Branko Lustig, snimljen u svom stanu u središtu Zagreba, predsjednik je drugog Festivala židovskog filma što će se održati ovog tjedna u kinu EuropaBranko Lustig (76) se nakon 20 godina života u Los Angelesu, osvojena dva Oscara i produciranja vrhunskih filmova, vratio u Zagreb. Nije napustio filmski posao te je postao predsjednikom Festivala židovskog filma koji će se ovog tjedna, od 11. do 15. lipnja, po drugi put održati u zagrebačkom kinu Europa. Na njemu će biti prikazano 20 filmova sa židovskom tematikom od čega nekoliko iznimno vrijednih kao što je ”Krivotvoritelji”, ovogodišnji dobitnik Oscara za najbolji strani film.
Izraelska kinematografija

Jasno je da će Festival židovskog filma biti sve zanimljiviji jer je i Lustig iznimno zanimljiva i utjecajna osoba. Već je 53 godine u filmskoj industriji, počeo je radeći na filmovima kao što su “Ne okreći se sine” i “Kozara”, 70-ih je radio na inozemnim koprodukcijama a taj rad i poznanstva omogućili su mu da 80-ih ode u Los Angeles. Ubrzo je upoznao Stevena Spielberga s kojim je napravio film “Schindlerova lista”, osvojio Oscara i tako postao utjecajan producent u Hollywoodu. Nakon “Mirotvorca” s Georgeom Clooneyjem i Nicole Kidman počeo je raditi s Ridleyjem Scottom s kojim je, nakon osvojenog Oscara za “Gladijatora”, surađivao na filmovima “Hannibal”, “Pad Crnog jastreba”, “Kraljevstvo nebesko”, “Dobra godina” i “Američki gangster”. Na snimanju posljednjeg filma došlo je do sukoba i prekida suradnje. Prošle godine Lustig je odlučio vratiti se u Hrvatsku i, kako nam je rekao, mora još jednom otići u Los Angeles kako bi spakirao sve stvari i definitivno se vratio u Hrvatsku.

NACIONAL: Izraelska kinematografija posljednjih je godina sve zanimljivija, na posljednjem festivalu u Cannesu u službenom programu prikazano je njihovih šest filmova, ali kako mislite hrvatsku publiku zainteresirati za Festival židovskog filma?
- Publika za festivale se mora odgajati. Ni na prvom filmskom festivalu u Cannesu nije bilo mnogo ljudi. Polako, ljudi će se naučiti. Trenutačno u svijetu ima oko 3000 festivala, svaki manji grad u Italiji, Meksiku ili nekoj trećoj zemlji ima festival. Ovaj festival nije napravljen zato da bi se u njemu prikazivali samo izraelski filmovi. On se organizira u suradnji s Londonom gdje se prvo počelo s Festivalom židovskog filma, a taj se festival proširio na cijeli svijet. Mi smo na svojem festivalu htjeli prikazati filmove sa židovskom tematikom i zato ćemo prikazati film “Deveti krug” koji je domaći film. U pet dana prikazat ćemo 20 filmova s time da mi poštujemo šabat te se od petka u 20.30 pa do 21.30 u subotu neće prikazivati filmovi. Kad smo počeli pregledavati filmove sa židovskom tematikom, ustanovili smo da su izraelski filmovi najbolji. To su tako dobri filmovi da gotovo nismo imali termine za sve filmove koje želimo prikazati. Selektori filmova su Branko Ivanda, Mira Wolf, Zlatko Bourek, Dušica Žegarac i ja.

NACIONAL: Hrvatska publika pomislit će da su židovski filmovi oni koji govore o stradavanju Židova. Kako objasniti publici da će biti prikazano niz drukčijih filmova, poput izvrsnog “The Bubble” koji govori o homoseksualnoj vezi Arapa i Židova u Tel Avivu?
S Oscarom za film 'Gladijator' 2001. na dodjeli nagrade u Los Angelesu, u društvu još dvojice producenata Davida Franzonija i Douglasa Wicka - Ljudi u Hrvatskoj, ali i svijetu, židovstvo povezuju s holokaustom. Židovstvo nije samo holokaust, ono je kultura Europe. Zašto Austrijanci žele da što više Židova dođe u Beč, zašto Nijemci žele da što više Židova dođe u Berlin? Zato što su korijeni europske kulture zapravo židovski, onih Židova koji su djelovali u Beču, Berlinu, u svim europskim gradovima, nešto manje u Londonu. Zato nikoga ne treba čuditi ako danas najbolji filmovi dolaze iz Izraela jer su Židovi otišli u Izrael. Nemojte zaboraviti da su najveći hollywoodski redatelji bili Židovi. I zato nije čudno što filmovi u kojima holokaust nije tema danas prevladavaju. A i ljudi danas to više ne žele gledati, posebno mladi. Holokaust ne treba zaboraviti, treba uvijek misliti na to, ali treba govoriti o drugim temama, kao što je ljubav, pa i homoseksualna ljubav kao u filmu “The Bubble”.

NACIONAL: Teško je zamisliti da bi se u Hrvatskoj mogao snimiti film o homoseksualnoj vezi Hrvata i Srbina tijekom napetih političkih odnosa.
- To je pitanje “geografske širine”. Takav se film ne bi snimio ni u Izraelu da krug mladih ljudi u Tel Avivu nije došao iz raznih zemalja koji imaju tu kulturu. Da nemaju tu kulturu, mladi Židovi se ne bi tako ponašali. Ljudi u Tel Avivu razumiju jedni druge, tolerantniji su nego ovdje, mi bismo morali mnogo više raditi na toleranciji između nas i naših zapadnih, istočnih i sjevernih susjeda. To ne ide brzo, kao ni festivali. No kada ljudi vide kako su to dobri filmovi, onda će dogodine doći na treći, pa četvrti i peti festival. I pulski festival je tako počeo. Dobro, tamo bi se nazvala mornarička baza i rekli bi im da dovedu 5 tisuća vojnika na projekciju u Arenu pa bi novine pisale “Dvanaest tisuća ljudi na premijeri filma”.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste se angažirali oko ovog festivala koji promovira angažiranu kinematografiju, a dolazite iz Hollywooda koji ne zanima toliko angažirana kinematografija i umjetnički filmovi nego visokobudžetni zabavni filmovi koji će donijeti veliku zaradu.
S glumcem Goranom Navojcem u Puli 2004. godine - Nemojte zaboraviti da sam ja rođen u Hrvatskoj i da je jako mnogo Židova sudjelovalo u razvoju kulture u Zagrebu i Hrvatskoj. U Americi je, posebno danas, sve pitanje kapitala. Više ne postoje filmski studiji, to su velike korporacije koje su postale vlasnici filmskih kompanija, na primjer General Motors, General Electric, Sony, i one okreću velik novac. One paze na svaki dolar i kada ulože novac u film, onda očekuju povrat. To je drukčiji pristup filmu. Isto tako, nemojte zaboraviti da je prošle godine snimljeno 1500 nezavisnih filmova čiji su proračuni između 100 tisuća i 10 milijuna dolara. Ti filmovi su se također prikazivali, nešto malo su zaradili u kinima, nešto na DVD-u, malo tu, malo tamo, i zaradio se neki novac. Europa je uvijek bila kolijevka dobrih filmova. Ja nisam odgajan na američkim filmovima, nego na filmovima kao što su “Ne okreći se sine”, na filmovima Kreše Golika i Branka Bauera.

NACIONAL: Otišli ste u Hollywood prije 20 godina, kada je on još uvijek tražio dobre filmove, a ne milijunske profite.
- Došao sam 1988., prekasno. Prvi film koji sam producirao bio je “Ogrlica” s Rutgerom Hauerom i Mimi Rogers, i napravio sam ga za 4 milijuna dolara. Nije to bio film u stilu Williama Wylera, tada su već bila prošla vremena Fritza Langa, Williama Wylera, Billyja Wildera. Ja sam došao u vrijeme kad je kapital počeo igrati veliku ulogu u filmskoj industriji i ubacio sam se u “Schindlerovu listu”, koji je, zapravo, europski film. Steven Spielberg je snimio crno-bijeli film, a kad su ga pitali zašto je to napravio, odgovorio je: “Za mene je Drugi svjetski rat bio crno-bijeli, gledao sam televiziju i sve vijesti koje su dolazile iz Europe prikazivane su u crno-bijeloj tehnici.” Kompanija Universal bila je protiv toga da se film snima u crno-bijeloj tehnici i da nije bilo Lewa Wassermana, tadašnjeg predsjednika Universala, loše bismo prošli. Oni su htjeli film u boji, ali je Wasserman rekao da može biti crno-bijeli, a Spielberg je ubacio pojedine scene u boji o čemu govori u dokumentarcu “Imaginary Witness: Hollywood and the Holocaust” što će biti prikazan posljednjeg dana Festivala židovskog filma. Kompanija Universal nije nam htjela dati novac za taj film jer su smatrali da nije vrijedan. Budući da je to bio moj prvi veliki film, želio sam dokazati da sam ja glavni i onda je Wasserman rekao Spielbergu: “Ako možeš napraviti film za 21 milijun dolara, onda ćeš dobiti novac.” Film “Gladijator” napravljen je za 110 milijuna dolara. Mučio sam se kao pas, putovao sam, našao partnere, svašta izvodio. Rekao sam ljudima u Universalu da ćemo snimiti film za 23 milijuna dolara a oni su mi rekli da ovo nije europska tržnica pa da se pogađamo, ali smo na kraju snimili film za 23 milijuna, što nitko ne vjeruje. Zaradili smo pet puta više.

NACIONAL: Je li vas korporativni dio Hollywooda počeo cijeniti nakon što je “Schindlerova lista” ostvarila veliki profit?
'Schindlerova lista' (1993.) Stevena Spielberga, prvi Oscar za Lustiga - To njima nije bilo bitno. Kad govorimo o kompanijama kao što su Universal, 20th Century Fox i Columbia Pictures, onda govorimo o Sonyju koji je vlasnik Columbia Picturesa, o News Corporationu koji je vlasnik 20th Century Foxa. Ti filmski studiji više ne postoje, ne postoji grupica starih Židova koji su vodili filmske studije želeći napraviti dobar film, nego su to kompanije koje žele okrenuti kapital. One naprave godišnji plan ulaganja u film i znaju koji redatelji i koji glumci mogu donijeti profit. Mašinerija se tada pokrene. Nije im važno ako neki film ne ostvari planiranu zaradu, znaju da će sa zaradom drugih dvaju filmova pokriti gubitak prethodnog filma.

NACIONAL: Je li to bila frustrirajuća situacija za vas?
- Ja sam radio na filmovima koji su svi odreda donijeli zaradu, pa čak i film “Dobra godina” koji je stajao 41 milijun dolara. “Kraljevstvo nebesko” stajalo je 147 milijuna dolara, na što je dodano još 70 milijuna dolara uloženih u marketing i film je vratio uloženi novac.

NACIONAL: Svi filmovi koje ste spomenuli režirao je Ridley Scott. Je li vam on bio neka vrsta umjetničkog utočišta?
- Imao sam sreću što sam s Ridleyjem Scottom radio osam godina. Na kraju smo se rastali, ali to ne znači da ga ne smatram genijalnim redateljem. On je, nakon Spielberga, jedan od najboljih američkih redatelja današnjice. Ima 70 godina, ali ima i fenomenalno oko i osjećaj za film. Kad sam došao u njegovu kompaniju Scott Free, znao sam da idem iz filma u film s njim. Snimali bismo film i usred snimanja jednoga već bi mi dao scenarij za sljedeći, da bih ga počeo pripremati. Meni je s njim išlo dobro sve do “Američkoga gangstera”, kad je naša suradnja završila.

NACIONAL: Je li problem bio u taštini Ridleyja Scotta koji nikako ne može dobiti Oscara za najboljeg redatelja a vi ste kao producent dobili već dva za najbolji film?
'Gladijator' (2000.) s Russellom Croweom, drugi Oscar za Lustiga - Da, u tome je bio problem. Ridley Scott je očekivao Oscara za režiju “Gladijatora”.

NACIONAL: Prošle godine intervjuirao sam Ridleyja Scotta i spomenuo mu ružan razlaz s vama na što mi je rekao: “Bilo bi mu bolje da šuti, da ja ne bih rekao neke stvari o njemu.” Desetak minuta nakon intervjua susreo sam ga u hodniku, tada se već bio smirio i rekao mi da su to mediji napuhali.
- Pročitao sam to i moram priznati da sam se naljutio. To što on tvrdi da bi mogao reći nešto protiv mene vezano je za slučaj kad nisam želio glumcima dati helikoptere za prijevoz jer sam pazio kako se novac troši. On je sve to kasnije zaboravio jer sam u međuvremenu dobio ponudu da opet s njim radim, ali zasad sam angažiran na drukčijim projektima i to mi više nije prioritet.
Igranje po pravilima korporacija

NACIONAL: Prije nekoliko mjeseci okončan je štrajk scenarista u Hollywoodu a najavljuje se štrajk glumaca. Je li to znak velikih problema u vođenju filmskih kompanija kroz korporacije?
- Korporacijama je drago zbog štrajkova. Namjeravaju rezati honorare i štrajk im je odlična prilika za to. Onaj tko neće igrati po pravilima korporacija morat će otići. Tako je otišao Tom Cruise, tako će otići svaki redatelj ili glumac koji misli da je veći od korporacija. Počeli su rezati prava Georgeu Clooneyju, on ipak nije veliki redatelj. Posljednji film “Prljava igra” nije najbolje financijski prošao, bez dobrog scenarija i dobrog snimatelja ne može se napraviti dobar film. Korporacije imaju još jedan problem, a to je slab dolar. Oni odrede proračun filma od 100 milijuna dolara, ali ako ga žele snimati u Europi, zbog slabog dolara, taj će film stajati više. To je faktor koji uništava produkciju filmova i tjera producente da snimaju filmove u Americi. Međutim, ljudi ne vole snimati filmove ondje jer film koji se snima u Europi ima veću mogućnost da uspije u Europi.