Zoran FerićGradić Gloucester u SAD-u zahvatila je epidemija rađanja djece. To ga je krajem ovoga tjedna dovelo u sve svjetske medije pa se i kod nas vijest da se u tom gradiću 17 srednjoškolki mlađih od 16 godina dogovorilo o zajedničkoj trudnoći na trenutak probila kroz medijsku galamu što ju je prouzročilo Europsko prvenstvo u nogometu. Jedna mala zaraza probila se, da tako kažemo, između kockica velike zaraze te začudila na trenutak i hrvatsku javnost. Fenomen je odmah zabrinuo roditelje srednjoškolki i srednjoškolaca. U svakom trenutku svjesni smo koliko su opasne i prijemčive ovakve zaraze kod srednjoškolaca i da se trendovi prenose gotovo istom brzinom kao i dječje bolesti. Kad se, prije nekoliko mjeseci, govorilo o svojevrsnoj tinejdžerskoj “zarazi” samoubojstvima, bilo je jasno da, ma koliko se daleko pojavio taj fenomen, može svakoga trenutka zakucati i na naša vrata. Tako je i s ovim fenomenom masovnog planiranog rađanja. Naravno, u ovom slučaju fenomen je neusporedivo lakši jer se radi o stvaranju, a ne oduzimanju života. No problemi koje može izazvati maloljetnička trudnoća nipošto nisu mali. Puno djece koju rađaju maloljetnice daje se na usvajanje i da same, a ni njihovi roditelji nisu spremni odgajati djecu koja su “neplanirano“ došla na svijet.

Malo je životnih situacija koje mogu biti uzrok velike sreće, ali i najgore nesreće. Jedna od njih je svakako trudnoća. Ovisno o tome kome se i kako događa. Kad ljudsko biće rodi dijete, to najčešće znači da se rodila njegova najveća ljubav. Ta ljubav itekako postoji i u slučajevima kad maloljetne majke nisu sposobne odgajati djecu koju su rodile. Nemaju zanimanja, nemaju iskustva, nemaju novca za stan i potrepštine, nemaju čak ni emocionalne zrelosti niti su sposobne racionalno suditi o svom stanju i svom životu, a sad imaju još jedan o kojem se moraju brinuti. U takvoj situaciji jako je važno pružiti im svu podršku, pa čak i jaslice u okviru škole, tako da pod velikim odmorom mogu dojiti bebe. Zanimljiva je to slika. Zamisliti cure koje ostavljaju knjige i bilježnice u školskim ormarićima i umjesto da idu u kantinu ili pušionicu, masovno odlaze u jaslice gdje hrane svoju dojenčad. A dok bebe sišu, one, recimo, ponavljaju zemljopis ili fiziku.

I osjećaju se apsolutno cool jer su odjednom važne i sebi i drugima. Naime, djevojke u gradiću Gloucesteru provele su masovan i prilično šokantan pokušaj osmišljavanja vlastitih života. One koje su rodile i zadržale dijete odsad će sigurno vrlo jasno, svakodnevno i neumoljivo osjećati da imaju nekoga izuzetnog, specijalnog tko je samo njihov i, barem neko vrijeme, neotuđiv i tko ih voli. U svakom slučaju do puberteta. No hoće li im djeca u životu biti i teret, ne moramo se pitati. Svakako da hoće. Mogu li te djevojke, bez svakodnevne skrbi svojih roditelja, završiti školu s malim djetetom, ili čak i studirati? Po svoj prilici ne. Zato što je cool biti maloljetna samohrana majka i zato što im ne trebaju muškarci, rodit će svojim roditeljima još jedno dijete. Kao da su rodile vlastitu sestricu ili brata, o kojima će se neusporedivo više brinuti njihovi roditelji nego one same. Roditeljstvo kao moda i trend znači u startu stvaranje obitelji s mnogo problema. Roditeljstvo i odgajanje ljudskoga bića mnogo je ozbiljnija i zahtjevnija stvar i apsurdno je tako nešto shvaćati kao puki trend.

Zato što je u nekom filmu prikazan simpatičan lik maloljetne majke, ili zato što u reklamama djeca ne plaču, ne smrde i ne bude svoje majke usred noći, mlade se osobe odlučuju planski začeti i roditi. Stvar je u tome što suvremenost djecu tretira kao kućne ljubimce. Savršena površnost svijeta prikazanog u reklamama za pseću hranu, deterdžente ili pelene potiče u nezreloj svijesti simplificirane slike o roditeljstvu i blaženom životu s nekakvim idealnim djetetom koje je, kao i svaki idealni svijet posredovan slikama, jezikom ili bilo kojim drugim sistemom znakova, zapravo opasna prijevara.

Jer čim svijet posredovan slikama i znakovima počnemo uspoređivati sa stvarnim životnim iskustvom, ili ne daj bože, kad nam idealizirani i simplificirani svijet slika koji ima svoje vlastite zakonitosti počne krojiti život, moguće je veliko razočaranje. Problem je i u tome što suvremeni svijet slika koji nam tako kroji živote ne pruža uvid u kompleksnost svakog ljudskog postupka i svake ljudske situacije pa život sam izgleda još samo kao neka malo realnija ispostava ekrana u koje sve više gledamo. Kad se reklamiraju pelene, tu je nasmijano dijete sretno zato što je suho. Smrad ne osjetimo. Kad se reklamiraju automobili, tu je isto tako jedno ili dva djeteta koja sretna s obitelji idu na izlet u novom Berlingu. Ne vidimo ih kad povraćaju za vrijeme puta. Kad se reklamira deterdžent, nasmijana majka pušta u kuću svoju djecu koja su se temeljito zaprljala blatom ili čokoladom. Takve majke ne susrećemo baš u stvarnosti.

Kad se reklamira pileća salama, djeca imaju odličan apetit. Ne vidimo ih kad uporno i tvrdoglavo ne žele jesti. U filmovima su djeca slatka, zrela, dobra, privržena roditeljima i, što je najslađe, govore kao odrasli. Razumiju roditelje, plemeniti su prema svojim vršnjacima, ne muče životinje i u svakom trenutku znaju kako treba postupati da bi se svidjeli milijunskom auditoriju. Filmovi pak i knjige koji govore o ozbiljnosti odrastanja, romani koji nam pružaju kompleksan uvid u odnos djeteta i roditelja ili djeteta i drugog djeteta neusporedivo su manje popularni. Zovemo ih teška literatura i teški filmovi i za njih većina današnje mladeži nije spremna. Upravo zato ovaj dogovor iz Gloucestera neugodan je simptom svijeta u kojem živimo, civilizacije koja diktira trendove i našim mladim majkama koje, nažalost, nemaju jaslice u školama i čija će djeca, umjesto kod njih, zbog niza društvenih okolnosti vjerojatno završiti u dječjim domovima.