Objavljeno u Nacionalu br. 655, 2008-06-02

Autor: Damir Radić

Video

Brešanov brak četnikuše i branitelja

MLADEN VULIĆ i Ivan Herceg u novom filmu Vinka Brešana 'Nije kraj'MLADEN VULIĆ i Ivan Herceg u novom filmu Vinka Brešana 'Nije kraj'Usvom debitantskom cjelovečernjem uratku “Kako je počeo rat na mom otoku”, Vinko Brešan označio je srpsko-hrvatsko razdvajanje krahom bračnog odnosa majora Alekse i njegove pašta-šuta supruge Hrvatice, a dvanaest godina kasnije došlo je vrijeme za novi hrvatsko-srpski spoj. Stoga Brešan u najnovijem ostvarenju “Nije kraj”, i produkcijski nastalom hrvatsko-srpskom suradnjom, povezuje u erotski odnos, naposljetku ih odvodeći i u brak, hrvatskog branitelja i, pučki rečeno, četnikušu. Razlika je u tome što je 1996. majora Aleksu, Srbijanca, glumio Hrvat Ljubomir Kerekeš, a ove 2008. ženu obrovačkog “vojvode”, čini se hrvatsku Srpkinju, glumi Srbijanka Nada Šargin.

Poveznica između razdvajanja i ponovnog hrvatsko-srpskog spajanja za Brešana je bio film “Svjedoci” iz 2003., u kojem na početku imamo hrvatsko-srpski razdor (ubojstvo naoružanog srpskog civila i otmica njegove kćerkice), a na kraju obećanje bolje budućnosti u “poetičnom” završnom kadru dvoje plemenitih Hrvata i sirote srpske djevojčice koju definitivno spašavaju, osiguravajući joj azil u Italiji. Tada je (neimenovana) djevojčica iz Hrvatske morala otići, ali sada se vraća u obličju atraktivne mlade žene Dese (Šargin), izbavljene iz srbijanskog pakla prostitucije i pornografije (koji je zamijenio hrvatski ratni pakao), opet zaslugom plemenite hrvatske dvojke, ponajprije mladog i lijepog (hrvatskog) viteza Martina (Ivan Herceg), no svoj je iznimno značajan obol dao i drugi dio hrvatskog para, dobrodušni (te nadasve obdareni) Rom iz Pitomače, Đuro (Predrag Pređo Vušović).


LINDA BEGONJA i Ivan Herceg u filmu 'Nije kraj'LINDA BEGONJA i Ivan Herceg u filmu 'Nije kraj' Ako su u “Svjedocima” hrvatski ratni invalid i novinarka funkcionirali kao trenutačni zamjenski roditelji za srpsku djevojčicu, u “Nema kraja” postoji nešto drugačija veza između (muškog) hrvatskog spasilačkog dvojca i (ženske) srpske žrtve - obojica (političkih) Hrvata sa Srpkinjom su seksualno općili; Đuro profesionalno i prijateljski, u pornografskom uratku “Crvenka Pica”, Martin iz ljubavnih pobuda. Osim toga, “Svjedoci” su predstavljali uvertiru za “Nema kraja” i u glumačko-nacionalnom pogledu. Brešan je za njih angažirao srpsku glumačku ikonu Mirjanu Karanović u potencijalno subverzivnoj ulozi nemilosrdne majke Hrvatice koja se ne libi žrtvovati tuđe (srpsko) dijete da bi spasila vlastito (hrvatsko), a mnogi su se pitali zar za tu minimalističku ulogu, koja zahtijeva “samo” sugestivnu facijalnu ekspresiju, nije mogao pronaći glumicu u Hrvatskoj, odnosno zašto je “potrošio” tako jaku glumicu kao što je ugledna beogradska gošća na relativno nezahtjevnom glumačkom zadatku. Odgovor možda nije bio očit, ali baš ni tako zakučast - subverzivnost koju donosi lik majke Hrvatice trebalo je održati na međunarodnom planu, a upitomiti na nacionalnom, domaćem, a nema boljeg rješenja za to nego hrvatskoj publici dati skriven, a opet jasan signal da strašna majka zapravo i nije baš “potpuna” Hrvatica, jer kako bi mogla biti kad je glumi na eksjugoslavenskom području općepoznata srpska glumica? Brešan je to doista lukavo odigrao, majstorski (ali i podmuklo) upregnuvši sinergiju fiktivnog i zbiljskog, oslanjajući se na moć instinktivne recepcije i njome izazvane (podsvjesne) spoznaje domaćeg gledatelja. Istovremeno je, predstavljajući se kao liberal koji daleko iza sebe ostavlja nacionalističke zapreke (iako je zapravo tipični građanski kalkulant koji se i u “Otoku” i u “Svjedocima” silno čuvao da ne prijeđe granicu dopuštenog), otvorio vrata suradnji sa srpskim producentima, ispravno procjenjujući važnost hrvatsko-srpskih koprodukcija kako za opstanak relevantne filmske djelatnosti na eksjugoslavenskom tržištu, tako, i još više, za proboj na kulturnu scenu Europske Unije i postsovjetskog prostora.

Rezultat te kalkulacije, dakle, njegov je novi uradak “Nije kraj”, nastao u suradnji Brešanova stalnog producenta Interfilma i dobro znanog beogradskog Vansa.

“Nije kraj” poprilično je čudan film. Pitomački Rom Đuro, kao tzv. sveznajući pripovjedač, priča priču o neobičnom ljubavnom odnosu tzv. razvojačenog hrvatskog branitelja (bivšeg snajperista) Martina i beogradske porno glumice i prostitutke (bivše “četnikuše”) Dese, no priča je to koja se odvija u brzom slijedu scena i koja se de facto odbija uspostaviti kao “prava priča” s razvijenim likovima i odnosima. Gledatelj cijelo vrijeme čeka da se fabuliranje napokon uspori i profunkcionira na standardniji način, no do toga zapravo nikad ne dolazi. Film stalno koleba između uspostavljanja čvrste priče i likova te istovremena ometanja te uspostave, odnosno protječe u stalnom destruiranju onog što naizgled želi, čemu pridonosi, čini se namjerna, povremeno otežana razabirljivost prelazaka u različite vremenske razine pripovijedanja (daleki i sasvim načelni prototip takve naracije mogao bi se uvjetno pronaći u Resnaisovu art-klasiku “Prošle godine u Marienbadu”, dok tajna koja je u filmu prisutna /nakon nekog vremena ona je takvom samo za lik Dese, ali ne i gledatelje/ jasno priziva “Monster’s Ball” Marca Forstera).

Neuobičajenoj narativnoj koncepciji komplementarna je stalna žanrovska izmjena crne komedije apsurdističkog nagnuća i melodrame blagih poetskih stremljenja, pa sve zajedno tvori poprilično smjelu i vrlo rizičnu konstrukciju kakva se rijetko viđa (na pamet mi padaju neki malo znani američki nezavisni filmovi), i za čije je optimalno funkcioniranje potreban velik autorski dar i snaga. A Brešan toga, kao što su pokazali i prethodni njegovi filmovi, baš i nema u izobilju. Ono što je uspjelo jest uspostava Đure kao humornog pripovjedača (dobro napisanih) pučko-mudronosnih linija, čemu je znatan doprinos dakako dao Vušović uobičajeno pouzdanom izvedbom, a dobri su i oni crnohumorni trenuci koji se rugaju tragici smrti, iako im prethode neki drugi koji tu tragiku itekako priznaju (jer ljubav je u pitanju, a s njom se ne ruga pa bili joj učesnici četnički vojvoda i njegova draga), čime film u tom segmentu dobiva na slojevitosti.

Zanimljiv je i tretman lika Dese, žene koja kao u starim pričama uvijek (pasivno) čeka svog (vječno izbivajućeg) muškarca (bio on Hrvat ili Srbin), žene koja je gotovo neprestano situirana kao objekt, bilo mehaničkog seksualnog uzimanja straga u porniću, bilo erotski motiviranog i erotično realiziranog snajperskog nišanjenja, bilo kupoprodaje, bilo u odnosu s voljenim muškarcem, a male mogućnosti izmjene tog stanja daju joj tek aktivna uloga u seksualnom općenju, razbijanje staklenom bocom glava primitivnih muškaraca i bijeg kao jedini način rješavanja emocionalnih trauma. Glavni pak problem filma jest nedostatna artikuliranost opisane narativno-žanrovske koncepcije. Brešan kao da istovremeno želi raditi i tzv. art-film i žanrovski miks za širu publiku, pri čemu ostaje kratak na oba plana. Da je “artistički” segment “ometajuće naracije” jasnije postavljen, manje bi padala u oči plošnost glavnih likova i papirnatost njihova središnjeg erotskog odnosa (potencijalno inače vrlo intrigantnog), odnosno ta bi plošnost (može podsjetiti na onu Nolinih “Samih”, u odnosu na koje Brešanov film srećom ima manjak pretencioznosti, ali nažalost i manjak stilske intenzivnosti) bila logičan danak “artističkoj dominanti”. Da je fiktivna konstrukcija “priče koju Cigo priča” naglašenija, manje bi smetao i popriličan manjak tzv. kemije između Ivana Hercega (vizualno izvanredno izražajan, ali užeglumački i dalje pomalo drven) i Nade Šargin (glumica iznimne psihofizičke kompetencije, što je bilo prilično jasno već u prvoj njezinoj velikoj ulozi, filmu “Sutra ujutru” Olega Novkovića), a taj manjak svakako ide i Brešanu na dušu, autoru koji je i u “Maršalu” i u “Svjedocima” pokazao da ga muško-ženski erotski odnosi previše ne zanimaju te da baš i ne zna što bi s njima kad mu se nađu na putu. Uglavnom, “nešto između” koncepcija njegova novog filma rezultirala je isto takvim kvalitativnim dosezima, pa iako mu se ambicioznost i polazna intrigantnost ne mogu osporiti, konačan je dojam mlak. “Nije kraj” vrijednošću je negdje između Brešanova najpopularnijeg i najslabijeg filma “Kako je počeo rat na mom otoku”, te solidnijih uradaka kakvi su “Maršal” i “Svjedoci”.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika