Ivo PukanićBilo je samo pitanje vremena kada će Ivo Sanader krenuti na detronizaciju Radimira Čačića, po mnogima jedinu dovoljno snažnu figuru u političkom životu Hrvatske, koja bi dugoročno mogla ugroziti aktualnog premijera. Njih dvojica su sličnih naravi, obojica su prema svojim suradnicima autokrati, poduzetni su i brzo misleći “klikeraši”, u čemu im još jedino u Hrvatskoj konkuriraju Stipe Mesić i Milan Bandić. Svi ostali na političkoj sceni od spomenutog su četverca udaljeni miljama. Ipak, kada bih gledao tko je iz tog četverca politički najopasniji i najlukaviji, hrvatski premijer bi se nakon žestoke borbe probio ipak na prvo mjesto. A da je pobjednik, može se najbolje vidjeti prema broju poraženih koje je ostavio za sobom na političkome bojnom polju gdje ne postoje sentimenti.

Nakon najnovijih Sanaderovih obračuna s Čačićem, kojega će vjerojatno smijeniti s mjesta župana, nameće mi se usporedba hrvatskoga premijera s Vladimirom Putinom, koji se riješio svih protivnika i zacementirao svoju vlast, što će vjerojatno trajati dulje nego ona Brežnjevljeva ili Staljinova. O Vladimiru Putinu mislim sve najbolje, smatram ga čovjekom koji je spasio Rusiju od propasti. Zadržao je ravnotežu svjetskih snaga, spriječio širenje ruskoga kriminala poput hobotnice diljem svijeta i vratio ponos jednome narodu, koji je sedamdeset godina bio ugnjetavan pod komunističkom vlašću i bio je izgubio nadu u budućnost. Da bi to ostvario, Putin je sve one koji su mu stajali na putu uklonio milom ili silom te na kraju postavio i prijatelja, koga u potpunosti kontrolira, za predsjednika a sebi dodijelio premijersko mjesto. A na tome mjestu može ostati koliko želi. Više ga nitko ne može ugroziti.

Slično je napravio i Ivo Sanader. Uspio se majstorski riješiti Ivića Pašalića u prvoj fazi borbe za vlast unutar HDZ-a. Kada je dobio tu bitku, koja je ujedno bila najteža u njegovu životu, sva su mu se vrata otvorila. Morao je samo vući pametne poteze, ne obazirati se previše na kolateralne žrtve, što mu nije bilo teško, i dalje jednoga po jednoga protivnika micati sa scene. Nakon Pašalića, došao je na red opasni Branimir Glavaš, koji mu je počeo smetati jer nije do kraja poštovao partijsku stegu i bio je za Sanadera tempirana bomba unutar HDZ-a. Trebalo ga se kazniti i eliminirati, a da je u tome uspio, svjedoči sve ono što se dogodilo s Glavašem u posljednje dvije godine. Koliko je Glavaš pacificiran dovoljno govori činjenica da od trenutka kada je izišao iz zatvora i brani se sa slobode nije protiv Sanadera i HDZ-a rekao niti jednu jedinu riječ.

Sljedeći protivnik kojeg se Sanader riješio na desnici s lakoćom, kao da stresa kapljice kiše sa svoga kaputa Burberry, bio je Ante Đapić i njegov HSP. U prvom trenutku Sanader je mislio da će mu Đapić trebati, doduše ne prejak s 12 do 15 posto, nego sa 6 do 8 posto glasova. Kada je Đapić počeo dizati glas i previsoko letjeti, istog trentuka Sanader je promijenio retoriku i srušio ga jednom rečenicom: “Glas za HSP je glas za SDP.” To je bila čista politička egzekucija koja je HSP od snažne stranke i Đapića kao snažnog političara na nacionalnom nivou odbacila na marginu. Da se vrati u igru, Đapiću će trebati mnogo vremena, Pašalić je definitivno politički mrtav, a Glavaš i dalje strahuje za svoju slobodu tako da mu nije na kraj pameti baviti se politikom.

Kao što si ni Putin ne da “kakiti” po glavi, tako si ne da ni Sanader. To Radimir Čačić nije shvatio, jer da jest, ne bi rekao da se “HDZ ukakio...”. Precijenio je svoje snage, a dobrano podcijenio Sanadera, i to ga je na kraju koštalo. Ništa se ne bi ni njemu dogodilo, kao što se ne bi dogodilo ni Đapiću i Glavašu, da nisu postali preglasni i prebahati. A to glavni “gazda” više ne dopušta, stoga ne začuđuje što je dao zeleno svjetlo da se “otpili” i Čačića.

Jedini kojeg se još uvijek Sanader ne usudi dirati je Stipe Mesić. Premijer mirno čeka da predsjedniku završi mandat i potajice vjerojatno sprema svog “Medvjedeva” da ga postavi za predsjednika, kako s Pantovčaka ne bi više imao oponenta, kao što ga je u pojedinim slučajevima imao do sada. Naravno, na kraju se mora postaviti pitanje - je li takva “putinizacija” dobra za Hrvatsku, kao što je bila dobra za Rusiju? Odgovor na to trebala bi dati oporba koja je, nažalost, potpuno obezglavljena. A takva, čisto sumnjam da biračima može ponuditi alternativu razvoju hrvatskog društva kakav nudi i propagira Sanader.