ANA MAGAŠ osuđena je zbog prekoračenja nužne obrane jer je nožem usmrtila supruga, a u zaštitu su je uzele udruge i medijiTri godine i tri mjeseca nakon ubojstva supruga Lucijana u prekoračenju nužne obrane, Ana Magaš išetat će iz kaznionice u Požegi kao slobodna žena. No život joj nipošto neće biti lak. Jedan od problema s kojima će se suočiti bit će teška bitka za skrbništvo nad maloljetnim sinom koji će 26. lipnja proslaviti 12. rođendan i koji majku nije vidio više od dvije godine. Drugi problem sigurno će biti odluka o tome čime će se baviti te od čega, kako i gdje će živjeti. Treći, a trenutačno možda i najveći problem bit će emotivne prirode. Ana Magaš, za koju su vještaci u vrijeme suđenja procijenili da je emocionalno nestabilna osoba, jednom kad iziđe na slobodu možda se neće više osjećati onako sigurno i zaštićeno kao unutar ograde kaznionice u Požegi.

Izlazak na slobodu za mnoge je zatvorenike zapravo suočenje s vlastitim strahovima i problemima. Ana Magaš unutar zidova kaznionice ne samo da se osjećala sigurno i zaštićeno, nego i voljeno. U tom zatvorenom svijetu izoliranom od javnosti utjehu je pronašla u ljubavi prema ženama. Prva vijest o tome do nas je došla prije tri mjeseca. Da je riječ o bilo kojoj drugoj zatvorenici, vjerojatno to nikom ne bi bilo zanimljivo, ali budući da je posrijedi najpoznatija zatvorenica u Hrvatskoj, od koje su mediji učinili heroinu, taj je trač prije ili poslije morao procuriti izvan zidova kaznionice. Da je to trač, bilo je prvo što smo pomislili.

OBITELJ MAGAŠ Lucijan, Kristijan, Lidija, Anastazija i roditelji Bruna i Josip No imali smo podatak o imenu i prezimenu žene koju je navodno voljela Ana Magaš. Riječ je o djevojci iz Slavonskog Broda, čije ćemo podatke ovdje zaštititi inicijalima S. D., koja je u Požegi odležala gotovo pet godina zbog krađe i razbojstva koje je s prijateljem počinila s nepunih 20 godina. Da pravda nije jednaka za sve pokazuje i to što je predsjednik Republike Hrvatske 1. veljače 2006. odbio pomilovati S. D. za to razbojstvo koje je počinila tako mlada i za koje je tada već odležala gotovo četiri godine. No 2006. u Požegu dolazi Ana Magaš i njih dvije ubrzo su se zaljubile. Njihova ljubav nije bila tajna ni za koga unutar zatvorskog kruga. Pred svima su izmjenjivale nježnosti, ljubile se i držale za ruku. No bližio se kraj izdržavanju kazne na koju je osuđena S. D. i ona je prošlog ljeta puštena iz zatvora. Ana Magaš je zbog toga, prema izvorima iz zatvora, bila jako tužna i patila. No kad je imala slobodni vikend, posjetila je svoju ljubavnicu u Zagrebu. To je posvjedočila i njezina sestra S. M.: “Prošlog ljeta Ana je bila kod nas u gostima. Tada mi je priznala: ‘Ja tvoju sestru volim i poštujem.’ Za njihovu ljubav znala je i Anina mama.”

No nije samo Ana Magaš patila. I S. D., kako kaže njezina sestra, jednim se dijelom sebe htjela vratiti u zatvor jer se samo ondje osjećala sigurnom. Boravak u zatvoru za tu je djevojku, čiji je život od rane mladosti krenuo krivim putem, značio duševnu injekciju. Nije poznato je li to razlog zbog kojeg je nekoliko mjeseci poslije, u siječnju ove godine, počinila novo kazneno djelo zbog kojeg je ponovo završila u zatvoru. Nakon završetka posla u kafiću izišla je van sa znancem. Oboje su bili pijani, a on ju je pokušao obljubiti i silovati. Završio je u traumi jer ga je S. D. 25 puta ubola nožem. Vještaci su rekli da je bila smanjeno ubrojiva. Tako je ponovo završila u pritvoru, ali do okončanja suđenja njezina će adresa biti Remetinec, a ne Požega.

ANA I LUCIJAN MAGAŠ sa svojim djetetom cijelo desetljeće prije nego će ona zbog njegova ubojstva postati poznata u javnosti Ni njezin odvjetnik nema za nju najbolje prognoze jer će joj suditi za pokušaj ubojstva, za što je predviđena kazna najmanje pet godina, a otegotna okolnost bit će i to što je već kažnjavana. Navodno ju je u Remetincu, u društvu predsjednice udruge B.a.B.e. Sanje Sarnavke, posjetila i Ana Magaš, barem tako doznajemo iz povjerljivih izvora u Požegi. U posljednje vrijeme Ana Magaš navodno kod Sanje Sarnavke boravi i za vrijeme slobodnih vikenda.

Prije dva mjeseca naša je ekipa posjetila i kaznionicu u Požegi kako bismo se uvjerili kakvi su ondje uvjeti. U tom su trenutku u jedinom hrvatskom zatvoru za žene kaznu izdržavale 93 zatvorenice, dok ih je danas 98. Od toga je četvrtina ondje bila zbog ubojstva, a najveća izrečena kazna bila je 20 godina. Među zatvorenicama ima žena najrazličitijih profesija, pa i diplomiranih ekonomistica i sutkinja. Kako smo došli ujutro, u vrijeme dok je većina njih bila na svojim zatvorskim radnim mjestima, i Anu Magaš zatekli smo u praonici rublja gdje je zaposlena otkad je stigla u Požegu. Gotovo 99 posto zatvorenica za vrijeme odsluženja kazne želi nešto raditi, a čak i one koje to iz nekog razloga ne mogu dobiju neku okupaciju, objasnila nam je Ksenija Ivenčnik-Blažević, načelnica Odjela tretmana za zatvorenice. Za svoj rad zatvorenice primaju i naknadu, a minimalna iznosi nešto više od 500 kuna, dok je maksimalna oko 1000 kuna. Osim toga, imaju pravo i na godišnji odmor. Uvjerili smo se da su uvjeti njihova boravka u zatvoru odlični. Ćelije uopće ne postoje, osim samica koje se u pravilu uopće ne upotrebljavaju. Postoje tri odjela, zatvoreni, poluotvoreni i otvoreni, a na svakom od njih zatvorenice spavaju u prostranim sobama koje nikad nisu popunjene do zadnjeg ležaja.

ZATVORENIČKA SOBA ANE MAGAŠ nalazi se na prvom katu zgrade gdje je smješten poluotvoreni odje,a u kojem se mogu koristiti i dvije telefonske govornice Na raspolaganju im je i frizerski salon pa većina zatvorenica unatoč boravku u zatvoru drži do svog izgleda, imaju svježe obojenu kosu ili pramenove, a većina ih je uvijek našminkana. U blagovaonici je i dućan gdje mogu kupiti slatkiše, voće i razne sitnice, no najtraženija je, kako doznajemo, kozmetika koja se može i posebno naručiti. “Mnoge se žene iznenade kad dođu iz pritvora jer ovdje zaista mogu reći da imaju kubika zraka”, kaže Ksenija Ivenčnik-Blažević. Nije stoga čudno što je posljednji pokušaj bijega bio prije više od 10 godina.

Muški i ženski zatvor potpuno su odvojeni, a osim individualnih posjeta nema načina da se zatvorenici i zatvorenice druže, iako su neki od njih u vezi ili čak u braku. Zatvorenicama u Požegi na raspolaganju je inače i takozvana “plava soba” gdje bez nadzora mogu provoditi intimno vrijeme sa svojim partnerom za vrijeme posjeta. Jedna od prigoda kad se zatvorenici i zatvorenice nalaze u istoj prostoriji bila je predstava koju je pripremila dramska skupina ženske kaznionice, a premijera je bila upravo na dan našeg posjeta. U bivšoj kinodvorani, koja danas služi za razne svečanosti i predstave, u publici su bili i zatvorenici i zatvorenice, ali strogo razdvojeni. Žene su sjedile u donjem dijelu dvorane, odnosno parteru, a muškarci u gornjem, mezaninu. Dramska skupina ženske kaznionice tom je prilikom izvela svoju proljetnu predstavu koja nema službeni naziv, ali bi se mogla nazvati Zatvorska škola. Napravljena je po uzoru na Večernju školu Željka Pervana, a scenarija i kostima koje su osmislile zatvorenice ne bi se posramio ni sam Pervan. Predstava je zaista bila sjajna, nasmijala je i zatvorenike i njihove čuvare, a i nas novinare. U tih sat vremena, koliko smo ondje sjedili, kao da je izbrisana granica između svih nas koji smo se ondje zatekli, a zatvorenici su na trenutak mogli zaboraviti da su u zatvoru.

Ana Magaš sjedila je u prvom redu, na drugom sjedalu s lijeve strane. Na sjedalu s njezine lijeve strane, prvom do zida, sjedila je jedna druga zatvorenica, niska djevojka duge smeđe kose. Da je niska, niža od Ane, vidjela sam poslije. Ono što nisam mogla ne primijetiti i što se odvijalo tijekom cijele predstave bila je njihova interakcija. Ta je djevojka tijekom cijele predstave sjedila ili naslonjena ili polunaslonjena na Anu, s rukom cijelo vrijeme ili prebačenom ili u blizini njezinog ramena. Kad bi se smijala, napadno bi zabacivala glavu prema Ani, na njezina prsa, stalno joj je šaptala nešto na uho i milovala je po kosi, a Ana joj je nekoliko puta uzvratila istom mjerom. Obje su mi bile okrenute leđima, ali su se stalno okretale na ovu ili onu stranu. Pogotova ta djevojka koja je nekoliko puta pogledala u mom smjeru, imala sam osjećaj da zna da je promatram. Kako bih samu sebe uvjerila da je to što sam vidjela ono što mislim da sam vidjela, šetala sam pogledom i po drugim zatvorenicama, sjedila sam u prvom redu iza njih, između prolaza i jasno sam ih sve vidjela.

BIVŠA KINODVORANA u kojoj se održavaju predstave i razne proslave Druge zatvorenice nisu imale ni približno tako bliske kontakte. Nakon predstave muške zatvorenike odvezli su natrag u njihovu kaznionicu, a mi smo se svi uputili prema blagovaonici, gdje je bio svečani domjenak. Jeli smo slasne buhtle iz zatvorske kuhinje. Zatvorenice su sjedile za svojim stolom, čelnici zatvora i mi smo stajali za drugim stolom, a atomosfera je bila ugodna i opuštena. Djevojka koja je u dvorani sjedila do Ane Magaš najprije je u blagovaonici sjela preko puta njoj, a poslije je došla s njezine strane stola. Naravno, fotografiranje tijekom predstave ni poslije nije bilo dopušteno.
O tome je li uobičajeno da žene u zatvoru promijene spolnu orijentaciju razgovarali smo sa stručnjacima koji kažu da one nisu toliko zatvorene unutar kaznionice da bi to moglo promijeniti njihove afinitete. Morale su to nositi u sebi pa se to u zatvoru samo probudilo. Takvih je slučajeva u manjem broju uvijek bilo, ali su s promjenom društvenih nazora i zatvorenice počele to više pokazivati. Tu slobodu očito je osjetila i Ana Magaš. No zbog njezina navodno otvorenog seksualiziranog ponašanja protiv nje je početkom prošle godine u Požegi izrečena i mjera pojačanog nadzora.

Razmišljala sam poslije: zašto baš Ana Magaš, zašto je baš ona tako zanimljiva medijima? Bilo je ondje i puno mlađih, usudila bih se reći i ljepših djevojaka od nje, ako je to jedan od kriterija. Gotovo sto žena. Nijedna od njih nije ondje završila zato što je imala sređen život i sjajnu sudbinu. Njih dvadesetak također je posegnulo za nožem, a sigurno nisu krvoločne ubojice koje su to učinile iz zabave. Statistike kažu da žene najčešće ubijaju nožem i najčešće to čine u samoobrani. Ne sjećam se da sam o bilo kojoj od njih nešto čitala u novinama, osim u crnoj kronici. A svaka od njihovih priča sigurno bi mogla biti roman za sebe.

LUCIJAN I ANA MAGAŠ s njegovim ujakom prije dvanaest godina Da to shvatimo, trebamo se vratiti u Zadar, tri godine prije. U priču je tada još bio uključen poznati zadarski odvjetnik Marko Marinović, poznat i kao suprug saborske zastupnice Ingrid Antičević-Marinović, što je u ovoj priči nevažno, ali zbog čega su ga mediji dodatno razapeli, posebno u trenutku kad je nakon godinu i pol dana otkako je preuzeo obranu Ane Magaš javno izjavio da je svjesno obmanjivao javnost prikazujući je kao žrtvu.“Iako sam bio Anin branitelj, smeta mi kad mediji glorificiraju zlo, a od ubojica prave heroine i Ivane Orleanske te ih uspoređuju sa zlostavljanim osobama. Upravo sam ja uvelike pridonio stvaranju takve pogrešne slike u javnosti jer je to bilo u interesu obrane. Braneći Anu Magaš išao sam do samog ruba dopuštenog. Sve sam prevario.” Dodao je i kako se na traženje Anine majke Dijane Batković nije žalio na rješenje o skrbništvu nad Aninim sinom “jer je smatrao da je prirodno i opravdano da dijete pripadne onome čije prezime nosi i gdje će se normalno razvijati”. Takva ga je retorika i povreda odvjetničkog etičkog kodeksa stajala disciplinskog postupka pred Hrvatskom odvjetničkom komorom, koja ga je suspendirala.

Marinović je doživio strašnu osudu javnosti, to više što se sve to dogodilo nakon što mu je Ana Magaš otkazala punomoć, a u javnost je procurio podatak da je njezinoj majci za usluge obrane naplatio 38.000 eura te joj pokazao i račun da bi to po odvjetničkoj tafiri stajalo 499.000 kuna. Marinović je odmah proglašen đavoljim odvjetnikom, a i sam se povukao daleko od sviju te je i danas nedostupan. Aninu obranu besplatno je preuzelo troje odvjetnika, Jadranka Sloković, Ljubica Matijević-Vrsaljko i Ljubiša Drageljević.

No oni su samo nastavili ondje gdje je Marinović stao. Mnogi gledni odvjetnici drže da je Marinović napravio odličan posao. Uostalom, ako je Ana u cijeloj priči bila nevina, zašto je to troje odvjetnika od Vrhovnog suda postiglo smanjenje kazne na dugih pet godina? No sudska praksa je takva, početna kazna raznim se pravnim mjerama i mogućnostima malo-pomalo smanjuje. To je znao i Marinović, jedan od najuglednijih odvjetnika u Zadru, koji je preuzeo Aninu obranu kad nitko drugi nije htio.

JEDNO OD RADNIH MJESTA u zatvoru je i praonica rublja, gdje još uvijek radi Ana Magaš Nitko nije ni mogao očekivati da će Ana Magaš odmah biti oslobođena, i to na prvostupanjskom sudu u Zadru. Prva presuda od devet i pol godina bila je tek redovan put do njezine konačne slobode. Upravo je Marinović plasirao tezu da na suđenje utječe “moćna obitelj Magaš” i da je Ana bila zlostavljana u braku. Ali naš izvor tvrdi da to nije imalo stvarnih uporišta. Da je obitelj Magaš zaista tako moćna, ne bi Ana uskoro bila slobodna, a pomilovanje potpisao sam predsjednik Mesić, i to točno na treću godišnjicu smrti Lucijana Magaša, što je bio dodatni udarac njegovim roditeljima. Kad je o zlostavljanju riječ, pokojni Lucijan imao je tek dva-tri izolirana ispada i to je bilo sve. Priča je bila nategnuta, ali na tome je trebalo inzistirati kako bi Ana Magaš bila prikazana kao žrtva. “No, kad su se u cijelu priču uplele još i B.a.B.e., stvari su otišle predaleko. Upravo je Sanja Sarnavka napunila glavu Aninoj majci da Marinović ne radi dobro svoj posao. Tu je on pukao. Naravno, nije smio izgovoriti ono što je rekao, za to nema opravdanja, ali jednostavno je i njemu puknuo film i rekao je to u afektu”, tvrdi naš izvor.

A slučaj Ane Magaš uistinu je podigao na noge cijelu Hrvatsku. Udruge za zaštitu ljudskih prava stale su u njezinu obranu, u medijima su se redale statistike o ženama koje su nastradale ili postale žrtvama svojih muževa. Pa se raspravljalo o tome što bi bilo da je kojim slučajem Lucijan ubio Anu. Ana Magaš postala je simbol svih zlostavljanih žena. Onako nježna, lijepa i krhka, pogleda koji graniči između tuge i prkosa, postala je lijepa slika u novinama. U ljudima je izazivala osjećaj sućuti i simpatije. Nasuprot tomu, u kaznenom postupku Ana je vještacima opisala odnos s mužem ovako: “S vremenom je Lucijan postajao drukčiji. Stalno smo se udaljavali. Nismo se često svađali, ali smo postajali stranci. Ja sam voljela ples i izlaske i dogovorili smo se da svatko izlazi sam ili sa svojim društvom.”

Je li to profil nasilnika? Lucijanovi prijatelji i poslovni suradnici opisali su ga kao dobro odgojenog mladića, marljivog, radišnog, pristojnog i stručnog u svom poslu. Kao upravitelj stroja radio je na brodovima Tankerske plovidbe, a njegove kvalitete prepoznali su i u upravi tog poduzeća te su ga pozvali da dođe raditi u Zadar kao strojarski inspektor, što se smatra gotovo vrhuncem karijere u tom poslu. No na toj funkciji radio je samo mjesec dana, od veljače do 19. ožujka 2005. kad mu je supruga zadala smrtonosni ubod nožem. Imao je 33 godine, bilo je to dva mjeseca prije devete godišnjice njihova braka. Ana i Lucijan vjenčali su se 25. svibnja 1996., njoj je bilo samo 19 godina i bila je u osmom mjesecu trudnoće. Lucijan je došao s broda, a vjenčanju su prisustvovali samo mladenci i kumovi, dok su ih Lucijanova majka i sestra dočekali ispred matičnog ureda.

Brak između Ane i Lucijana bio je brak na daljinu. Prvih pet godina braka on je proveo na brodu, a potom je dvije godine radio u Splitu, gdje je nadzirao izgradnju novog broda. I Ana je bila marljiva, godinama je radila u jednom kozmetičkom salonu, a potom je otvorila vlastiti. U veljači 2005. Lucijan je dobio posao u Zadru i napokon došao živjeti sa suprugom i sinom, no Ana mu je još prije Nove godine predala papire za razvod braka na potpis. Lucijanu je, priča njegov blizak prijatelj, pomisao na razvod bila bolna jer je smatrao da to ne bi bilo dobro za dijete, a Anu je volio i smatrao je dobrom suprugom. Želio je s njom još djece, ali ona to nije htjela. Pokušao je sve da ne dođe do razvoda, ali na kraju se s tim pomirio. No izvana su Ana i Lucijan izgledali kao skladan par te o svojim problemima nisu govorili javno. Anina majka Dijana Batković često je u medijima isticala da je Magaševima smetalo to što Ana nije fakultetski obrazovana te da su uvijek bili puni sebe jer su imali sve u životu. Rekla je i kako je Lucijan, kad bi popio, u društvu znao ponižavati Anu, a na dočeku nove godine 2003. na Hvaru prema njoj je bio i agresivan. Na jednoj svadbi htio ju je pogoditi bocom, a na početku braka gurnuo joj je pištolj u usta. Zbog svega toga ona je dugo razmišljala o razvodu. Osim toga, ona je bila vesela i društvena djevojka, voljela je odlaziti u prirodu, brati šparoge i cvijeće, a ponajviše je voljela ples i izlaske. S Lucijanom više nije nalazila zajednički jezik.

Kobne noći, s 18. na 19. ožujka, izišla je s prijateljicom na koncert, a onda na piće. Upoznale su dvojicu mladića s kojima su otišli u njihov stan, ali Ana nije htjela biti s nepoznatim muškarcima u stanu pa je s jednim od mladića otišla u diskoteku Gotham. Dok je bila u njegovu društvu, Anu je ugledao Lucijan koji se također ondje zatekao, iako su se dogovorili da on ostane kod kuće čuvati sina. Umjesto toga izišao je van, a maloga je k sebi odveo njegov brat Kristijan. Kad je suprugu vidio u društvu drugog muškarca, prema Aninim riječima, rekao joj je: “Kurvo, je li ti ovo dečko, je li to Matilda?”, misleći na prijateljicu s kojom je izišla. Nakon uzajamnog vrijeđanja, Lucijan je otišao kući, a kad je Ana došla za njim, nije joj htio otvoriti vrata. U jednom trenutku ipak ju je uvukao unutra. Tada slijedi dio koji je Ana Magaš u ekskluzivnom intervjuu novinarki Jutarnjeg lista Orlandi Obad 30. listopada 2005. opisala ovako: “Tada je postao još ljući, bacio me na pod i tu je krenulo. Dreka, vika, tučnjava, mlaćenje, ćuškanje, potezanje. Nemam pojma koliko je to trajalo, ali u jednom trenutku je stao. Došla sam u kuhinju napiti se vode, kod sudopera. I tada mi je prišao sleđa, uhvatio me za ramena i okrenuo me. Pritisnuo me je na kuhinjski element i onda me lomio na tom elementu. Prvo me je držao objema rukama, a onda mi je rekao: ‘Sad ćeš vidjeti što je muškarac.’ Zatim me primio jednom rukom za vrat, tako da mi je palcem pritiskao tu gdje je grkljan i počeo me daviti. Drugom me rukom nastojao uhvatiti između nogu. Držala sam oči zatvorene, gubila svijest. Mislila sam da sam gotova... Napipala sam nešto. To je bio nož, ali u tom trenutku nisam znala što je. Ja sam ga samo htjela maknuti od sebe... Taj je nož bio vani, nisam ga vadila iz ladice.” S druge strane, odvjetnici pokojnog Lucijana Magaša tvrdili su da je ta žena svog supruga ubola nožem u leđa, i to u trenutku kad se on odmaknuo od nje i kad joj je bio okrenut leđima. Njihovu tezu potvrđuje činjenica da je Lucijan proboden kroz jaknu, a na nogama je imao tenisice.

Unatoč otvorenoj kuhinjskoj ladici s noževima, što prema mišljenju optužbe pobija tezu da je nož uzet s pulta, te tragovima krvi u hodniku, što pobija tezu da se sukob odigrao u kuhinji, sud je utvrdio da je točna prva verzija, ali da je Ana prekršila nužnu obranu. Dakle, postavlja se pitanje je li Lucijan nastupao s namjerom da njoj uistinu oduzme život te je li se trebala tako žestoko braniti. Kako god bilo, Ana je bila pod utjecajem alkohola, najvjerojatnije i on, a nakon što ga je ubola 15 centimetara dugom oštricom noža, Lucijan je istrčao iz stana van te vjerojatno i nesvjestan uboda hodao sve dok zbog slabosti nije pao na cesti. Ana je došla za njim, ali se u jednom trenutku ponovo vratila u stan i opet otrčala van te kleknula pokraj njega. Ali nije zvala Hitnu, to su učinili prolaznici, kad je već bilo kasno. U bolnici ga više nisu mogli spasiti. Priča je tragična i u cijeloj toj priči nebitno je je li taj čovjek mlad, uspješan, zgodan i perspektivan sin “moćnog” oca. Mogao je biti i ružan i siromašan, a ona debela i neprivlačna. Ali onda vjerojatno ne bi punili novinske stupce tri godine.

No vratimo se na pitanje s početka priče - kako će svoj život nastaviti Ana Magaš i na koji će način ponovo uspostaviti kontakt sa svojim djetetom koje odgajaju Bruna i Josip Magaš, roditelji pokojnog Lucijana? Bez obzira na sve što se protiv njih isticalo u novinama, kako su oni moćna obitelj kojoj je smetalo što Ana ne potječe iz uglednije obitelji i nema fakultet, ti ljudi nikada nisu ni jednu ružnu riječ rekli protiv Ane Magaš. Za medije su nedostupni, osim rijetkih izjava ili pak demantija koje su uputili pojedinim novinama. Njihovi prijatelji tvrde da oni ne odgajaju unuka u mržnji prema majci koja im je ubila sina. Zašto onda to dijete odbija vidjeti majku?Razlozi su navodno u samoj Ani Magaš. Isprva je njezin sin dolazio u posjete, dok je ona bila u zatvoru u Zadru. No upravo Ana, navodno, nije znala kako pristupiti djetetu, kako mu se približiti pa je na njega podviknula. Za dijete je odlazak majci u posjet bio velik i značajan događaj te je odjenulo svačanu bijelu košuljicu. No ona mu je, navodno, prigovorila kako se obukao te se dijete rasplakalo, a dodatno ga je traumatizirao čuvar koji mu je rekao da se ne dere. Nakon toga je Centar za socijalnu skrb, u interesu djeteta, zabranio daljnje viđanje, a Ana je zatražila premještaj u kaznionicu Požega, jer je čula da je ondje udobnije nego u pritvoru, iako je mogla očekivati da će i zbog toga kontakti s djetetom biti otežani.

Djetetu nedvojbeno treba majka, smatraju stručnjaci, ali postavlja se pitanje nečije sposobnosti, koliko je kao roditelj u stanju skrbiti se za dijete. Treba analizirati kolike su roditeljske kompetencije, pogotovo nakon svih minulih događaja, koliko se ona kao majka može opet približiti svom djetetu i koliko se ono može približiti njoj. Ana Magaš imat će šansu dobiti skrbništvo nad djetetom kad to procijene psiholozi i psihijatri, kad oni ocijene da su i ona i dijete spremni za zajednički život. Dotad će se zacijelo viđati, ali, pogotovo prvo vrijeme, pod nadzorom psihologa.

Oni smatraju da je u ovom, kao i u drugim sličnim slučajevima, najvažnije uzeti u obzir vrijeme potrebno djetetu da oprosti majci. Za to je nužan stručan rad s djetetom, ali i s majkom, kako bi majka naučila kako nastupiti prema djetetu i kako bi znala poštovati njegovu ljutnju, tugu, eventualni osjećaj izdaje i ritam u kojem dijete prolazi kroz tugovanje. Nije cilj da dijete nema kontakt s majkom, ali oboje moraju biti pripremljeni za to. Najvažnije je gledati što je u najboljem interesu djeteta te svi odrasli trebaju biti u funkciji dobrobiti djeteta.

A dobivanjem skrbništva nad sinom Ana Magaš mogla bi riješiti i neke egzistencijalne probleme. Dobije li skrbništvo, koristila bi i mirovinu koju njezin sin dobiva od pokojnog oca. Njezin sin ima pravo i na pola stana, a za drugu polovicu je ona već pokrenula postupak za utvrđenje prava na vlasništvo nad polovinom stana. Postoji mogućnost i da ona u ostavinskom postupku iza Lucijana Magaša postane nedostojnom za nasljeđivanje. Sve su to teme kojima će se odvjetnici Ane Magaš baviti sljedećih mjeseci, a vjerojatno i godina.

Postupak u tijekuPredsjednik Stjepan Mesić pomilovao je Anu Magaš iako je pred Vrhovnim sudom u tijeku postupak u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti koju je na inicijativu odvjetnika obitelji Magaš Andreja Korljana podiglo Državno odvjetništvo smatrajući da je u korist Ane Magaš prekršen zakon.

Eksponiranje djetetaAnin sin dobio je majčine darove iz zatvora, a onda na televiziji čuo reklamu za članak “Božićni darovi za sina Lovru”. Kad je to čuo, išutao je nogom igračke i rekao: “Kako je nije sram, kao da druga djeca ne dobivaju poklone.” Sanja Sarnavka pozirala je s darovima. Ana Magaš dopuštala je takvo eksponiranje vodeći računa o svojim interesima, ali zanemarivši kako će to utjecati na dijete.