Objavljeno u Nacionalu br. 662, 2008-07-22

Autor: Igor Koruga

Galerija

Japanski violinski virtuozi u Zagrebu

Mayu Tokuda, japanska violinisticaMayu Tokuda, japanska violinistica

Subotnjim večernjim koncertom komorne glazbe na ljetnoj sceni Amadeo, zaključen je treći tjedan tradicionalnog srpanjskog festivala u organizaciji Koncertne direkcije Zagreb (www.kdz.hr). Inicijativom domaćeg violinista Gorana Končara, u programu su sudjelovali učenici japanske violinistice Kimiko Nakazawa, ujedno i laureati Državnog natjecanja u Japanu 2006. i 2007. godine. Četvero violinista svoje su izvođačke sposobnosti iskazali uz pratnju pijanistice Petre Gilming, školovane u klasi poznatog hrvatskog pijanista i vrsnog pedagoga, Vladimira Krpana.

Stilski sveobuhvatnim violinističkim programom (Bach, Waxman, Wienawski, Strauss) dominirala je Kimiko Nakazawa, izvodeći djela J.S.Bacha (Trio sonata u C-duru, BWV 1037), I.M. Jarnovića (Duet za dvije violine u F-duru) i R.Straussa (Sonata za violinu i glasovir u Es-duru, op.18). Uz dobru suradnju s briljantnim hrvatskim instrumentalistima (Končar, Gilming), Nakazawa je pokazala zavidno poznavanje finesa izvođenja zapadnoeuropske ozbiljne glazbe, te opravdala visok umjetnički potencijal koji joj je osigurao nastupe u prestižnim koncertnim prostorima poput Carnegie Halla, Wiener Konzerthausa i Beethovenhalle u Bonnu.

Profinjen polifoni izraz kralja kontrapunkta

Uvodna Bachova Trio sonata pokazala se (tehnički) odličnim uvodom u raznolik repertoar komornog muziciranja, a nemali doprinos dala je i domaća pijanistica Petra Gilming. Ne oslanjajući se na rutinu decentnih prolaza kroz prateće harmonijske strukture, trudila se naglasiti i tonsku širinu Bachovog continua, te ravnopravno sudjelovati kao “treći glas” u uvijek profinjenom polifonom izrazu baroknog kralja kontrapunkta.

Nova metoda učenja doktora Suzukija

Središnji dio nastupa bio je rezerviran za najdarovitiju djecu Japana, mlade, radišne i simpatične violinske virtuoze. Poznatom skladbom temeljenom na operi Georgesa Bizeta, Carmen Fantasy (Franz Waxman), predstavio se Seiji Okamoto (1994.), dok je japansko-hrvatski auditorij iznenadila i Mayu Tokuda (1995.) izvedbom žive impresije Henryka Wienawskog južno-talijanskim pučkim plesom - Scherzo-tarantelle, op.16.

Oboje su pokazali rijetku tehničku raskoš, mladenačku oštrinu i zanos, te disciplinu muziciranja u društvu elastične, jasne i muzikalne zagrebačke pijanistice. Poznatom Suzuki metodom učenja violine od najranije dobi (3 godine), Japanci očito polako, ali sigurno, mijenjaju uvriježenu percepciju “instant glazbenih zvijezda s Istoka”, u dojam odgoja zrelih glazbenika spremnih na agogičke izazove i istinsko uživanje u virtuoznom muziciranju.

Rastanak s komornim opusom Richarda Straussa

Komorni dojam, na samom finalu, obogatili su gotovo orkestralni zvuci Sonate za violinu i glasovir Richarda Straussa. U živim četvrtinskim i osminskim ritmovima, Nakazawa i Gilming, još jednom su vrlo sigurno i autoritativno izvele bogat glazbeni slog dionica glasovira i violine. Neobuzdana Straussova želja za što ranijim bavljenjem velikim orkestralnim formama, navele su, tada 23-godišnjeg, fanatičnog pristašu Wagnerove i Lisztove “Novo-njemačke škole” na dostojan rastanak s komornim skladateljskim oblicima.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika