Srećko JurdanaMoralna obaveza autora ove kolumne je da izvrši samokritiku, ili drugarsku diferencijaciju od samoga sebe, zbog skepse koju je u prošlome tekstu - na temelju utakmice s Austrijom - izrazio prema mogućnostima hrvatske reprezentacije. Uvjerljivo ga je demantirala već sljedeća utakmica, što je svakako upozorenje da u razmišljanjima o najvažnijoj stvari na svijetu, tj. o nogometu, čovjek mora biti iznimno oprezan i uzimati u obzir razne varijable. Provodeći samokritiku, uz nadu da će je drugovi iz nogometnog politbiroa prihvatiti, autor ujedno izražava maksimalno zadovoljstvo zbog činjenice da je Hrvatska tu gdje jest, to jest u četvrtfinalu. Nakon irskog referenduma u sam EU će - kako je utješno obznanio europski čovjek Poettering - ući jednoga dana, a možda i prije, ali zato je u četvrtfinalu nogometnog EU-a sigurno, i ne mora više otvarati poglavlja.

Da Slavena Bilića nema, trebalo bi ga izmisliti, jer u Hrvatskoj ne postoji uvjerljiviji vođa od njega. Ako se taj diskretni nacionalni čudotvorac kojim slučajem odluči kandidirati za predsjednika države, na autorov glas može računati. Mnoge bi ga značajke, uostalom, činile podobnim za tu ulogu. Umjereni je desničar koji Thompsona navodno pušta samo u svlačionici, po čemu solidno ideološki korespondira s domaćom publikom, a ujedno ne dovodi u pitanje svoj kozmopolitski inozemni status. Završio je fakultet, čime nadmašuje čak i doktora Tuđmana. Za razliku od Stipe Mesića, tečno govori neke zapadne jezike, a i ne razbacuje se usiljenim dosjetkama. Evidentno obožava novac jer reklamira sve i svašta, što je svojstvo koje ga također približava hrvatskim liderima, i šire.

Svoje mahom arogantno pretenciozne kolege iz Ćirine ere drži na primjetnoj distanci - što je simpatična crta - i referira se isključivo na krug suradnika koje je sam odabrao (među njima i na Roberta Prosinečkog kojeg je Blažević mrzio). Unikatnim ga čini navika da zazire od euforije i razmišlja o onom što govori. Nema mnogo takvih racionalista na hrvatskoj javnoj sceni. Njegovo istraživanje adekvatnih fraza i rečenica na press-konferencijama, kao i suzdržanost u brzim zaključcima i kategoričkim prosudbama, dijelom mogu biti proizvod izliječene govorne mane, ali nesumnjivo su i oznaka discipliniranoga kontemplativnoga duha koji zbivanja promatra iz više aspekata i ništa ne uzima zdravo za gotovo.

Nesvakidašnji lik je gospodin Bilić, pobjede protiv Engleske na Wembleyju i Njemačke na Wörtherseeu rezervirale su mu mjesto u aleji hrvatskih velikana. Ćiro Blažević volio se hvaliti kako je nenadmašan motivator, ali znao je svoju motivatorsku energiju često kompromitirati sitnim nečasnim kalkulacijama, što se Biliću ne može dogoditi. Kad on jednom uhvati za rogove bika volje za pobjedom, ne pušta ga tako lako. Dosljedan je u pristupu psihologiji igre. Za njega na natjecanjima ne postoje nevažne utakmice, ili utakmice koje se zbog nekakvih tajnih interesa moraju izgubiti. Svijet je prepoznao taj konzekventni fair-play, i zbog njega cijeni Bilića, a preko Bilića i Hrvatsku, to jest hrvatski nogomet.

Galvanizirajući javnost plasmanom u višu fazu Europskog prvenstva, Slaven Bilić i reprezentacija otvorili su Ivi Sanaderu i saveznicima psihološki prostor da uoči lokalnih izbora bez velike buke pokušaju oslabiti svoje glavne neprijatelje. Čini se da Radimir Čačić šaptom pada s položaja varaždinskog župana; obavili su klasičnu trgovinu, promijenili strane, smijenili mu vodećeg čovjeka i pripremili teren za njegovu eliminaciju, a da stvar bude s više aspekata sigurna, pobrinuo se i Ivan Čehok iz HSLS-a, koji protiv gospodina Čačića najavljuje tužbu zbog namještanja poslova svojoj firmi. Jasno je da Čačića treba smijeniti tako da to ispadne ne kao proizvod političke urote nego pogrešaka i nezakonitosti u njegovu djelovanju, jer mnoge realne činjenice govore mu u prilog.

U Varaždinskoj županiji živi se najbolje u Hrvatskoj. O političkoj suptilnosti gospodina Čačića može se diskutirati, a može se pritom i reći da mu neke izjave - o diskriminaciji muslimanske radne snage, presudi Norcu itd. - ne služe posebno na čast. Bez obzira na to, on je uvjerljivo najbolji ekonomski praktičar među hrvatskim političarima, čovjek koji je u stanju razvijati propulzivnost, nuditi projekte, otvarati radna mjesta i pronalaziti neposredna rješenja za krizne situacije. Optužuju ga da sve to radi uz gomilanje državnoga duga, na što se - bez velike analitike - može kratko primijetiti kako je mnogima već pun kufer bogate države koju servisiraju siromašni građani. Čačićeva ekonomistička samouvjerenost, začinjena opipljivim rezultatima, izdvojena je pojava u hrvatskoj birokratiziranoj i nepokretnoj gospodarskoj sferi, i prirodno je da ga treba smijeniti kad se već agresivno odbija uklopiti u generalnu hrvatsku žabokrečinu koja ugodno funkcionira po uzoru na Ujevićevu “Svakidašnju jadikovku”.

Gospodin Čačić prisiljen je danas na izvlačenje nekakvog specijalnog asa iz rukava koji će njegovim vizijama osigurati političko utemeljenje, jer čini se da HNS u značajnoj mjeri to više nije. Kod Slavena Bilića u utakmici protiv Njemačke as iz rukava zvao se Ivan Rakitić. Inozemni komentatori čudili su se Bilićevoj intuitivnoj i smjeloj odluci da u ekipu postavi devetnaestogodišnjeg Rakitića, a izvuče Petrića koji je postigao treći gol protiv Engleske. Uvrštenje beskompromisnog, neopterećenog i preciznog Rakitića pokazalo se kao briljantan potez, jedan među brojnima koji su Bilića afirmirali kao umjetnika taktike. Čačić u ekipi nema Rakitića, a naročita kompenzacija nije mu ni Vesna Pusić. Uzdajući se u svoje kljuse, sreću će - kako stvari stoje - iskušati na izborima za zagrebačkoga gradonačelnika. Radikalno udara po Milanu Bandiću i njegovoj neciviliziranoj samovladi, i autoru ove kolumne nešto govori da bi tu mogao proći senzacionalno, u pozitivnom smislu dakako, ako ga prije toga ne pokopaju aferama koje za njega čuvaju u pričuvi.