Ivo PukanićUoči Božića prošle godine, točnije 20. prosinca 2007., objavio sam kolumnu pod nazivom “Ponovno je unosno biti Srbin”. Tim sam tekstom želio skrenuti pozornost javnosti na ponašanje Milorada Pupovca i njegova SDSS-a, koji su se time što su Srbi u Hrvatskoj počeli trgovati, po meni, ponijeli na krajnje neprimjeren način. Prije toga objavio sam nekoliko tekstova gdje sam upozorio na popustljivu i pogrešnu politiku ne samo hrvatskog vrha, već i međunarodne zajednice prema Srbiji i općenito Srbima u regiji. Da bi zaključio kako je to pogrešna politika, čovjek ne treba biti previše pametan. Treba se samo malo osvrnuti u prošlost i vidjeti kako je upravo politika popuštanja prema Srbima donijela svu nesreću koja je zadesila ove prostore. Rezultat te katastrofalne politike prema Srbima vidljiv je u svome najvulgarnijem obliku u događajima u posljednja dva tjedna - istupima Vuka Jeremića i Milorada Dodika.

Bez ulaženja dublje u povijest, krenut ćemo od popuštanja Srbima u vrijeme Slobodana Miloševića. Da je Zapad udario šakom o stol i rekao Miloševiću da stane početkom ‘90-ih, nikada ne bi došlo da krvavog rata na području SFRJ. Da su Amerika i Europa na vrijeme udarile Srbe po prstima, nikada se “hrabri” Milošević i njegovi klonovi Arkani, Martići, Babići, Karadžići... ne bi usudili ući u rat i donijeti nesreću milijunima ljudi. Popuštalo im se zatim tijekom cijelog rata, a oni su mirno tukli po Sarajevu i Vukovaru, i to na kraju dvadesetog stoljeća u srcu Europe! Po toj “hrabroj” Europi, predvođenoj Engleskom i Francuskom, rat bi još i danas trajao da Amerikanci nisu shvatili da se sa Srbima ne treba pogađati, jer će vas uvijek prevariti. SAD je dao potporu Hrvatskoj, jedinom stabilnom partneru u regiji, čija je vojska na čelu s Antom Gotovinom porazila srpsku vojsku u Hrvatskoj i bila na najboljem putu da to učini i u BiH.

Da su tada, 1995., dopustili Gotovini da uđe u Banju Luku, danas ne bi bilo ni Milorada Dodika, ni nestabilnosti na ovim područjima. Tu je Amerika pogriješila kad je pod pritiskom svojih europskih saveznika zaustavila Gotovinu u pohodu. I umjesto da Gotovina dobije najviša američka, engleska i francuska vojna odlikovanja zbog toga jer je zaustavio krvoproliće, što velike sile nisu mogle učiniti četiri godine, završio je kao zločinac u Haagu. A tamo je završio i opet samo zato što se “međunarodna” zajednica željela umiliti Srbima. A kako to najlakše napraviti - vrlo jednostavno - udariti po Hrvatima, i to onima koji predstavljaju simbole novostvorene države, među kojima je na prvome mjestu onaj koji je vodio vojsku koja je te iste Srbe porazila - Anti Gotovini. Kada ga Srbija nije mogla poraziti na bojnom polju, porazila ga je strpavši ga u Haag, pomoću prljavih političkih igara. Te su se igre nastavile čak i onda kada je Gotovina bio spreman prekinuti agoniju bijega i dobrovoljno doći u Hrvatsku da razjasni stvari s haaškim istražiteljima. No i to je bilo osujećeno, zato što mirno rješenje njegova slučaja ne bi odgovaralo Srbiji. Trebalo ga je uhititi, poniziti i tako demonstrirati Srbima kako će Europa sve za njih učiniti, samo da budu dobri i da ne stvaraju probleme. Jadna ta Europa kad je vode političari koji dosad nisu shvatili da Srbija priznaje samo čvrst i odlučan stav. Ne vidim zašto se prema Srbiji i Srbima ne bi ponašali kao prema Hrvatskoj i Hrvatima ili Makedoniji i Makedoncima? Isto vrijedi i za naše političare. Zbog čega se oni prema Srbima i Srbiji ne drže na isti način kao prema Sloveniji, Bosni, Makedoniji, Crnoj Gori...

Zašto se uvijek mora Srbima popuštati? Pa jesu li oni “über narod” kojem je dopušteno ono na što drugi ne smiju ni pomisliti? Očito jesu, jer da nije tako, zar bi se neki Jeremić ili primitivni Dodik usudili usred Zagreba tako ponašati i dijeliti pljuske Hrvatskoj i njezinu državnom vrhu? Tako nam i treba, jer ponavljamo pogreške, kao i Europa. Jesmo li zaboravili što se dogodilo 1991. godine i kako je sve i zbog čega započelo? I na kraju nekoliko riječi o Pupovcu. Upravo zato što si je umislio kako je velika politička ličnost, a tako lažnu sliku o samome sebi omogućio mu je hrvatski politički vrh, krenuo je u dokazivanje svoga statusa organiziranjem svesrpskog sabora u središtu Zagreba. Budući da se vidio kao novi ujedinitelj Srba, nije shvatio da na to mjesto aspiriraju i mnogi drugi, među kojima je jedan od vodećih Dodik. I upravo je Pupovca taj Dodik ismijao, a sve hrvatske Srbe ponizio, pozvavši ih u Republiku Srpsku ako im jadnima, ugnjetenima i bespomoćnima ne može pomoći SDSS u genocidnoj Hrvatskoj. Pupovac se može sada ispričavati Mesiću koliko želi, no ispravka nema. Upustio se u avanturu kojoj nije bio dorastao. A za to su mu krivi i hrvatski političari, koji su mu toliko podilazili, tako da je čovjeka sve skupa prebacilo. Nadam se da je iz svega što se dogodilo i Pupovac izvukao zaključke i da se osvijestio, te da je shvatio da se treba držati Zagreba i zaboraviti na Banju Luku i Beograd. Odatle, i njemu i Srbima u Hrvatskoj, mogu doći samo nevolje, a korist nikakva.