Objavljeno u Nacionalu br. 655, 2008-06-02
MLADEN VULIĆ i Ivan Herceg u novom filmu Vinka Brešana 'Nije kraj'Usvom debitantskom cjelovečernjem uratku “Kako je počeo rat na mom otoku”, Vinko Brešan označio je srpsko-hrvatsko razdvajanje krahom bračnog odnosa majora Alekse i njegove pašta-šuta supruge Hrvatice, a dvanaest godina kasnije došlo je vrijeme za novi hrvatsko-srpski spoj. Stoga Brešan u najnovijem ostvarenju “Nije kraj”, i produkcijski nastalom hrvatsko-srpskom suradnjom, povezuje u erotski odnos, naposljetku ih odvodeći i u brak, hrvatskog branitelja i, pučki rečeno, četnikušu. Razlika je u tome što je 1996. majora Aleksu, Srbijanca, glumio Hrvat Ljubomir Kerekeš, a ove 2008. ženu obrovačkog “vojvode”, čini se hrvatsku Srpkinju, glumi Srbijanka Nada Šargin.
Poveznica između razdvajanja i ponovnog hrvatsko-srpskog spajanja za Brešana je bio film “Svjedoci” iz 2003., u kojem na početku imamo hrvatsko-srpski razdor (ubojstvo naoružanog srpskog civila i otmica njegove kćerkice), a na kraju obećanje bolje budućnosti u “poetičnom” završnom kadru dvoje plemenitih Hrvata i sirote srpske djevojčice koju definitivno spašavaju, osiguravajući joj azil u Italiji. Tada je (neimenovana) djevojčica iz Hrvatske morala otići, ali sada se vraća u obličju atraktivne mlade žene Dese (Šargin), izbavljene iz srbijanskog pakla prostitucije i pornografije (koji je zamijenio hrvatski ratni pakao), opet zaslugom plemenite hrvatske dvojke, ponajprije mladog i lijepog (hrvatskog) viteza Martina (Ivan Herceg), no svoj je iznimno značajan obol dao i drugi dio hrvatskog para, dobrodušni (te nadasve obdareni) Rom iz Pitomače, Đuro (Predrag Pređo Vušović).
LINDA BEGONJA i Ivan Herceg u filmu 'Nije kraj' Ako su u “Svjedocima” hrvatski ratni invalid i novinarka funkcionirali kao trenutačni zamjenski roditelji za srpsku djevojčicu, u “Nema kraja” postoji nešto drugačija veza između (muškog) hrvatskog spasilačkog dvojca i (ženske) srpske žrtve - obojica (političkih) Hrvata sa Srpkinjom su seksualno općili; Đuro profesionalno i prijateljski, u pornografskom uratku “Crvenka Pica”, Martin iz ljubavnih pobuda. Osim toga, “Svjedoci” su predstavljali uvertiru za “Nema kraja” i u glumačko-nacionalnom pogledu. Brešan je za njih angažirao srpsku glumačku ikonu Mirjanu Karanović u potencijalno subverzivnoj ulozi nemilosrdne majke Hrvatice koja se ne libi žrtvovati tuđe (srpsko) dijete da bi spasila vlastito (hrvatsko), a mnogi su se pitali zar za tu minimalističku ulogu, koja zahtijeva “samo” sugestivnu facijalnu ekspresiju, nije mogao pronaći glumicu u Hrvatskoj, odnosno zašto je “potrošio” tako jaku glumicu kao što je ugledna beogradska gošća na relativno nezahtjevnom glumačkom zadatku. Odgovor možda nije bio očit, ali baš ni tako zakučast - subverzivnost koju donosi lik majke Hrvatice trebalo je održati na međunarodnom planu, a upitomiti na nacionalnom, domaćem, a nema boljeg rješenja za to nego hrvatskoj publici dati skriven, a opet jasan signal da strašna majka zapravo i nije baš “potpuna” Hrvatica, jer kako bi mogla biti kad je glumi na eksjugoslavenskom području općepoznata srpska glumica? Brešan je to doista lukavo odigrao, majstorski (ali i podmuklo) upregnuvši sinergiju fiktivnog i zbiljskog, oslanjajući se na moć instinktivne recepcije i njome izazvane (podsvjesne) spoznaje domaćeg gledatelja. Istovremeno je, predstavljajući se kao liberal koji daleko iza sebe ostavlja nacionalističke zapreke (iako je zapravo tipični građanski kalkulant koji se i u “Otoku” i u “Svjedocima” silno čuvao da ne prijeđe granicu dopuštenog), otvorio vrata suradnji sa srpskim producentima, ispravno procjenjujući važnost hrvatsko-srpskih koprodukcija kako za opstanak relevantne filmske djelatnosti na eksjugoslavenskom tržištu, tako, i još više, za proboj na kulturnu scenu Europske Unije i postsovjetskog prostora.
Rezultat te kalkulacije, dakle, njegov je novi uradak “Nije kraj”, nastao u suradnji Brešanova stalnog producenta Interfilma i dobro znanog beogradskog Vansa.
“Nije kraj” poprilično je čudan film. Pitomački Rom Đuro, kao tzv. sveznajući pripovjedač, priča priču o neobičnom ljubavnom odnosu tzv. razvojačenog hrvatskog branitelja (bivšeg snajperista) Martina i beogradske porno glumice i prostitutke (bivše “četnikuše”) Dese, no priča je to koja se odvija u brzom slijedu scena i koja se de facto odbija uspostaviti kao “prava priča” s razvijenim likovima i odnosima. Gledatelj cijelo vrijeme čeka da se fabuliranje napokon uspori i profunkcionira na standardniji način, no do toga zapravo nikad ne dolazi. Film stalno koleba između uspostavljanja čvrste priče i likova te istovremena ometanja te uspostave, odnosno protječe u stalnom destruiranju onog što naizgled želi, čemu pridonosi, čini se namjerna, povremeno otežana razabirljivost prelazaka u različite vremenske razine pripovijedanja (daleki i sasvim načelni prototip takve naracije mogao bi se uvjetno pronaći u Resnaisovu art-klasiku “Prošle godine u Marienbadu”, dok tajna koja je u filmu prisutna /nakon nekog vremena ona je takvom samo za lik Dese, ali ne i gledatelje/ jasno priziva “Monster’s Ball” Marca Forstera).
Neuobičajenoj narativnoj koncepciji komplementarna je stalna žanrovska izmjena crne komedije apsurdističkog nagnuća i melodrame blagih poetskih stremljenja, pa sve zajedno tvori poprilično smjelu i vrlo rizičnu konstrukciju kakva se rijetko viđa (na pamet mi padaju neki malo znani američki nezavisni filmovi), i za čije je optimalno funkcioniranje potreban velik autorski dar i snaga. A Brešan toga, kao što su pokazali i prethodni njegovi filmovi, baš i nema u izobilju. Ono što je uspjelo jest uspostava Đure kao humornog pripovjedača (dobro napisanih) pučko-mudronosnih linija, čemu je znatan doprinos dakako dao Vušović uobičajeno pouzdanom izvedbom, a dobri su i oni crnohumorni trenuci koji se rugaju tragici smrti, iako im prethode neki drugi koji tu tragiku itekako priznaju (jer ljubav je u pitanju, a s njom se ne ruga pa bili joj učesnici četnički vojvoda i njegova draga), čime film u tom segmentu dobiva na slojevitosti.
Zanimljiv je i tretman lika Dese, žene koja kao u starim pričama uvijek (pasivno) čeka svog (vječno izbivajućeg) muškarca (bio on Hrvat ili Srbin), žene koja je gotovo neprestano situirana kao objekt, bilo mehaničkog seksualnog uzimanja straga u porniću, bilo erotski motiviranog i erotično realiziranog snajperskog nišanjenja, bilo kupoprodaje, bilo u odnosu s voljenim muškarcem, a male mogućnosti izmjene tog stanja daju joj tek aktivna uloga u seksualnom općenju, razbijanje staklenom bocom glava primitivnih muškaraca i bijeg kao jedini način rješavanja emocionalnih trauma. Glavni pak problem filma jest nedostatna artikuliranost opisane narativno-žanrovske koncepcije. Brešan kao da istovremeno želi raditi i tzv. art-film i žanrovski miks za širu publiku, pri čemu ostaje kratak na oba plana. Da je “artistički” segment “ometajuće naracije” jasnije postavljen, manje bi padala u oči plošnost glavnih likova i papirnatost njihova središnjeg erotskog odnosa (potencijalno inače vrlo intrigantnog), odnosno ta bi plošnost (može podsjetiti na onu Nolinih “Samih”, u odnosu na koje Brešanov film srećom ima manjak pretencioznosti, ali nažalost i manjak stilske intenzivnosti) bila logičan danak “artističkoj dominanti”. Da je fiktivna konstrukcija “priče koju Cigo priča” naglašenija, manje bi smetao i popriličan manjak tzv. kemije između Ivana Hercega (vizualno izvanredno izražajan, ali užeglumački i dalje pomalo drven) i Nade Šargin (glumica iznimne psihofizičke kompetencije, što je bilo prilično jasno već u prvoj njezinoj velikoj ulozi, filmu “Sutra ujutru” Olega Novkovića), a taj manjak svakako ide i Brešanu na dušu, autoru koji je i u “Maršalu” i u “Svjedocima” pokazao da ga muško-ženski erotski odnosi previše ne zanimaju te da baš i ne zna što bi s njima kad mu se nađu na putu. Uglavnom, “nešto između” koncepcija njegova novog filma rezultirala je isto takvim kvalitativnim dosezima, pa iako mu se ambicioznost i polazna intrigantnost ne mogu osporiti, konačan je dojam mlak. “Nije kraj” vrijednošću je negdje između Brešanova najpopularnijeg i najslabijeg filma “Kako je počeo rat na mom otoku”, te solidnijih uradaka kakvi su “Maršal” i “Svjedoci”.
Vezane vijesti
Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru
Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više
- Scarlett Johansson vlasnica zvijezde na Hollywoodskoj stazi slavnih
- Glumci oteli i ubili bollywoodsku zvijezdu
- "Igre gladi" i dalje najgledanije
Komentari
Ovaj članak nema komentara.
Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.
Najnovije
-
05.07.2012. / 10:38
Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište
-
29.06.2012. / 16:26
Šokantna i provokativna modna predstava
-
29.06.2012. / 16:20
'Nakon pravomoćne presude moći ćemo razgovarati o Čačiću'
-
29.06.2012. / 16:09
Uživajte u sekundu dužem vikendu