ČETIRI PRIJATELJICE u igranofilmskoj verziji popularne serije 'Seks i grad'Već godinama među kritičarima i tzv. zahtjevnijom publikom vlada fama o američkoj televizijskoj produkciji kao vrhuncu popularne slikopisne umjetnosti današnjice. Tvrdi se da je hollywoodska filmska proizvodnja inferiorna onoj televizijskoj, pri čemu se radi ista pogreška kao i kad se olako zaključuje kako je stari Hollywood superioran današnjem. Naime, dok se iz prošlosti u razmatranje uzima samo ono što je preživjelo tzv. sud vremena, dakle klasici i “solidan zanat”, iz današnjice se računa kompletna produkcija; u usporedbi pak između aktualne televizijske i filmske hollywoodske proizvodnje, opet se od one filmske računa sve, a od televizijske samo vrhunci. No prisutan je i dodatni problem - umor od hollywoodske filmske konfekcije kompenzira se razvijanjem posebne senzibilnosti za televizijske serije, pa se onda svaki imalo ambiciozniji tv-proizvod tretira kao osobito slojevito i sofisticirano ostvarenje, a i najmanji pomak izvan strogo kontroliranog mainstreama naziva se subverzijom.

U kontekstu takve “nove osjećajnosti”, a zapravo kapitulacije pred logikom kompetentne, ali ipak konfekcijske proizvodnje, kao vrhunski kreativni ostvaraji spominju se “Prijatelji”, “Kućanice” ili “Doktor House”. Zapravo, obično se radi o kritičarsko-gledateljskoj zaljubljenosti u efektno ocrtane karaktere i njihove glumačke utjelovitelje, zaljubljenosti koja posve neutralizira tzv. kritički nerv, pa se previđaju ili tzv. kompenzacijskim načelom opravdavaju i najočitije manifestacije konfekcijske proizvodno-poetičke logike, poput primjerice uvijek iste dramaturške sheme po kojoj funkcionira (gotovo) svaka epizoda takvih serija (“Doktor House” doista je notoran primjer). Jedan od najčuvenijih primjera(ka) pristojne konfekcijske tv-proizvodnje koja je stekla status iznimnog izdanka tzv. popularne kulture jest i serija “Seks i grad”.

U šest sezona emitiranja, od 1998. do 2004., pod glavnim kreativnim vodstvom Darrena Stara (“Beverly Hills”, “Melrose Place”) i prije uspjeha serije malo znanog Michaela Patricka Kinga, “Seks i grad”, inicijalno oslonjen na kolumne Candance Bushnell, stekao je status ultimativnog “postfeminističkog” fenomena koji je slikao navodno novi duh vremena, barem za urbanu visokoobrazovanu imućnu žensku populaciju.

---

U nas je mlada znanstvenica Maša Grdešić, u opsežnom afirmativnom tekstu objavljenom u Hrvatskom filmskom ljetopisu, pokušala objasniti bitne pomake koje je serija donijela, a koji se otprilike sastoje u tome da su u središtu narativa neudane žene u godinama u kojima se od žena uobičajeno očekuje da su zasnovale obitelj, što je, uz poslovnu uspješnost te iskren odnos prema seksu, glavni izraz njihove emancipacije. To bi dakle bile prešutno usvojene tekovine feminizma koje se u “postfeminističkom” vremenu podrazumijevaju, no serija i njezini likovi ipak su najviše zaokupljeni tradicionalno i konvencionalno ženskim “fetišima” - modom, shoppingom i tračevima, te dakako, eksplicitno ili implicitno, ljubavnom potragom za “onim pravim” (muškarcem). Međutim, ta konvencionalna ženskost sad se tumači kao “postfeminističko” pravo na individualni izbor i otpor feminističkom dociranju i monopoliziranju tumačenja ženskog identiteta, pri čemu se formalno kritizira jednina i traži množina (dakle, ženski identiteti umjesto identiteta), iako sama serija zapravo vrlo jasno, pod krinkom tobožnje raznovrsnosti četiriju protagonistica, promovira jedan te isti, “ženskasti” senzibilitet u kojem su krpice i standardno viđenje žensko-muških odnosa čvrsto središte. Što se pak seksa tiče, kao i uvijek kad ga se želi upitomiti, na djelu je njegovo humorno omekšavanje, uostalom, glavna nositeljica seksualnih tema, “žderačica muškaraca” Samantha, lik je koji stalno šeće rubom karikaturalne karakterizacije.

O unisonom “ženskastom” senzibilitetu pod maskom raznovrsnosti ništa se ne može pročitati u spomenutom tekstu MašeSARAH JESSICA PARKER i Chris Noth u 'Seksu i gradu' Grdešić, kao ni o evidentnom kroćenju seksualnosti, no ipak i Grdešić je svjesna da biti zaposlena i single te gotovo uvijek pričati o modi i shoppingu, a gotovo nikad o poslu ili pročitanim knjigama, baš i nije neki naročit emancipacijski pomak za suvremene žene, međutim ona vrijednost serije pronalazi u propitavajućem dijalogu s feminističkim nasljeđem. Ne uviđa pritom da je riječ o perolakoj dijalektici za površne konzumente, ili je možda i svjesna toga, ali (implicitno) tretira tzv. popularnu umjetnost kao prosvjetiteljsko oruđe koje će potaknuti pozitivne promjene, kao što sugerira sljedeća njezina rečenica: “... ‘Seks i grad’ kao popularnokulturni proizvod (...) kroz prikaz mogućih ženskih identiteta presudno utječe na njihovo formiranje s onu drugu stranu teksta, u življenoj kulturi”.

Grdešić je dakle nesvjesna da je množina ženskih identiteta koju serija navodno pruža tek šarena površina dubinski irelevantnih varijacija što jasno afirmira de facto uvijek istu ženskost (i tzv. ženstvenost), a ta je notorno konvencionalna, baš poput slike tipičnog muškarca kojem su središte svijeta nogomet i pivo; razlika je tek u profinjenijoj i materijalno zahtjevnijoj razini konzumerizma koju “Seks i grad” promovira pod izlikom slobodnog izbora. No ono po čemu je ova serija doista značajna jest nešto sasvim drugo - oduševljenje koje je izazvala u brojnom (ženskom) gledateljstvu i znatnom dijelu tzv. postfeminističke kritike svjedoči o tragično niskoj razini ženske emancipiranosti usred aktualne civlizacije Zapada. Više od pola stoljeća nakon Anaïs Nin, Josephine Baker, Louise Brooks, Simone de Beauvoir ili Pauline Réage, 40-ak godina nakon seksualne revolucije, Carrie Bradshow i njezine prijateljice sinonim su emancipacije za današnje mlade žene, djevojke i znanstvenice!?

Idejno mlaka kamilica, oblikovno uredan konfekcijski proizvod, “Seks i grad” jedan je od bitnih simptoma duhovne, intelektualne i erotske konzervativnosti te sniženih estetskih standarda današnjice. Koliko je serija izmistificirana, najbolje svjedoči njezin sraz s igranofilmskom verzijom koja je upravo stigla u kina. Kritičari se upinju dokazati kako je serija bila izvanredna, dok je film slab ili loš.

Serija je po većini njih bila “inteligentna”, prepuna “lucidnih dijaloga”, a film je “ispuhan mjehur”. Iako je riječ o istim likovima u istim odnosima, istom generalnom senzibilitetu i istoj propagandi konzumerizma. Čak se tvrdi kako su seksualni prizori u seriji bili smjeliji, što je možda vrhunac kolektivne fatamorgane koja prati recepciju filma (naime, erotsko-seksualni prizori zasigurno su jedna od njegovih jačih strana).

Zapravo, filmska je verzija, uz sve svoje evidentne nedostatke, sasvim korektna i logična posljedica onog što je serijom zadano. Dramaturško središte Carrien je raskid s Facom nakon neuspješnog pokušaja vjenčanja (motivacija Facina odustanka čisti je klišej, a Carriena spoznaja koja će je dovesti do toga da mu oprosti posve nategnuta i neuvjerljiva u svojoj nevjerojatnoj banalizaciji problema), a kao pobočne linije zapleta uspostavljene su Mirandin raskid sa Steveom, Samanthino nezadovoljstvo u monogamnoj i slaboseksualnoj vezi sa Smithom, te neočekivana Charlotteina trudnoća. Iako su muški likovi svedeni na razinu ukrasa i dramaturške funkcije, pa su sukladno tome žensko-muški odnosi posve prazni, dvoipolsatni film u kompetentnoj režijskoj izvedbi Michaela Patricka Kinga lako i brzo protječe, a ugodno iznenađenje njegovi su realističko-sumorno tonovi, koji omogućuju i to da Carrie vidimo ne samo u posve neglamuroznom, nego čak i poprilično oporom izdanju.

Kad se tome doda niz kratkih ali sočnih seksualnih scena, pokoja uspjela humorna situacija, niz dojmljivih modnih detalja te svjež epizodan nastup mlade afroameričke oscarovke Jennifer Hudson (“Komadi iz snova”), razloga za neko veliko nezadovoljstvo nema. Jer za razliku od npr. filma “Vrag nosi Pradu”, kad smo već kod “ženskih žanrova”, koji je uvredljivo falsificirao svoj književni predložak, filmska verzija “Seksa i grada” vjerna je vlastitom ishodištu. To što fanovi serije imaju problem suočiti se sa stvarnom prirodom tog ishodišta, drugo je pitanje.