Objavljeno u Nacionalu br. 657, 2008-06-16

Autor: Damir Radić

Film

Životni užitak u strahotama konclogora

Karl Markovics U filmu 'Krivotvoritelji'Karl Markovics U filmu 'Krivotvoritelji'André Gide u svom se klasičnom romanu “Krivotvoritelji” iz 1925. kroz složenu mozaičnu priču i postupak romana u romanu dominantno bavio svijetom srednjoškolskih mladića te prirodom romanesknog pripovijedanja, a naslov je ponajprije sugerirao krivotvorenje osjećaja, sklonosti i odnosa likova, a tek potom krivotvorenje novca. Za razliku od slavnog Francuza, znani, ali ne osobito ugledni austrijski sineast Stefan Ruzowitzky (kod nas najpoznatiji po medicinskom triler-hororu “Anatomija” s Frankom Potente) u svojim se “Krivotvoriteljima”, kojima je austrijskoj kinematografiji donio prvi Oscar u njezinoj povijesti, primarno bavi upravo krivotvorenjem novca. No krivotvorenjem u posve specifičnim uvjetima. Riječ je, naime, o adaptaciji memoarske knjige Adolfa Burgera, pripadnika specijalne skupine židovskih zatočenika u nacističkom koncentracijskom logoru Sachenhausen, koji su dobili zadatak u strogoj tajnosti falsificirati britansku funtu i američki dolar, kako bi se nanio težak udarac američkoj i britanskoj ekonomiji.

Operacija Bernhard, kako je akcija nazvana, odvijala se od 1942. do 1945. u posebnom odjelu izoliranom od ostatka logora, a njezini dionici uživali su svakojake povlastice - od udobnih kreveta, dobre hrane i lijekova, do neradnih vikenda i rekreacije u vidu stolnog tenisa. Istovremeno, u “normalnim” dijelovima logora zatočenici su bili izloženi izglađivanju, iscrpljivanju i likvidacijama. Moralni problem je očit - manjina logoraša, zahvaljujući posebnim znanjima i vještinama (bankari, tiskari, grafičari, kriminalci specijalizirani za krivotvorenje novca), postaje povlaštena jer se pristala “prodati” nacistima, potpomažući sustav zla koji uništava ostale logoraše i kreira opći holokaust, a u perspektivi svojom kolaboracijom podriva i saveznike koji se bore za uništenje tog zla.

Markovics kao Salomon SorowitschMarkovics kao Salomon SorowitschDakako, tu je i pitanje (ne)solidarnosti s ostalim logorašima koji trpe silne patnje. Problem je dakle sasvim jasan, ali istodobno ne i osobito zahtjevan za razrješenje. Budući da “specijalizirani” logoraši ne surađuju sa zlikovcima zbog materijalne pohlepe u užem smislu, nego radi vlastita (fizičkog) opstanka, pri čemu se vođa operacije, njemački major, ponaša kao svaki inteligenti kapitalist, tj. omogućava proizvođačima što bolje radne i životne uvjete kako bi podigao njihovu motivaciju i produktivnost, očito je da je njihov izbor života a ne smrti, odnosno pretpostavljanje individualnog dobra općem, logičan i opravdan. Heroizam žrtvovanja za opće dobro mogao bi se ozbiljno uzeti u razmatranje samo kad bi njegove posljedice imale konkretnu i nezamjenjivu korist, međutim tko je logorašima “specijalcima” mogao jamčiti da bi njihova žrtva (kolektivno odbijanje suradnje s nacistima i potom brza likvidacija) bitno pridonijela njemačkom porazu i smanjenju nevinih žrtava? Bez toga, svaki se samoubilački otpor svodi na idealističku gestu u počast plemenitim načelima i vlastitom egu koji se u takvim situacijama obično skriva iza proklamirane solidarnosti i altruizma. Ali čak i da su logoraši-krivotvoritelji znali da njihova žrtva doista može skratiti rat i spasiti tisuće tuđih života, tko bi ih imao pravo pozvati na nju? Prirodno je da svakom čovjeku vlastiti život i životi njegovih najdražih znače više nego tisuće i milijuni života neznanih ljudi, a opće dobro i široka solidarnost u graničnim situacijama temeljnog opstanka tek su racionalistička konstrukcija naspram spontanosti individualnog preživljavanja. Pa makar to preživljavanje na dulje staze bilo posve neizvjesno kao u nacističkim koncentracijskim logorima, jer nikad se ne zna što može donijeti makar samo jedan dan više.

Slučaj logoraša angažiranih u operaciji Bernhard to potvrđuje - nacisti su logor morali napustiti navrat-nanos pred nadiranjem saveznika, i u totalnom rasulu nisu imali vremena likvidirati svoje (židovske) suradnike. Odluka logoraša da surađuju spasila im je živote, a po svemu sudeći ni autor filma Ruzowitzky o tome nije imao dubinske dvojbe. Vrlo je, naime, znakovito da polazeći od Burgerove knjige on u središte ne stavlja tog, kako je u filmu prikazan, idealista i moralizatora (Burger je, barem ako je suditi po filmu, bio komunist koji se zalagao za sabotažu operacije), nego “običnog” kriminalca Salomona Sallyja Sorowitscha, “kralja krivotvoritelja”, koji je još 1936. pao u ruke policijskog inspektora Herzoga, budućeg nacističkog majora, koji će ga za vrijeme rata angažirati u operaciji Bernhard na čijem će se čelu naći. Sally je dakle u centru narativa, iz njegove perspektive sagledana su sva zbivanja, a s likovima Burgera i Herzoga tvori temeljni dramaturški trokut filma, na koji se nadovezuje niz izražajnih sporednih likova marginalne dramaturške, ali zato istaknutije “aromatske” važnosti.

Zanimljivo je napomenuti da i Gideovi “Krivotvoritelji” u središtu imaju muški dramaturški trokut okružen brojnim izražajnim sporednim likovima, no razlika je u tome što je Gideov triangl, sukladno sklonostima svog autora, homoerotičan. Doduše, ni Ruzowitzkyjev nije nužno toga lišen s obzirom na osebujno ekspresivnu muškost (Sally), klasičnu ljepotu (Burger) i “bolećivu” dandyjevskost (Herzog) svojih dionika, no njegova je homoerotičnost implicitna iliti latentna. Zapravo, Sallyjeva je situacija tu poprilično složena.

U početnim (i završnim) dijelovima filma jasno predstavljen kao iskusni i rafinirani ljubitelj lijepih i senzualnih žena, on se odjednom nađe u isključivo muškom logorskom okruženju, gdje se najviše zbliži s kim? Sa skladno vitkim i ljepolikim idealistom Burgerom, s kojim izvanjsku napetost održava idejnim srazovima, i djevojčičanski nježnim Koljom, umjetničkom dušom čije ga mladalačko oduševljenje modernističkim slikarstvom Kandinskog i drugova možda podsjeća na vlastitu mladost. Sallyjev odnos s Burgerom sugerira “oštru” erotičnost prepunu tenzičnosti, onaj s Koljom toplu i nježnu, dok Herzog unosi finu i pomalo feminu sadomazohističku komponentu, koja posebno dolazi do izražaja u samoj završnici, u sceni u kojoj se odnos moći između Sallyja i Herzoga iznenađujuće i drastično mijenja.

Valja naglasiti, sve su to vrlo suptilna i vrlo latentna proerotska strujanja, kojima je suprotstavljena gruba nasilnost i s njom povezana potisnuta seksualnost brutalnog Herzogova pobočnika, kapetana Holsta, čije je zahodsko mokrenje po Sallyju jedina scena koja se može shvatiti eksplicitnije protohomoerotičnom. Koliko je, međutim, Sally iskonski heteroseksualac, i koliko su relacije s dopadljivim, makar i profeminim muškarcima tek supstitucija prave stvari, pokazuje scena u kojoj ga kamionom voze u Herzogov obiteljski dom. Prolazeći nekom ulicom, on nakon tko zna koliko vremena ugleda žensko stvorenje u daljini i na licu mu se pojavi spontani osmijeh, a u samom domu Herzogovih dočekuje ga majorova supruga, rasna plava Arijevka koja trabunja besmislice, ali toliko je nestvarno lijepa da u tom trenutku za Sallyja vjerojatno predstavlja ikonu iskonskog ženskog bića koje se pred njegovim očima predstavlja u svoj svojoj plastičnosti.

I zato nije čudno da prvo što si taj pametni ruski Židov priušti od krivotvorenog novca nakon rata jest gracilna i lijepa elitna prostitutka, pravi lijek za njegovu, budimo realni, ne baš previše izmučenu dušu. Jer moralne dvojbe koje su u filmu postavljene ionako su samo mamac za festivalske snobove i oscarovske naivce, a stvarnih nedoumica zapravo nema - Sallyjeva “praktična” težnja da sačuva vlastiti život i da pritom ustraje na staroj zatvorskoj etici koje ne dopušta izdaju među ljudima koji robijaju zajedno ma koliko bili sukobljeni međusobno, jedini je moral podržan u ovom filmu, koji i strahote koncentracijskog logora naposljetku predstavlja kao epizodu u životu užitku posvećena čovjeka jakog karaktera.

Čovjeka koji je preživio, što mu je bila prva i konačna svrha. Nesumnjivo, “Krivotvoritelji” su jedno od boljih ostvarenja među onima koja su se u podosta zadnjih godina domogla Oscara, dojmljive naturalističko-impresionističke fotografije, briljantnog utjelovitelja glavne uloge (Karlu Markoviscu mogli su također mirne duše dati Oscara) i zanimljivog podteksta.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika