Ivo PukanićSjedim u VIP salonu stadiona Ernst Happel u Beču, pijuckam colu i raspredam s Brankom Mikšom i Zlatkom Kranjčarom o nogometu nekad i sad. Raskošno uređeni stolovi i birana jela kakva se teško mogu naći i u najekskluzivnijim svjetskim restoranima. Gosti - visoki dužnosnici UEFA-e i FIFA-e, ministri, TV i glazbene zvijezde Austrije, predstavnici obaju nogometnih saveza, vrhuška poslovnog svijeta... Po osobi VIP loža stoji 2500 eura, a pozivnicu mogu dobiti samo tvrtke partneri prvenstva. Većina gostiju došla je sat-dva prije početka utakmice Austrije i Hrvatske. To ne začuđuje jer upravo su takvi događaji i mogućnost da se u njima sudjeluje najbolja prilika za sve vrste poslovnih dogovora, daleko od znatiželjnih novinara i fotoreportera. Nekih 45 minuta prije početka utakmice u salon je ušao Michel Platini, šef UEFA-e.

Oko njega se odmah stvorila gužva i natjecanje nogometnih dužnosnika, kako domaćih tako i stranih, koji će mu se više “prišmajhlati”. Platini je bio glavna zvijezda dok nisu došli predsjednk Mesić u pratnji austrijskog predsjednika Heinza Fischera i premijer Sanader u pratnji kancelara Alfreda Gusenbauera - zvanoga Gusi, kako mu tepaju austrijski mediji. Uz hrvatskog premijera, koji je te nedjelje 8. lipnja 2008. navršio 55 godina, bili su još njegovi suradnici Božo Biškupić, Mario Zubović i ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković. Ni jedan sport na svijetu ne može, kao nogomet, na jednome mjestu okupiti toliko prominentnih ljudi. Upravo se na takvim događanjima stvaraju najbolji poslovi i dogovori, bilo poslovni, bilo politički. To su davno i Mesić i Sanader shvatili, i žalosno bi bilo da do kraja ne iskoriste tu mogućnost koja im je pružena kroz kvalifikaciju naše reprezentacije na Euro 2008. Još samo da Bilić popravi igru u veznom redu, koji u utakmici s Austrijom nije postojao, te da se Hrvatska plasira u drugi krug, a ako je sreće i pameti, čak dalje. No ako naša reprezentacija ništa ne popravi u svojoj igri u sljedećim utakmicama, bojim se da bismo mogli doživjeti katastrofu s Njemačkom, a poslije čak i s Poljskom. Vjerujem da Bilić i njegovi dečki neće razočarati naciju koja je, ruku na srce, bila duboko razočarana igrom protiv Austrije i prožeta strahom - što će se dogoditi protiv Njemačke ako se tako nastavi igrati.

To se ne bi smjelo dogoditi zbog vojske hrvatskih navijača koji su se na valovima patriotizma razmiljeli ulicama i trgovima Beča i potpuno nadvladali domaćine u navijanju na stadionu Ernst Happel. Upravo je nogomet dokaz da je hrvatska nacija još uvijek jedinstvena, bez obzira na sve ekonomske, geografske i socijale razlike koje razaraju zemlju. Kad bi Bilićevi momci dobrom i maštovitom igrom pobijedili Njemačku, to bi za običnog Hrvata značilo više nego povećanje plaća i mirovina zajedno. Ako bi kojim čudom pobijedili Njemačku, Vlada bi u idućih nekoliko dana mogla povećati cijene i struje i plina, uvesti nove poreze, razdijeliti Inu Mađarima i Austrijancima, zatvoriti sva brodogradilišta, povećati državni proračun za 50-ak posto, a da to nitko i ne primijeti.

Svi koji u Hrvatskoj nešto znače, ili smatraju da znače, bili su prošle nedjelje u Beču. Neki od vrlo utjecajnih Hrvata primijećeni su kako se “psihički spremaju” za utakmicu s domaćinima u Babylonu, najvećoj i najluksuznijoj javnoj kući u Austriji. U nju su se isti ti bogati i utjecajni Hrvati vratili nakon neizvjesne utakmice s Austrijom, kako bi prevladali šok i spremili se za nova uzbuđenja s Njemačkom u četvrtak. Uz cigare i skupa pića, u raskošnim kućnim ogrtačima, daleko od očiju supruga, “jadnim” je Hrvatima, koji su zaposjeli jedan od najboljih bordela Europe, nekako lakše pala loša igra reprezentacije kad su se jedni drugima mogli izjadati u zagrljajima ljepotica, probranih iz svih krajeva svijeta - od Brazila do Ukrajine. Dakle, od nogometa koristi imaju svi koji u glavi imaju trunku soli. Velike hrvatske tvrtke časte svoje poslovne partnere i najbolje radnike plaćenim aranžmanima i posjetima utakmicama.

Bilo mi je simpatično gledati ispred sebe skupinu navijača odjevenih u hrvatske dresove. Svaki je iz skupine imao kockasti dres sa svojim prezimenom i natpisom “Saponia”. Kad sam malo bolje pogledao, vidio sam da je na čelu skupine Mirko Grbešić, vlasnik Saponije, koji je sa svojim ljudima bodrio naše igrače s “crvene tribine”, na kojoj je bila smještena većina Hrvata. U istoj ulozi vidio sam i Tomislava Dragičevića i Ivicu Mudrinića. Među svim navijačima na “crvenoj tribini” izdvajao se guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski, koji je jedini nosio odijelo, što ga nije sprečavalo da zdušno navija. Nadam se da će Bilić i njegovi dečki ostati u igri i ići do kraja te tako naciji omogućiti najbolji kolektivni “team building”, kakav ne mogu kreirati ni najmaštovitiji motivatori na svijetu. Unatoč slaboj igri, poželio bih cijeloj naciji da taj san traje što dulje. Nema ništa bolje za bildanje duha hrvatske nacije.