Srećko JurdanaAna Magaš vratila se kući nakon pijanoga preljuba, nožem ubila ljutitoga muža i nakon toga postala nešto poput heroine hrvatske ženske emancipacije, kojoj država oprašta robiju dajući podršku njezinoj borbi za ženska prava, a HTV od nje ushićeno naručuje “ekskluzive”. Spominjemo ovdje taj nečuveni slučaj samo kao indikaciju psihosociološkoga apsurda koji obilježava hrvatsko društvo. Pojedini ubojice i kriminalci u Hrvatskoj mahom su postali junaci javne scene koje mediji u raznim formama navlače za skute; prvi zato što su u ratu ubijali nezaštićene civile “iz rodoljublja”, ili zato što iza njih - kao kod Ane Magaš - čvrsto stoje licemjerne Babe, a drugi zato što slobodno uživaju u opljačkanoj imovini, što je nesumnjivo fenomen koji publiku može fascinirati. Oblike kriminala, s kojima je i sam izravno ili neizravno povezan, režim je stavio pod specijalnu pravnu zaštitu, o čemu već odavno cijela Europska Unija pjeva kuplete.

Promatrači se mogu kladiti u iznos ravan Jelavićevoj kauciji da će istraga nad Miomirom Žužulom zbog financijskih malverzacija u tvornicama koje je dignuo u pretvorbi, završi­ti u pismohrani. Zoran Milanović s pravom izjavljuje da je cijela hrvatska politika postala velika trgovina u kojoj se naknadno manipulira voljom birača, ali njegovim komentarima nedostaje prepoznatljiv završni udarac. Umjesto da se obruši na konkretne kriminalne afere, on se zadržava na zgražanju zbog nedostatka opće principijelnosti. Po tome je, uostalom, identičan prethodniku koji ga je izmislio.

---

I kardinal Bozanić sa svitom opasno se zadnjih dana pobunio protiv HDZ-a, tvrdeći da su se - preko zakona o diskriminaciji - vlast i država prodale Europi. Analitičari ne pokazuju previše volje za bavljenje detaljima spomenutog zakona, a i režim ga nastoji što je brže moguće skinuti s dnevnoga reda. O čemu se tu radi? Impresionistički promatrano, taj napredan zakon pokušava u konačnici ukinuti Bogom dane razlike između muškaraca i žena, i ljudski rod interpretirati kao transseksualnu melasu ravnopravnih mutanata u kojoj se queer-populacija natječe s gay-populacijom u agresivnoj slobodi metaspolnoga izražavanja. Ako nekoga od zainteresiranih ova definicija fenomena ne zadovoljava, može slobodno potražiti vlastitu, i postaviti je na transparent s kojim će krenuti na paradu.

Crkva, ne bez razloga, opisanu perspektivu razvoja ljudskog roda tretira kao uvredu prema Božjim zakonima i hrvatskoj kršćanskoj tradiciji. Zakon o diskriminaciji po njoj je političko sredstvo za uništavanje obitelji koje institucionalizira protuprirodne diverzije unutar hrvatskog tradicionalnog doživljaja ćudoređa, a Europa ga Hrvatskoj podmeće kao kukavičje jaje zato da je izjednači sa svojom vlastitom dekadencijom. Kao protivnik istospolnih brakova i mogućnosti da pederi i lezbijke usvajaju djecu - dakle: pristrana osoba - autor ove kolumne izbjeći će na ovome mjestu upuštanje u svjetonazornu diskusiju, i zadržati se na zaključku da će HDZ vrlo teško prevladati aktualni raskol s Crkvom, koja je dobrim dijelom zaslužna što je on uopće na vlasti.

Za državu je zakon naprosto taktički ustupak Europi, jedan u nizu manje ili više beznačajnih paragrafa kojim se zatvaraju poglavlja, ali za Crkvu je ovdje riječ o temeljnim doktrinarnim pitanjima koja se ne mogu jednostavno pomesti pod tepih povećanim državnim donacijama, što je režimima dosad uvijek uspijevalo. Bozanić tu nastupa retorički principijelno, među ostalim i zato što se nalazi pod posebnim povećalom Vatikana koji u relativiziranome svijetu već godinama nastoji restituirati značenje obitelji zasnovane na braku muškarca i žene. Na drugoj strani, kad je riječ o aspektima ćudoređa, kardinal bi povremeno mogao reagirati i na nakarade u vlastitim redovima. Ako je Crkva u stanju nezainteresirano promatrati karikaturalne nastupe don Kaćunka, na primjer - desničarskoga popa-fanatika koji je, zajedno s jednim dezorijentiranim profesionalnim egzibicionistom, zadnjih dana poslužio kao humoristički dodatak u kurvanjskoj priredbi - njezin autoritet dolazi u pitanje i na drugim načelnim stvarima.

Promatrajući sukob vlasti i Crkve oko spomenutog zakona, SDP se čvrsto drži svoje ambivalentne pozicije. Nije mu mrska spoznaja da HDZ kod Kaptola gubi oslonac, ali ne može se solidarizirati s katoličkim programom jer bi time ugrozio svoj liberalistički image koji mora biti otvoren prema “modernim strujanjima”. Milanović se po strani drži i na planu Bandića. Dobio je nekakvo pismo manje interesne skupine aktivista koji ga upozoravaju na Bandićev neprihvatljiv način vođenja Zagreba, i poručio im da se učlane u SDP kako bi partiju mogli kritizirati iznutra. Naputak mu nije pretjerano pametan: s takvim revolucionarima u svojim redovima, SDP bi za koji mjesec mogao zatvoriti dućan. Mnogima se ne sviđa Bandićevo ponašanje u Zagrebu, ali ne pada im na pamet da se solidariziraju s akcijama koje protiv njega vode Sanja Sarnavka i nekoliko egzibicionističkih provokatora koji su - u pokušaju proširenja svoje opsjenarske palete - počeli glumiti brigu za socijaldemokraciju. Iako su ga slali na mnoge adrese, njihovo pismo nije potpisao nitko tko nešto drži do svoga javnog digniteta, i s takvim neprijateljima - rekao bi sofist - Bandiću prijatelji nisu potrebni.

Blažević i BiH; Jelavić; ŽužićImenovanje Miroslava Blaževića za nogometnog izbornika Bosne i Hercegovine dobar je potez za tu državu koja traži samu sebe. Kao osoba iznimne socijalne prilagodljivosti, travnički snalažljivac potpuno neopterećen svjetonazornim i etičkim razlikama među ljudima, koji bi u doživljaju svijeta kao svoga tržišta mogao voditi i reprezentaciju gulaga, Blažević će Bosni i Hercegovini preko nogometa možda udahnuti tračak kohezije i osjećaja zajedništva.

Nikica Jelavić plaća navodno pola milijuna eura za svoje puštanje iz pritvora. To je samo manji dio njegovoga bogatstva, čije je porijeklo javnosti potpuno nepoznato jer iza njega ne stoje nikakve tvornice, hoteli i restorani preko kojih bi transparentno zarađivao kapital. Država nesumnjivo zna odakle “dečku s Knežije” ogromna imovina, poznata joj je njegova porezna kartica, ali o tome šuti kao zalivena. Šutnja je zlato.

Hrvoje Žužić, koji je svojedobno automobilom usmrtio Ružicu Pavić, pretvoren je u ogledni primjer javne blasfemije. Slabi su rezultati tog primjera: slični zločini ponavljaju se neprestano, posljednji zadnjih dana u Karlovcu gdje je pijani vozač također ubio devetnaestogodišnjakinju, koja je ulicom mirno vozila bicikl. Željko Žužić, Hrvojev otac, uhvaćen je nedavno mrtav pijan u policijskoj potjeri, iako mu sin zbog alkoholičarskoga cestovnoga crimena već trpi teške posljedice. Taj dezorijentirani tajkun, koji je sina navukao na alkoholizam, bahatu vožnju i osjećaj nedodirljivosti, evidentno je odgovoran za njegovo stanje, i država je prema njemu - a ne samo prema Hrvoju - odavno već trebala poduzeti mjere. Hrvoja Žužića treba, među ostalim, zaštititi od utjecaja njegovog oca.