Nicole Kidman i Jennifer Jason Leigh u filmu 'Margot na vjenčanju'Američki nezavisni film posljednjih je godina najčešće vrlo dosadan i shematiziran. Poklonici “indieja”, kojima je bilo što snimljeno izvan “groznih” studija superiorno tobožnjoj zanatskoj korporacijskoj proizvodnji, sigurno se neće složiti, no “nehollywood” je najčešće konvencionalan koliko i Hollywood - zapravo samo još jedan vrlo zavisni i programirani proizvod na tržištu. Njegova ciljana tržišna skupina obrazovanija je i zahtjevnija od, primjerice, ciljane skupine C akcića Lorenza Lamasa ili Dolpha Lundgrena, no zapravo sklona slijeđenju sličnih stereotipa ako su oni upakirani u vješt intelektualni marketing.

Odličan primjer takvog “nezavisnog” filma, koji je, doduše, distribuirao Paramount, jest “Margot na vjenčanju”, humorna drama zvjezdice “indie” scene Noaha Baumbacha, koscenarista kultne komedije Wesa Andersona “Panika pod morem” i redatelja nekoliko nezavisnih filmova od kojih je najbolji i najhvaljeniji predzadnji, “The Squid and the Whale”.

Baumbach je u Americi otprilike ono što je u Hrvatskoj Lukas Nola - potomak intelektualne newyorške obitelji koji je završio na filmu jer je režiranje filmova na prijelazu u novi milenij društveno mnogo poželjnija aktivnost od pisanja poezije ili sviranja violončela. Baumbachovi roditelji, intelektualci i filmski kritičari, osigurali su mu prestižno obrazovanje i razveli se dok je bio tinejdžer, pruživši mu prigodu da se iz prve ruke bavi općim mjestom današnjeg američkog nezavisnog filma - disfunkcionalnim obiteljima. Filmovi o disfunkcionalnim obiteljima posljednjih su godina toliko brojni i slični da je gotovo moguće govoriti o svojevrsnom podžanru, sa svim tematskim, stilskim i marketinškim zakonitostima. Filmska teorija prati bučno i afirmativno ovaj “podžanr”, izvlačeći iz njega dalekosežne sociološke i filozofske zaključke, kao da nikada prije nije bilo filmova o takvim obiteljima i kao da sam problem nije stariji od filma. Disfunkcionalne obitelji zanimale su i genijalce poput Orsona Wellesa (“Veličanstveni Ambersonovi”) i autore sapunica kao što je “Dinastija”, samo što društvo još uvijek nije proizvodilo tolike viškove vrijednosti da bi moglo financirati vojske dokonih teoretičara koji će u svemu vidjeti nove fenomene.

Baumbchov nezavisni film, snimljen za nimalo “nezavisnih” 10 milijuna dolara, trebao se prvo zvati “Nicole na plaži”, kako bi redatelj odao što vidljiviju počast velikom uzoru Ericu Rohmeru (“Pauline na plaži”), no nakon što je Nicole Kidman prihvatila glavnu ulogu, film je dobio novi naziv, “Margot na vjenčanju”, još uvijek kompozicijski u Rohmerovu duhu. Nažalost, tu počinje i završava svaka podudarnost između filmova francuskoga novovalnoga genija i filma dokonog Newyorčanina Baumbacha. Za razliku od starog majstora Rohmera, koji kroz dijaloške prizore profilira neviđeno životne likove, stvara briljantnu atmosferu i gradi unikatne i bogate značenjske kontekste, Baumbach nas uvlači u nezanimljiv svijet banalnih likova, “prenapisanih” i neuvjerljivih dijaloga i vrlo siromašnog značenja, koji ne upućuje ni na što drugo izvan vlastitog svijeta, osim eventualno na besmisao “podžanra” disfunkcionalnog obiteljskog filma. Gledateljima željnima osnovnih informacija o filmovima recimo da je glavna junakinja književnica Margot (Nicole Kidman), koja s maloljetnim sinom dolazi na sestrino vjenčanje. Margot predstavlja jednu disfunkcionalnu obitelj, njezina sestra Pauline (redateljeva supruga Jennifer Jason Leigh) drugu, a njihovi susjedi treću. “Krovna” disfunkcionalna obitelj je njihova zajednička, budući da je obje sestre zlostavljao otac itd. Takve obitelji nisu rijetkost i nitko ne možda osporiti filmašima pravo da se njima bave, no ako su obitelji disfunkcionalne, ne znači da disfunkcionalni moraju biti i sami filmovi. A to je najbolji opis ovoga nepotrebnog filma koji ne funkcionira ni na jednoj razini.

Dobre glumce Baumbach je potrošio u loše napisanim ulogama, a najslabije je prošla Nicole Kidman. Za darovitu Kidman sve češće vrijedi glasovita rečenica Glorije Swanson/Nore Desmond iz Wilderova “Bulevara sumraka”: “Ja sam velika, filmovi su ti koji su se smanjili.”