Zoran FerićOve školske godine sezonu premlaćivanja profesora otvorila su dva učenika prvoga razreda Industrijsko-obrtničke škole u Imotskom, potukavši se s profesorom matematike Zoranom Topićem na školskom hodniku, za vrijeme odmora. Incident se posve uklapa u sliku što je ovih tjedana možemo dobiti o hrvatskom društvu koje nasilje njeguje kao folklor i tradiciju. Premlaćen je direktor u Zagrebačkim cestama, premlaćena je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, premlaćen je novinar koji je pisao o organiziranom kriminalu. Premlaćivanje je uzelo maha i sve je nesigurnije raditi svoj posao.

Za srednjoškolske nastavnike posebno je nesiguran kraj školske godine kad zaključuju ocjene. Iako su se neki najteži napadi na nastavnike događali u prosincu, listopadu, studenome, siječnju, te se čini da je za mlaćenje profesora dobar bilo koji mjesec ili godišnje doba, ljudi koji po školama uče djecu ugroženi su uglavnom sezonski. Kraj svibnja i početak lipnja kritično je vrijeme kad čovjek u školi lako može dobiti batina. Pa kao što premlaćivanje javnih osoba, novinara i dužnosnika frustrira ne samo njihove kolege, nego i svakog hrvatskog građanina koji ima pravo biti informiran i zaštićen od lopova iz upravnih struktura, i premlaćivanje profesora trebalo bi izazvati opću mobilizaciju svih koji u ovome društvu o nečemu odlučuju, misle ili pišu. Nažalost, nije tako. Kad se dogodi kakav nasilan incident, kao ovaj u Industrijskoj školi u Imotskom, to iziđe u novinama, bude na vijestima, pobune se kolege i sindikati, odradi se koja kontakt-emisija, psiholozi i sociolozi kažu svoje, najčešće isto što i lani, pa sve opet utihne kao da se ništa nije ni dogodilo.

Tučnjava učenika i profesora Topića u imotskoj obrtničkoj školi ponešto se razlikuje od većine dosadašnjih slučajeva. Topić nije bio samo pasivna žrtva, kao što smo navikli, nego je branio vlastito povrijeđeno dostojanstvo. Dječaku koji mu se rugao podmetnuo je nogu. Ako je to točno, postupio je nepedagoški i vjerojatno je taj neprimjeren postupak izazvao buru bijesa razularenih pubertetlija koji su na njega nasrnuli šakama. Profesor nije ostao pasivan pa su svi sudionici učeničko-profesorskoga uvjeravanja završili kod liječnika. Svatko će se složiti da je podmetanja noge kao odgovor na ruganje neprimjeren postupak, ali ovaj incident otvara jedno vrlo ozbiljno pitanje. Do koje smo faze psihičkog i fizičkog maltretiranja mi kao profesori dužni ponašati se pedagoški? Moramo li dopustiti da nam bahata i neodgojena dječurlija razbija glave zato što su to vidjela u filmovima ili zato da budu face pred vršnjacima? Mene, iako u svojoj školi nisam nikad bio izložen fizičkom nasilju ni od učenika ni od roditelja, muči taj problem načelno. U kojem trenutku smijem podignuti ruku da se obranim. Nabrijani srednjoškolci kadri su napasti, to svi znamo. Međutim, naiđu li na otpor i dobiju batina, isto su tako kadri svaliti krivnju na nastavnika koji se branio. Tada nastavnik više nije žrtva, nego sudionik u tučnjavi i tako će ga javnost i tretirati. Na njegovu stranu neće stati ni roditelji drugih učenika, ni Ministarstvo, a ponekad ni ravnatelj.

To je zato što se takvi incidenti s fizičkim nasiljem tretiraju kao tučnjava za koju su potrebna najmanje dva sudionika, pa nastavnik kao stariji i pametniji, te kao onaj koji je dužan ponašati se pedagoški, nikako u tučnjavi ne može sudjelovati bez vlastite krivnje.

Većina ljudi nasjeda nerealnoj ideji da je fizičko nasilje uvijek moguće izbjeći, samo ako čovjek ima prema drugome čovjeku pravi pristup i ako se postavi pravilno i nenasilno. To naprosto nije točno. Štoviše, nasilnici, pogotovo maloljetni nasilnici, djeluju kao mali psići i bit će još glasniji i agresivniji ako ne naiđu na otpor. Naravno, puno toga ima u iskustvu, u odnosu koji se izgradi s djecom kroz godine druženja, ali siguran sam da postoje ekstremne situacije kad ni iskustvo ni školski autoritet, ni miroljubivost ni dostojanstvo neće spriječiti mlado biće da potkači šakom ili bejzbolskom palicom onoga tko ga podučava. Ovaj incident pokazuje da mi kao srednjoškolski nastavnici možemo u tim situacijama birati između toga da postanemo žrtve i pustimo ih da nas premlaćuju nadajući se da ćemo proći sa što manje tjelesnee štete, ili da budemo proglašeni nasilnicima koje će razvlačiti po novinama, suspendirati, procjenjivati i pretvoriti u sumnjive persone koje treba držati što dalje od nastave i školskih ustanova.

Čim smo pristali na institucionalno podučavanje, kao da smo prešutno pristali i na mogućnost da budemo premlaćeni bez prava na samoobranu. Jer svaka je samoobrana u biti nasilje, a u ustanovi koja ima nultu stopu tolerancije na nasilje takvo što ne smije postojati. Maliciozni i bahati tinejdžeri mogu time odlično manipulirati te, izazivajući tučnjavu, ozbiljno ugroziti nečiji nastavnički status. I ne samo to. Kako je premlaćenome profesoru koji se mora vratiti u razred? Kako s takvom frustracijom može dalje normalno raditi s djecom i ne smatrati ih malim demonima? A sustav, čini mi se, tim kolegama ne pomaže. Zato se mi, za koje krajem školske godine postoji pojačana opasnost od batina, svake godine iznova nadamo da nas oni koje podučavamo neće dovesti u situaciju da ih moramo rušiti na godinu i da nas moraju mlatiti. Izbor nas koji radimo u školama vrlo je skučen. Možemo biti samo žrtve ili nasilnici. A ni jedno ni drugo ne daje nam mogućnost da normalno obavljamo svoj posao.