PRIZOR iz talijanskog filma ceste 'Hermano'Kako se bliže ljeto i distributerski godišnji odmori, videoteke postaju najdosadnije mjesto na svijetu. Tada su odjednom zanimljivi neki naslovi na koje u normalnim vremenima nitko ne bi obratio pozornost. Jedan takav nesretni uradak je “Hermano”, film ceste talijanskog redatelja Giovannija Robbiana. U njemu dvojica  slučajnih znanaca putuju iz Italije u Skandinaviju, opterećeni egzistencijalnim problemima mučnima poput samoga filma. Jedan putnik je sitni mafijaški potrčko koji za račun bossa napuljske mafije vozi skupocjeni terenski automobil u Švedsku, a drugi ostarjeli argentinski boksač, željan revanša za davno izgubljeni meč.

Odmah valja reći da je “Hermano” izrazito loš film. Priča je banalna i lišena iole zanimljivih motiva, naracija neuredna, likovi tanki a Robbianova redateljska ruka ekspresivna koliko i Donadonijeva taktika u nedavnom četvrtfinalnom srazu Eura između Italije i Španjolske. Quentin Tarantino nedavno je kritički govorio o današnjoj talijanskoj kinematografiji, čiju povijest inače poznaje bolje od većine tamošnjih filmaša. Brojni talijanski filmaši odmah su mu bijesno replicirali, no posljednjih smo godina vidjeli puno talijanskih filmova koji mu daju za pravo, a nismo nigdje primijetili nove Antonionije, Viscontije, Monicellije... Kad je dosadan i prazan, talijanski je film gotovo ravan talijanskom nogometu. 

Uglavnom, “Hermano” bi zaslužio potpuni zaborav, da u njemu jednu od glavnih uloga ne igra naš Rade Šerbedžija. Nažalost, njegov je nastup otprilike na razini samoga filma i ponajprije potiče na razmišljanje zbog čega je Šerbedžija velik dio karijere potrošio na uloge koje mu nimalo ne odgovaraju, često bivajući uvjerljiviji na televiziji (“Putovanje u Vučjak”, “Prosjaci i sinovi”, “U registraturi”) nego na filmu? Ova tvrdnja nekima će se možda učiniti pretjeranom. Šerbedžija u svojoj filmografiji ima vrlo vrijedna ostvarenja poput Pavlovićeve “Hajke”, “Berkovićeva “Putovanja na mjesto nesreće”, Hadžićeva “Novinara” ili Tadićeva briljantnog filma “San o ruži”. Ponekad sjajan, u duhovitoj epizodi Vrdoljakova najboljeg filma “U gori raste zelen bor” ili kao šutljivi radnik u već spomenutom Tadićevu “Snu o ruži”, Šerbedžija je čak i u najboljim filmovima često odavao dojam glumca koji je jednom nogom u kazalištu, a jednom na filmu. Takav stav prema glumi i pogrešan doživljaj vlastite glumačke osobnosti kumovao je tomu da je najčešće igrao intelektualce, iako je najbriljantniji bio u ulozi šutljivog, poštenog i beskompromisnog radnika (“San o ruži”).

Nakon raspada Jugoslavije nesretno skrojena tipska uloga intelektualca ustupila je mjesto slično nesretnoj tipskoj ulozi istočnog kriminalca s naglaskom, i eto nas na koncu u “Hermanu”, gotovo parodijskoj ulozi starog alfa mužjaka. “Hermano” donosi Šerbedžiji mogućnost za školsku demonstraciju nefilmske glume - napadno gestikuliranje, smijuljenje, mlataranje rukama i uživanja u slici samoga sebe kao neuništivog muškarčine, u doba kad bi mu bolje pristajalo igrati umirovljenike i djedove. Na početku “Hermana” pojavljuje se Šerbedžijina kći Lucija. U sredini filma Rade spava s djevojkom njezine dobi. Ne treba znati puno o Šerbedžijinoj karijeri, biografiji i dobi da se zaključi kako bi uvjerljivije djelovao kao otac prve djevojke negoli ljubavnik druge. Inače, epizodne role u filmu igra još nekoliko naših glumaca te Nemanja Kusturica, nekoć zvan Emir. Kao i uvijek, najuvjerljiviji je Dejan Aćimović, u cameo roli gangstera.

Koliko god velika bila šteta što je Šerbedžija sebe glumački krivo tipizirao, još je deset puta veća što Aćimović nije rođen u većoj i suvislijoj kinematografiji od naše, u kojoj bi se redovito snimali gangsterski filmovi. Da se u Hrvatskoj snimaju prave kriminalističke serije i krimići mafijaške tematike, čovjek klasične holivudske fizionomije koji izgleda kao da je rođen u kadru bio bi jedan od naših najboljih glumaca. Ovako, filmska pojavnost kakvu je teško pronaći u sredini u kojoj je većina glumaca ipak zagledana u kazalište, mora se zadovoljiti epizodama poput ove u “Hermanu”, nakon kojeg slijedi tužna konstantacija o glumcu koji je ponovno bio puno bolji od filma u kojem se zatekao.