neću mu ja pušiti kurac za pišljivih pedeset tisuća kuna”, izjavila je u povodu Bandićeve nezadovoljavajuće donacije Babama. Rekla je to pred novinarima, koji su snimku poslali Radiju 101 za Shit of the Year. Osim što uvjerljivo potvrđuje njezin manifestni primitivizam, citat na svoj način dokazuje i da je preokupiranost novcem glavni motiv Sarnavkinog zaštitarskog djelovanja. Kad je riječ o gospođi Pukanić, potencijalna financijska korist za Sarnavku je svakako primaran faktor, uz publicitet koji joj je napuhavanje tog slučaja donijelo.
Maliciozni fanatizam Jutarnjeg lista

Poluanonimna otpravnica poslova u sigurnoj kući, u kojoj je godinama usavršavala vlastiti agresivno-šumski image, preko noći je - iskorištavajući ranjivost gospođe Pukanić - pretvorena u televizijsku pojavu koja o ljudskim situacijama navodno ima nešto reći. Sve to što ona ima reći doista je naturalistički impresivno po bogatstvu uličarskih izraza. Za liječničke uputnice, kao i za donacije, gospođa Sarnavka koristi profinjeni atribut “pišljiv”. Žena koja tvrdi da se bori za prava psihijatrijske pacijentice, bolnicu za psihičke bolesti naziva “ludnicom”. I tome slično. Može li se za bilo čija prava brinuti osoba koja je rob vlastite vulgarnosti, sposobna da - na opisane načine - temeljito diskreditira samu sebe, to je specijalno pitanje za analitičare hrvatskih specifičnosti, kao i za institucije koje dušebrižnu nadžak-babu poput gospođe Sarnavke održavaju na humanitarnoj društvenoj površini.

Slučaj Pukanić približava se kraju, i taj kraj će biti neočekivan i potpuno poražavajući za sve one koji su ga orkestrirali, napuhavali, trijumfalistički pod njim ložili vatru i naslađivali se u njemu tuđom nevoljom. Mnogi zanimljivi ljudi razotkrili su zadnjih tjedana svoju narav i motive, i uspjeli nadmašiti same sebe u scenskom ekshibicionizmu. Jutarnji list, na primjer, preuzeo je od početka glavnu ulogu u vođenju medijske kampanje protiv Ive Pukanića i firme Nacional, rezonirajući kako za njega ne će biti loše ako se pretvori u stroj za podmetanje klipova konkurentskoj kući. Sami su, među ostalim, izmislili kako je “Hitna pomoć izbrisala telefonske razgovore vezane za Mirjanu Pukanić”, i kad je ta izmišljotina službeno opovrgnuta, napisali da su razgovori ipak pronađeni pod njihovim medijskim pritiskom. Takvo cinično ponašanje u kojem se činjenice naočigled prilagođavaju vlastitim interesima, debelo prelazi granicu elementarnoga neukusa i bezobrazluka. Tema Pukanićevih se gasi, ali taj maliciozni fanatizam Jutarnjeg traje i dalje. Borbena parola dana glasi: udarati po svima koji ne udaraju po Pukaniću.

EPH je najprije organizirao senzacionalno prljavu seriju napada na Žarka Puhovskog, zato jer je dr. Puhovski inzistirao na objektivnome pristupu problemima Pukanićeve obitelji. Zadnjih dana razvalili su na više stranica i Gorana Milića, spominjući prikriveno reklamiranje u njegovim emisijama. Za kriterije po kojima gospodin Milić vodi svoje emisije uredništvo Jutarnjeg temeljito boli đon, ali u skladu s gore navedenom parolom bilo je potrebno na njega primijeniti sankciju zato jer je Ivu Pukanića prezentirao u reportaži iz Cannesa, i zato jer predaje na novinarskoj akademiji NCL-a. Ti paranoidni interesni napadi na jednog čovjeka, jednu firmu, ljude koji u njoj rade i koji su dali značajniji doprinos hrvatskoj društvenoj preobrazbi od ulizivanja Carli Del Ponte i opisivanja ručkova s ambasadorima, simptom su teške bolesti koja hara na hrvatskom medijskom prostoru.

BiH na nafti; Akcija Viking i terorizam

Otkriveno je navodno - ne u vicu, nego u stvarnosti - da Bosna i Hercegovina leži na oceanu nafte. Lijepo je imati naftu. Da se to saznalo petnaestak godina ranije, rat u BiH bio bi možda deset puta gori nego što je bio. A dođe li slučajno - u pratećem aranžmanu s naftnim bušilicama - do još jednog rata u tom iznimno dinamičnom međunarodnom protektoratu, svi prethodni mogli bi u usporedbi s njim ispasti kao dječja igra.

Policija je izvela akciju “Viking”, u kojoj je uhvaćena velika skupina kriminalaca koji su pokraj Zagreba držali skladište oružja i eksploziva i distribuirali taj arsenal po Europi. Akcija je za svaku pohvalu, no policijsko objašnjenje u kojem se kategorički tvrdi da uhvaćeni kriminalci “nemaju nikakve veze s terorizmom” ponešto je čudno. Na temelju čega se može tvrditi da s terorizmom nemaju veze osobe koje eksploziv i oružje isporučuju osobama u drugim zemljama? Čemu taj eksploziv služi, ako ne za terorističke napade, bez obzira na to što su ti napadi, kako se tvrdi, usmjereni samo na druge kriminalce? Tko može jamčiti da on neće doći u ruke teroristima po profesiji, odnosno da u njegovoj primjeni neće stradati nedužni ljudi? Jasno je da se Hrvatska želi ograditi od svake primisli kako preko nje ide nekakva logistika Al-Qaide, no bilo bi korektno da policija pritom ne vrijeđa inteligenciju građana koji slušaju njezine poruke.