Nataša Zečević i Ivana Šikić na pogrebu Davora Zečevića u prosincu prošle godineNacional posjeduje dosad nepoznato pismeno izviješće Josipa Škavića, predstojnika Zavoda za sudsku medicinu, koje otkriva što se zapravo dogodilo početkom prosinca 2007., kada je Ivana Šikić, novinarka Hrvatske televizije, zatražila da se radi naknadne umjetne oplodnje uzme sperma od njezina pokojnog dečka Davorina Zečevića. Taj je slučaj prošli tjedan ponovno aktualizirala Zečevićeva sestra Nataša Zečević.

Nataša Zečević prošli je tjedan neizravno otvorila pitanje etičnosti postupanja pri umjetnoj oplodnji, i upozorila na pravni vakuum koji u Hrvatskoj postoji u tom vrlo osjetljivom području medicine. Ona je prošli tjedan u Večernjem listu izjavila da su njezinu pokojnom bratu nakon smrti uzeli tkivo i spermu bez sudskog naloga, te time potakla raspravu tko i pod kakvim okolnostima može uzimati spermu od pokojnika radi umjetne oplodnje, može li se to uopće učiniti, koliko se to često čini i što o tomu kažu hrvatski zakoni.

Davor Zečević žrtva ubojstva snajperom u zagrebačkoj ulici Remetski kamenjakDavor Zečević ubijen je početkom prosinca 2007. na parkiralištu na Remetskom kamenjaku, podsljemenskom naselju u Zagrebu. Ubijen je snajperom, iz zasjede. Ubojica se skrivao u obližnjoj šumi. Zečević je u trenutku ubojstva bio u društvu svoje djevojke Ivane Šikić, novinarke Hrvatske televizije, koja je svjedočila ubojstvu, a policiju je pozvao Boško Balaban, nogometaš Dinama koji je ubojstvu također svjedočio.

Zečević je javnosti bio poznat kao jedan od optuženih u suđenju protiv tzv. zločinačke organizacije. Teretilo ga se za ubojstvo Željka Šobota u ožujku 1999. godine, no oslobođen je optužbi. Zečević je tada osuđen na zatvorsku kaznu od devet godina zbog preprodaje droge. Kaznu je služio u Lepoglavi, a koncem prosinca 2007. trebao je biti pušten iz zatvora zbog dobrog vladanja. Upravo zato je uživao privilegij izazaka na slobodni vikend, koji je često koristio. Njegova smrt teško je pogodila članove njegove obitelji, ali i njegovu djevojku Ivanu Šikić, koja je s njim planirala zasnovati obitelj.

Dokumenti u posjedu Nacionala otkrivaju da je ona 3. prosinca došla na Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu i tvrdila da je Zečevićeva izvanbračna supruga, te zatražila da se od Zečevića uzme i pohrani sperma. Josip Škavić, predstojnik Zavoda za sudsku medicinu, napisao je o tom događaju opširno izviješće. U njemu tvrdi da je Ivana Šikić izjavila da je bila u kontaktu s istražnim sucem, te je on telefonom kontaktirao dežurnu istražnu sutkinju Veru Polak Presečki i tražio da mu obrazloži situaciju te mogućnost uzimanja sperme. Ona ga je uputila na dežurnog zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Lovela Borića. Škavić tvrdi da je Borić pozvao Ivanu Šikić da dođe do njega, te da će joj dati potvrdu kako ni istražni sudac, a ni Županijski državni odvjetnik koji vode kazneni postupak ubojstva Davora Zečevića s time nemaju ništa.

---

Mario Podobnik, zagrebački ginekolog, spominje se u izvještaju Josipa ŠkavićaPotom je od Ivane Šikić zatraženo da pribavi potvrdu da je izvanbračna supruga Davora Zečevića, te da zamjenik Županijskog državnog odvjetnika ni na koji način ne utječe na uzimanje uzorka. Josip Škavić je u međuvremenu uzeo spermu Davora Zečevića i proslijedio je na zamrzavanje, vjerojatno u dobroj namjeri, kako bi vjerojatnost za naknadnu umjetnu oplodnju bila što veća. Stručnjaci tvrde da spermiji nastavljaju živjeti 24-48 sati nakon smrti osobe, te da je u takvim situacijama uzorke spermija bolje uzeti što je prije moguće. Vjerojatno je zato Škavić uzeo spermije i prije no što je zato dostavljena potrebna dokumentacija. Međutim, tijekom istog prijepodneva na Zavodu za sudsku medicinu pojavila se Zečevićeva sestra Nataša. Ona se nije složila s tim postupkom, a naročito ne zato što je to trebalo biti napravljeno na temelju usmene molbe Ivane Šikić, a ne na temelju pisanog zahtjeva državnog odvjetništva ili istražnog suca.

Kada je Ivana Šikić doznala što se događa, odustala je od svog zahtjeva. Ivana Šikić nije o tom slučaju htjela službeno razgovarati. Međutim, njoj bliske osobe tvrde da ona nikako nije mogla dokazati da su ona i Davor Zečević bili u izvanbračnoj zajednici. Vezu su počeli dvije godine prije njegova ubojstva, ali su se viđali samo u zatvoru gdje je on služio kaznu i tek povremeno kada bi izlazio na vikende. Nakon što je shvatila da ne postoje pretpostavke da zakonskim putem dobije odobrenje za ono što je željela učiniti, nije bilo kome željela stvarati probleme. Njoj bliske osobe tvrde da čak nije ni usmeno zatražila da se uzme sperma od pokojnog Zečevića. Tvrde i da je tu mogućnost tek usputno spomenula i to u stanju teške depresije, dan nakon Zečevićeva ubojstva. Njih su dvoje navodno bili planirali zasnovati obitelj, tako da je u Zavodu za sudsku medicinu kroz plač spomenula da bi joj bilo drago da su bar mogli imati dijete. Međutim, Škavić je u svom izviješću napisao drugačije.

Unatoč razilaženjima oko toga što se toga dana dogodilo, čim je Ivana Šikić shvatila da ne postoji zakonska mogućnost za izvedbu onoga što je u tom trenutku željela, odustala je. O tome je informirala i istražnog suca i državno odvjetništvo, a telefonom i Josipa Škavića. Nakon toga je Škavić zamolio Davora Ježeka da prekine proces zamrzavanja spermija, koji su naknadno vraćeni u mrtvo tijelo Davora Zečevića. Škavić je potom o svemu načinio i pismeno izviješće, te se, iako se ne smatra krivcem za nastalu situaciju, ispričao Nataši Zečević.

Unatoč tomu, Nataša Zečević ustrajala je na tomu da se kazne odgovorni zato što su samo na usmeni zahtjev Ivane Šikić uzeli spermu Davora Zečevića. Nju je posebno uznemirilo i to što je pročitala u pratećoj dokumentaciji da je policija koja je nazočila obdukciji uzela uzorak Zečevićeve krvi, te što se namjeravalo uzeti uzorak Zečevićeva tkiva za DNA analizu i pohraniti na Zavodu za sudsku medicinu. Ona se i danas boji da policija namjerava uz pomoć tog tkiva njezinu pokojnom bratu neutemeljeno smjestiti odgovornost i za neka kaznena djela za koja su ga svojedobno sumnjičili.
Frank Chervenak, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za ginekologiju, kloniranje i etička pitanja koja se vežu uz istraživanje matičnih stanica, komentirao je ovaj slučaj za Nacional. Chervenak radi u Prezbiterijanskoj bolnici u New Yorku, a od 1987. predaje ginekologiju, ultrazvuk i etiku u New York Hospital-Cornell medicinskom centru.
On je o slučaju Zečević za Nacional rekao: “Dvije su situacije u kojima je etično uzeti spermu od pokojnika radi umjetne oplodnje. U prvoj situaciji osoba zna da bi radi bolesti uskoro mogla umrijeti, te daje svoj pismeni pristanak da mu se uzme sperma nakon smrti. U drugoj situaciji osoba ne zna da će umrijeti, biva ubijena, ili pogiba. Ako se to dogodi, a osoba ranije nije pismeno dala svoj pristanak da se nakon smrti uzme sperma, onda je jedino etično to napraviti ako to podrži njegova uža obitelj, primjerice, supruga. Ponekad, ali čak i u SAD vrlo rijetko, supruga osobe koja premine u prometnoj nesreći, zna zatražiti spermu kako bi začela dijete. Oko toga nema velike pravne rasprave i te se stvari rade rutinski. U slučaju koji ste mi opisali, ženska osoba nije bila supružnik. U tom slučaju članovi obitelji su ti koji odlučuju pa treba podržati odluku članova obitelji da se to ne učini.”

Asim Kurjak, jedan od najpoznatijih hrvatskih ginekoloških stručnjaka, tvrdi da ovaj slučaj najbolje potvrđuje da u Hrvatskoj nedostaje zakonske regulative koja bi tretirala ovakva osjetljiva pitanja. “Posljednji zakon koji tretira umjetnu oplodnju donesen je prije 30 godina. U Hrvatskoj danas ne postoji ni postupnik za primjenu metoda medicinski potpomognute oplodnje. Tijekom 2003. tadašnja ministrica zdravstva imenovala me je predsjednikom povjerenstva 11 vodećih ljudi na tom području i stvorili smo postupnik koji ima 153 stranice u kojima je opisano kako struka zamišlja postupanje u takvim situacijama. O svemu je struka raspravljala punih 6 mjeseci. Kada smo donijeli te zaključke sve je završilo na stolu ministrice, ali nikada nije dospjelo do saborske procedure. Drugi zakon na kojem smo radili bio je zakon o presađivanju organa i dijelova tijela iz 2003. Na početku tog zakona izričito se navodi da se odredbe koje su u njemu sadržane ne odnose na organe tijela za reprodukciju. Eurotransplant, međunarodna organizacija koja organizira i informira o raspoloživosti organa za donaciju u popisu organa za transplantaciju ne navodi reprodukcijske organe, tkiva i stanice. Spermiji i jajne stanice nisu organi, oni su izlučevine organa. U Hrvatskoj u tom smislu postoji veliki pravni paradoks, jer medicina puno više napreduje od legislative. Pravo ne regulira medicinska dostignuća. U Europi je to puno bolje regulirano. Cijela EU ima zakon o humanoj reprodukciji i medicinski potpomognutoj oplodnji, te zakon o transplantaciji organa i dijelova tijela koji izuzima reprodukcijske organe, tkiva i stanice”, izjavio je za Nacional Asim Kurjak.

Uz otvorena zakonodavna pitanja, ovaj slučaj izazvao je i neke neočekivane, možda i nepotrebne reakcije. Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, izjavio je da je bila neetična objava teksta u Večernjem listu koji je dao prostor Nataši Zečević da komentira medicinsku dokumentaciju o tom slučaju. Rekao je da taj tekst nije bilo potrebno objaviti, te ga povezao s napadom na novinara Dušana Miljuša. Duka misli da taj tekst zbog fizičkog napada na Miljuša nije trebalo objaviti i tvrdi da je Nataša Zečević neizravno objavila osmrtnicu Miljušu u Večernjem listu. Ovakva reakcija Zdenka Duke također otvara neka pitanja. Prvenstveno je to pitanje dosljednosti HND-a, koji je dosad puno više prešućivao, no što je upozoravao na sve učestalije neetično ponašanje nekih hrvatskih novinara i urednika. Na koncu, bavljenje tom temom teško se može nazvati neetičnim, ma tko je otvorio.