Ivo PukanićNedjelja je navečer. Sjedim sa Zdravkom Mamićem, svojim starim prijateljem, u našoj omiljenoj slastičarnici u Bogovićevoj ulici i uživamo u sladoledu. U njegovu društvu su mu bliski suradnici Ado Kožul, Dinamov glasnogovornik i nogometna enciklopedija, i Tin Dolički, jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika i predsjednik NK Lokomotiva. Zdravko, poznat po osebujnom temperamentu i neobuzdanom jeziku, jede sladoled potpuno utučen. Ne može vjerovati što se sve događa oko Dinama. Noć prije četvorica klinaca ugljičnim su dioksidom jako oštetili travu na maksimirskom stadionu u znak protesta zbog dovođenja nogometaša Mirka Hrgovića iz Hajduka. Iz izvora bliskih vrhu policije doznao sam neposredno prije pisanja ovog teksta da je MUP dobio informacije od insajdera kako se sprema i fizički napad na Hrgovića, nešto slično onomu što se dogodilo Rađenoviću i Miljušu!

Što će policija i vodstvo kluba učiniti, ne znam, ali jako dobro znam da je zadnji trenutak da se stane na kraj toj skupini huligana koji sramote i uništavaju ne samo Dinamo, nego i hrvatski nogomet u cjelini. Ne radi se ovdje samo o BBB-ima, nego i o ostalim tzv. “navijačkim skupinama”, kako ih nazivaju tzv. hrvatski “sociolozi masovne kulture”, koje sramote svoje klubove. Čudno mi je da stariji, valjda i pametniji Bad Blue Boysi, kao i pripadnici Torcide, Armade i drugih, sami ne vide kako ponašanje te šačice unutar njihovih redova uništava ponajviše upravo njih. A tek onda klub za koji navijaju i nogomet u cjelini. Pa tko može Hrgoviću ili nekom drugom čovjeku zabraniti da ide kamo hoće i igra za koga hoće? To je kao da se pod prijetnjom smrću nekom inženjeru telekomunikacija zabrani da iz T-coma prijeđe u Vipnet ili obratno.

Da taj inženjer dobije takve prijetnje kao Hrgović, i to još javne, institucije bi reagirale, privele one koji mu prijete i podigle protiv njih kaznene prijave. A što se događa tim huliganima koji su ponovo napravili Dinamu sramotu u Austriji i Sloveniji, prijete batinanjem i uništavaju stadion? Kad ih policija, koju tuku i masovno vrijeđaju na stadionu vičući kako su svi policajci kurvini sinovi, noseći pritome natpise ACAB (“All cops are bastards”), sprovede sucima, oni tamo počnu plakati kako imaju nesretno djetinstvo i nemaju novca. Ne samo da ih puštaju, nego im zbog lošeg imovinskog stanja opraštaju i sudske pristojebe.

Često sam krivio Mamića za takvo ponašanje navijača. Kad smo 1996. nas dvojica otišli u Englesku na Europsko prvenstvo, hodali smo ulicom zaogrnuti hrvatskim zastavama. Iako je bio maskiran u navijačke rekvizite, Zdravka su navijači prepoznavali i žicali lovu. Na 500 metara od auta do stadiona podijelo im je tisuću funti. Da je stadion bio malo dalje, mislim da bih morao sufinacirati Maminjov povratak u Zagreb. I tada sam mu, kao i sad, predbacivao zašto je dopustio da mu se navijači previše približe i da to nije dobro. Oni, umjesto da navijaju za svoj klub, žele njime upravljati. To je kao da vjerni čitatelji dnevnih novina ili tjednika žele na silu i uređivati te novine i prijete batinanjem novinara i urednika koji im se ne sviđaju. Kad gledam s današnje distance, veliko je pitanje je li Mamić zbog opće klime u društvu, koje ne kažnjava nogometne nasilnike i huligane, imao neki drugi način komunikacije s njima. Svaki put kad je podigao glas, on ili netko drugi iz nogometnog svijeta, mediji su, kako bi im se dodvorili, stali u “zaštitu navijača”. Ni ti novinari, kao ni vođe navijača, ne shvaćaju da svojim nereagiranjem uništavaju ono od čega žive - sport. Kako izići iz te teške situacije, koja prijeti potpunim kaosom koji će jednoga dana za nekoga završiti kobno?

Posve je jasno da se Mamić i ostali koji su u nogometu i koji od njega žive ne mogu sami oduprijeti toj pošasti. Ako krenu u samostalne akcije, sigurno će dobiti bejzbolskom palicom po glavi ili će im na cesti pijani 18-godišnji idioti napasti obitelj. Bez dubljeg i jačeg angažmana policije, Državnog odvjetništva i, u prvom redu, sudova, ne postoji šansa ni za kakav pomak. Rasčišćavanje s bitangama u vlastitim redovima trebalo bi biti u interesu navijačke skupine koja se naziva Bad Blue Boys. Ako su već stavili u svoje ime da su “loši”, to ne znači da se trebaju i loše ponašati i ugrožavati sve oko sebe i sramotiti klub, grad, zemlju i - svoje roditelje. To mora biti sveopća akcija koju moraju povesti ljudi koji vode nogomet u punoj suradnji s institucijama, koje se ne smiju više ponašati kao da se te stvari njih ne tiču.

Ako ih ne podrže mediji, “akcijski plan” za čišćenje hrvatskog nogometa od huligana neće uspjeti. Danas se radi o Mirku Hrgoviću, sutra će doći na red neki drugi klinac, a preksutra netko treći. Ta spirala oholosti, rasizma, primitivizma i divljaštva mora biti zaustavljena. Ne treba čekati da netko izgubi glavu, pa da se tek onda reagira. Ne želim prozivati vrh Hrvatskog nogometnog saveza, jer sam s njegovim predsjednikom u sudskom sporu, ali ne mogu a da ne primijetim kako bi Markoviću bilo pametnije da se posveti rješavanju tog teškog problema koji uništava nogomet, nego da daje smješne intervjue zbog kojih mu se smije cijela nacija.