Zdenko Rus, muzejski savjetnik Moderne galerije, s Nacionalovom novinarkom Ninom Ožegović; pokazuje koja Račićeva djela stižu na izložbu iz Beograda'Do sada smo otkrili tri nova Račićeva rada - ulje ‘Portret muškarca’ i obostrano slikano ulje ‘Akt’ i ‘Žena s košarom’, koji će prvi put biti prikazani u javnosti, no do otvorenja izložbe očekujem još nekoliko aduta”, rekao je muzejski savjetnik Moderne galerije Zdenko Rus koji priprema veliku memorijalnu izložbu Josipa Račića, jednog od utemeljitelja hrvatske moderne i jednog od najskupljih i najfalsificiranijih slikara na hrvatskom tržištu umjetnina čiji se rijetki radovi prodaju “na crno” i po cijenama višim od 70 tisuća eura.

Izložba se priprema u povodu 100. obljetnice smrti velikog umjetnika, a očekuje se da će na njoj biti izloženo više od 140 radova. Naime, Rus želi prikazati sav Račićev opus, od reprezentativnih djela kao što su “Majka s djetetom”, “Autoportret”, “Pred ogledalom” i “Pont des arts”, koja se nalaze u Modernoj galeriji i drugim muzejima, preko nepoznatih radova iz privatnih kolekcija do djela nesigurnih atribucija i Račićevih kopija velikih majstora, primjerice, “Dame s rukavicama”, nastale u Louvreu po Goyinu originalu. Takvim pristupom Rus je želio otvoriti demokratsku raspravu o Račićevu opusu i potaknuti javnost na razmišljanje o njegovim brojnim radovima koji su se zagubili i netragom nestali. Do sada je registrirano 100 autentičnih Račićevih slika, od toga 27 ulja, 23 akvarela i 50 crteža, no uz njih bit će izloženo još 18 dječjih crteža, te 21 djelo diskutabilne atribucije, među kojima je devet ulja, jedan akvarel i 11 crteža.

“Adut izložbe, ‘Portret muškarca’, Račić je naslikao 1907. dok je bio u klasi slikara i pedagoga Huga von Habermanna na münchenskoj akademiji”, nastavio je Rus. “Pronašao sam ga u privatnoj kolekciji i do sada nitko nije znao za to ulje. Očito je riječ o portretu modela koji su portretirali i ostali studenti na akademiji, a to se vidi po gesti položene ruke na prsa, što Račić nikada ne bi svojevoljno naslikao. Naime, svi Račićevi portreti maksimalno su mirni, koncentrirani, statični i na neki način vječni. Paleta je tipična za radove iz te godine, a tonovi, posebno pozadine, koji variraju od maslinastozelene do sive, karakteristični su za Račića. A vidljiva je i njegova kvaliteta slikanja.”

Obostrano slikano ulje “Akt” na aversu i “Žena s košarom” na reversu nalazilo se u vlasništvu Moderne galerije od ranihAUTOPORTRET mladog zagrebačkog slikara moderne iz 1908. godine, u vlasništvu Moderne galerije pedesetih, kaže Rus, no nitko od stručnjaka koji su se bavili Račićevim opusom nije tu sliku uzimao kao original. Ulje je bilo u lošem stanju, a kad je za potrebe ove izložbe očišćeno i reastaurirano, pokazalo se da je to rani Račić, vjerojatno s kraja 1906. ili s početka 1907., znači iz doba kada je Habermann preuzeo Račićevu klasu na münchenskoj akademiji.
Radovi će biti skupljeni iz Moderne galerije gdje se nalazi najviše Račićevih djela - čak 33, a od toga 20 ulja, 11 akvarela i dva crteža, a zatim slijedi Kabinet grafike HAZU te Grafička zbirka NSK. Četiri važna ulja, jedan akvarel i jedan crtež pohranjeni su u Narodnom muzeju u Beogradu; posebno je važno ulje “Ciganka”, a “Portret slikara Schuleina” nešto je slabije kvalitete. Neke akvarele imaju beogradski Muzej savremene umetnosti, ljubljanska Narodna galerija i Umjetnička galerija BiH. “Akvareli ‘Place d’Étoile’ i ‘Na Seini’ su vrhunski radovi”, kaže Rus. Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti također ima samo jedan mali crtež, naslikan obostrano.

“Kabinet grafike HAZU posjeduje sjajnu crtanku iz Račićeva dječjeg doba u kojoj su, na žalost, od 150 sačuvana samo 34 lista”, kaže Rus. “Ti su listovi vjerojatno nastali između njegove 12 i 15 godine života, a na njima se najčešće pojavljuju motivi njegova rodnog sela Horvati, interijera i eksterijera, zatim oca Mije u raznim pozama, s kojim je bio jako povezan, vjerojatno zbog toga što mu je majka rano umrla, te djeda. Budući da ne možemo istrgnuti listove iz crtanke, znatan dio tih crteža pokazat ćemo faksimilski kako bi se vidjeli njegovi najraniji počeci. Izložit ćemo i 15-ak crteža, koji su karakteristični po tome što su crtani s obje strane. Naime, Račić je užasno brzo radio i vjerojatno nije imao dovoljno papira jer nije bio pri novcu kao što su bili Miroslav Kraljević i Vladimir Becić. Slikao je i preko ulja pa ćemo u posebnoj prostoriji prikazati i te radove na kojima se naziru motivi slika s donjeg sloja.”

TRI RAČIĆEVA RADA prvi put će biti prikazana javnosti, a riječ je o uljima koje je umjetnik naslikao 1906. ili 1907. dok je bio student na likovnoj akademiji u Münchenu-1. Djevojka s košaromRačić je rođen 1885. u obitelji siromašnog daćara i krčmara Mije Račića u selu Horvati, smještenom na području današnje Knežije i Srednjaka. U Zagrebu je završio osnovnu školu i gimnaziju, zatim je izučio litografski zanat, a učitelj crtanja bio mu je Oton Iveković. Prvo je otišao u Beč pa u München, tada jedno od europskih likovnih središta gdje su istodobno postojali realizam, postimpresionizam, simbolizam i jugendstil. Upisao je privatnu crtaću školu kod čuvenog pedagoga slovenskog podrijetla Antona Ažbea, koji je bio markantna figura münchenskog likovnog života, gdje je odmah uočen njegov nevjerojatan talent. Zatim je upisao Likovnu akademiju u klasi Huga von Habermanna, znamenitog njemačkog slikara, gdje je bio na istoj godini s Miroslavom Kraljevićem, Vladimirom Becićem i Oskarom Hermanom, koji su ubrzo prozvani “hrvatskom školom”.

Račić je gotovo cijeli svoj opus stvorio kao student, u nepune četiri godine, a nadahnuće je pronašao u tradiciji Velásqueza i Rembrandta, zatim Wilhelmu Leiblu, njemačkom slikaru koji je presudno utjecao na đake münchenske slikarske škole, te najviše Edouardu Manetu, svom najvećem uzoru. Po sjećanjima Vladimira Becića, Račić je bio vrlo ozbiljne naravi, često zamišljen i željan znanja, no imao je snažan smisao za humor i volio je “utonuti u münchenski karneval”. Njegovi kolege s akademije iznimno su ga cijenili osjećajući u njemu “onu duševnu dubinu vidljivu i na njegovim slikama”.

Za popularizaciju njegova opusa najzaslužniji je bio Ljubo Babić, a potom i Vladimir Becić, njegov kolega s akademije i član “hrvatske škole”, koji je najbolje “čitao” Račićev opus, ali i njega samoga. Naime, oni su se svakodnevno družili u münchenskim kavanama i Becić ga je poznavao “iznutra”. “Babić mu je priredio prvu samostalnu izložbu 1920. i ona je uvelike utjecala na drugi val hrvatskog modernog slikarstva - Uzelca, Gecana, Trepšea i Varlaja”, kaže Rus. Novija saznanja pak ruše predodžbu o Račiću kao nesnalažljivom siromašku i opisuju ga kao čovjeka koji je bio “radišan, prodoran, brz u donošenju odluka i realizaciji nauma, upućen u europske tokove, ponekad neugodno kritičan prema svima”. U potrazi za novim iskustvima otišao je 1908. u Pariz gdje je nađen ustrijeljen u hotelskoj sobi, a o njegovoj tajanstvenoj smrti i danas postoje razna tumačenja.

“Josip Račić je počinio samoubojstvo s 23 godine i već se stotinu godina pokušava odgonetnuti zašto je to učinio, ali nitko2. Akt nema pravog odgovora”, kaže Zdenko Rus. “Najrasprostranjenije mišljenje je ono koje je Miroslav Krleža iznio u znamenitom eseju iz 1928. u povodu 10. obljetnice Račićeve smrti. U tom eseju Krleža iznosi tezu kako se Račić došavši iz Münchena u Pariz i vidjevši u tom gradu umjetnosti fovizam u punom jeku te rađanje kubizma suočio sa strašnom činjenicom da je on bio u velikom zaostatku. Znači, Krleža je tvrdio da je Račić počinio samoubojstvo zato što je naglo shvatio da zaostaje za aktualnim događajima u umjetnosti. Drugi radikalni stav iznio je pokojni Vladimir Maleković, inače autor nikad objavljene monografije Josipa Račića, po kojem se ubio zbog nesretne ljubavi.

Po trećem mišljenju ubio se zbog sifilisa, neizlječivog u to doba, kao i njegov veliki uzor Manet, koji je umro od te bolesti u 48. godini. Ja bih se najviše složio s mišljenjem francuskog pisca Renéa Crevela, koji je i sam počinio samoubojstvo u 35. godini života ugušivši se plinom u stanu. Nekoliko godina prije smrti on je zapisao kako se ljudi ne ubijaju zbog ljubavi, straha i sifilisa. Po njemu svi vole, ili misle da vole; svi se boje i svi su više ili manje sifilistični. Zaključio je da je samoubojstvo sredstvo izbora i da se ubijaju oni koji ne podliježu sveopćem kukavičluku time što se bore protiv stanovitog, snažnog duhovnog doživljaja, koji treba primati kao doživljaj istine. A jedino taj doživljaj omogućuje da se prihvati rješenje koje je najvjerojatnije pravo i konačno: samoubojstvo.”

Budući da je Račićev opus relativno mali - broji stotinjak radova uključujući crteže, akvarele i između 30 i 40 ulja, u što se ubrajaju i ona zagubljena, nestala, uništena i nedostupna po raznim hrvatskim i inozemnim zbirkama, Rus je uputio javni poziv svim kolekcionarima, vlasnicima Račićevih radova, ili onih koji mu se pripisuju, da mu se jave u Modernu galeriju kako bi se mogle napraviti stručne ekspertize, a zatim ih uvrstiti na izložbu, te tako dopuniti saznanja o Račićevu opusu.

3. Portret muškarcaProcjenjuje se da su deseci Račićevih radova nestali, primjerice, Račić je tijekom studija slao na desetke crteža i akvarela svom ocu, koji ih je vješao po zidovima krčme “K veselom Zagorcu”, svojevrsne prve galerije svog sina, a zatim ih prodavao oficirima, uz točenje pića, “na naramke”. Također, Račićevi radovi kasnije su bili izloženi u izlogu mljekarnice njegove tete Ane Gajde u Đorđićevoj ulici, a zatim su se prodavali, zajedno s mliječnim proizvodima. Zatim, u Ažbeovoj školi bio je umirovljeni pruski pukovnik, koji se toliko zaljubio u Račićeve radove da mu je odlučio mjesečno davati 30 maraka kao ispomoć. To je trajalo oko tri godine. Naravno, Račić mu se oduživao svojim slikama, no nikad se nije saznalo gdje su završili ti radovi. Po svjedočenju Račićeve sestre Jelke jednom je u očevu krčmu došao neki pukovnik sa svojom damom i njezinim psićem i kupio sve izložene Račićeve akvarele. “Ne zna se tko je bio taj oficir i gdje su danas ti akvareli,” kaže Rus.

Kada je Račić 1906. zatražio stipendiju od Kraljevske zemaljske vlade, poslao im je 21 rad kao argumentaciju svoje potražnje. Stipendiju nije dobio, a svi radovi netragom su nestali. Izgubljeni su i crteži koji su se nalazili u dvije košare na tavanu njegove rodne kuće, a među kojima su se, po pričanju svjedoka, mačke macile. Ne zna se ni gdje je kovčeg s radovima iz kratke pariške faze, koji je nakon Račićeve smrti poslan u Zagreb. I publicist Matko Peić zapitao se u jednom eseju gdje su nestali crtež “Dvije ženske glave”, zatim portreti Ljube Antonić i slike u vlasništvu Ade Broch, s kojom se Račić družio u Münchenu. Pitao se i gdje je crtež “Mačka”, viđen u gostionici “K savskom mostu”.

“Nažalost, mi ne možemo doći do tih nestalih radova, no jedan entuzijast pokušava otkriti gdje se danas nalazi njegovaZDENKO RUS, ispred Račićevih slika, kaže kako će otkriti još nekoliko nepoznatih radova slika ‘Dječak’, koju je Račić darovao svom kolegi s münchenske akademije, mađarskom slikaru Laszlu Matijasowszkom”, kaže Rus.

“Nakon slikarove smrti, portretu se izgubio svaki trag.” “U povijesti umjetnosti možda je toliko puno sa samo 23 godine učinio jedino Rafaelo”, kaže Rus. “Adolf Menzel je doživio gotovo sto godina i radio je do posljednjeg trenutka, a napravio je opus velik kao i Račićev. Neki opusi trebaju stotinjak godina kao Tizianov i Menzelov, a neki samo 30-ak kao Rafaelov. A za Račića zapravo ne možemo precizno tvrditi jer ne znamo kako bi se razvijao kao slikar.”

Račićeve slike u slici nastale zbog siromaštvaRačić je brzo radio, a nije imao dovoljno papira jer nije imao novca. Slikao je crteže s obje strane papira, a i preko ulja i na izložbi će se u posebnoj prostoriji prikazati radove na kojima se naziru motivi slika s donjeg sloja. Na slici 'Pred stajom' u donjem dijelu slike rendgenogram pokazuje ženu slikanu u profilu. Rendgenska snimka slike 'Muškarac sa šalom' pokazuje portret ženskog modela obrnuto postavljenog u odnosu na gornju ili konačnu sliku.