CHRISTOPHER LEE, poznati britanski glumac, na otvorenju 55. filmskog festivala u Puli; iza njega stoji umjetnički ravnatelj festivala Zlatko VidačkovićPulski je festival zadnjih godina imao svojih blistavih trenutaka, poput rasprodane Arene na inozemnim poslasticama kao što su Almodovarov “Loš odgoj” ili Mooreov “Fahrenheit 9/11”, no nikad do sad nije profunkcionirao kao logična i koherentna cjelina jasnog identiteta, koja glatko spaja nacionalni s inozemnim programom. Umjetnički ravnatelj Zlatko Vidačković lutao je zadnjih godina, a silan promašaj napravio je na prošlom izdanju festivala kad je u Arenu, pod medijsko-političkim pritiscima, pripustio hollywoodske blockbustere, pretvarajući državnim sredstvima obilato dotiran festival u nakaradni hibrid hrvatsko-hollywoodske smotre, a sve to kako Arena ne bi “zjapila prazna”.

Srećom, razmišljanje po kojem bi javni interes bio punjene Arene pod svaku cijenu, pa i davanjem mogućnosti stanovitim domaćim distributerima da ostvaruju ekstraprofit na državni račun plasiranjem hollywoodskih industrijskih proizvoda tamo gdje im ni po kojoj logici nije mjesto, napuštena je, drugi večernji film u Areni, iza otvarajućeg hrvatskog, ponovno je izvanhollywodske provenijencije, a festival je dobio sasvim novu dimenziju onim što je godinama, kao ozebao sunce, iščekivao - modernom, dopadljivo dizajniranom i klimatiziranom kino dvoranom s 200-tinjak udobnih sjedalica, odličnim projekcijskim uvjetima i svojevrsnim mini filmskim muzejom u predvorju (s eksponatima iz zbirke poznatog glumca, Puljanina Igora Gala). Dakako, domaći ljudi puno radije dolaze u takvo kino, neovisno o kontroverzama oko njegova imena (s novim ambijentom staro kino Zagreb dobilo je i novo ime, po nekoć popularnoj i u jednom razdoblju svjetski uvaženoj talijanskog glumici Alidi Valli, rođenoj u tada talijanskoj Puli, odnosno Poli, a u čijoj biografiji, koliko se da razabrati, stoji i sklonost fašističkom režimu ili barem njegovu Duceu), nego u priručnu, festivalu ove vrste posve neadekvatnu dvoranu talijanskog kulturnog centra Circolo, gdje su se zadnjih godina prikazivali najzanimljiviji filmovi iz inozemnog programa, pa su stoga i popodnevne projekcije napokon dobro popunjene, doduše zahvaljujući i činjenici da je ulaz na njih besplatan (luksuz koji si među svim značajnijim hrvatskim festivalima, zbog svog impresivnog budžeta, samo Pula može dopustiti).

Uvijek ambiciozni Vidačković dobio je podjednako zainteresiranu, uz to i iskusnu ravnateljicu Zdenku Višković-Vuković, a taj tandem koji se prošle godine uhodavao, ove je pokazao da dobro funkcionira zajedno, stoga je prvi dojam kako je ovogodišnja Pula na najboljem putu da postane festival kojem nitko osim pretplaćenih čangrizavaca i tradicionalnih motovunskih drukera (jer ova se dva festivala i dalje uporno doživljavaju kao ljuti konkurenti) neće odreći relevantnost. Vidačković je ponovo sastavio (iznimno) respektabilan inozemni program sa zadnjim filmovima takvih kapitalaca kakvi su braća Dardenne, Mike Leigh, Chabrol, Rohmer, Woody Allen, Giuseppe Tornatore i Jan Sveràk u kinu Valli, te Kenneth Branagh, Sydney Lumet, Richard Attenborough, Lasse Hallström i Gillian Armstrong u Areni, a tu su i pobjednik Berlina, kontroverzna “Elitna postrojba” Brazilca Joséa Padilhe, te dobitnik Srebrnog medvjeda za najbolji scenarij na istom festivalu, Kinez Xiaoshuai Wang s filmom “Vjeruj u ljubav”. Također, Vidačković se iznova potrudio promovirati Pulu na međunarodnoj festivalskoj sceni dovodeći kao predsjednika internacionalnog žirija za inozemni program čuvenog poljskog režisera Jerzyja Skolimowskog, a kao članove predselektora filmova iz srednje i istočne Evrope za festivale u Cannesu i Locarnu Joëla Chaprona, programsku menadžericu prestižnog programa Panorama Berlinskog festivala Paz Lázaro i direktoricu uglednog portugalskog festivala Festroia, Fernandu Silvu.

Kao najveća, pak, zvijezda predstavljen je 86-godišnji Christopher Lee, uz Belu Lugosija najpoznatiji utjelovitelj Drakule, tumač možda najimpresivnijeg negativca iz serijala o Jamesu Bondu, Fernanda Scaramange (u “Čovjeku sa zlatnim pištoljem”), te u najnovije doba još jednog upečatljivog zlikovca, čarobnjaka Sarumana u “Gospodaru prstenova”, a imali smo prilike uživo vidjeti i dražesnu kosovsku Albanku Artu Dobroshi, nositeljicu naslovne uloge u “Lorninoj šutnji” kojom su se braća Dardenne natjecala na ovogodišnjem Cannesu. Organizacijski, festival se za sad doima besprijekorno, a direktorici Višković-Vuković moglo bi se savjetovati tek da omekša pompozni ton svečanog otvaranja, čiji je scenarij, zajedno s verbalnim voditeljskim stilom, nalikovao kao da je izravno lansiran negdje iz socijalističkih 70-ih, iako su tadašnje špice, ako je suditi po animiranom filmiću iz tih godina koji je prikazan u sklopu otvaranja, bile neusporedivo razigranije, čak i pomalo provokativne.

Inače, najzanimljiviji detalj s otvaranja bio je kolaž crno-bijelih festivalskih snimaka iz arhive Igora Gala, kad je pojavljivanje Milene Dravić, Borisa Dvornika, ali i Bate Živojinovića u kadru izazvalo spontani pljesak krcate Arene, koji se međutim ne može mjeriti s onim kad se u kadru pojavio drug Tito (s Jovankom), a valjda ponukan time i Christopher Lee u svom je obraćanju publici, povodom dodijeljene mu posebne festivalske nagrade za životno djelo, uglavnom govorio o značaju tog “izvanrednog čovjeka” kojeg je kao britanski obavještajac u II. svjetskom ratu osobno upoznao u Drvaru.

Na svečanost otvaranja nadovezao se film Gorana Rušinovića “Buick Riviera”, ne naročito sretna adaptacija romana Miljenka Jergovića, u kojoj je piščeva elaborirana igra mačke i miša dvojice Bosanaca (Muslimana Hajrudina i Srbina Vuke) u snježnoj američkoj provinciji tipično rušinovićevski reducirana na grubu skicu, iz koje onima koji roman nisu čitali vjerojatno nije lako shvatiti o kakvom se odnosu između dvojice protagonista uopće radi. Zanimljivost filma u odnosu na knjigu jest odbacivanje pretpovijesti lika Vuke kao ratnog zločinca i posve izmijenjen kraj u kojem Hajrudin, u romanu više-manje ultimativni dobrica, poprima i maliciozne crte, čime se između njega i Vuka, Muslimana i Srbina, uspostavlja svojevrsna ravnoteža koju Jergović u romanu očito nije želio, no o zanimljivosti tog značenjskog obrata bit će prilike više zboriti kad film dođe u redovnu distribuciju.

Inače, Rušinović je kao i obično jak na vizualnoj razini, osobito u eksterijernim (polu)totalima kojima odlično hvata specifičnu atmosferu otvorenog američkog prostora, no remeti ugođaj slikovno iznenađujuće sterilnim dijaloškim automobilskim prizorima te nepotrebnim Hajrudinovim flashbackovima. Slavko Štimac (Hajrudin) i Leon Lučev (Vuko) solidno su odradili svoje uloge, ali kad je o glumcima riječ, onda pravo otkriće predstavlja debitantica Areta Ćurković iz novog filma Dalibora Matanića “Kino Lika”, nestrpljivo očekivane prilagodbe snažne istoimene zbirke priča Damira Karakaša. Film je prikazan drugog dana festivala u punoj Areni i nesumnjivo označava najzrelije ostvarenje dosadašnjeg Matanićeva opusa.

Taj Zagrepčanin ličkih korijena uvjerljivo je u filmski medij prenio groteskni naturalizam ličke provincije impresivno kreiran u Karakaševoj knjizi, dajući mu osoban touch kroz finu emociju i humor u opisivanju različitih, no dubinski više ili manje srodnih čežnji usamljenice, zanesenjaka i grubijana, troje glavnih likova preuzetih iz tri različite Karakaševe priče vješto povezane u jednu Matanićeva filma, garniranu motivima iz još dvije piščeve kratke proze. Filmu se mogu prigovoriti neke sitnice, možda i jedna krupnija stvar (predzavršna paralelna montaža triju fabularnih linija mogla je, čini se, biti umješnije izvedena), no cjelina je fascinantna i posve lišena ispada nezrelosti kakvi su se Mataniću potkradali u svim dosadašnjim filmovima (a onaj prošli, televizijski, “Volim te”, bio je sav jedan veliki pretenciozno-patetični ispad). Kad se tome doda da “Kino Lika” sadrži najsmjelije seksualne prizore (u pokušaju) u povijesti hrvatskog filma, čak i nešto šire, Daliboru Mataniću i njegovim glumcima Areti Ćurković i nažalost pokojnom prascu Bubiju treba se do poda nakloniti na rijetko viđenoj hrabrosti.