Kad su me prije otprilike mjesec dana prijatelji pozvali da im se pridružim na Waitsovom koncertu u Pragu, koji se održava u sklopu evropskog dijela njegove Glitter and doom turneje, priznajem dvojio sam. Ići ili ne ići? Put do Praga je dug, automobilom otprilike osam sati a ni cijena ulaznice nije bila mala – 2989 Kč to jest 120 eura. No, na koncu sam ipak odlučio: « Idem, pa šta košta da košta. » Šanse da doživim razočaranje, sudeći po svemu što sam slušao i čitao o Tomici, bile su zanemarivo male. Ipak je on jedan istinskih živućih velikana suvremene glazbe. Doduše, nikad nije bio toliko općeprihvaćen kao podjednako jaki mu kolege Dylan i Springsteen no s godinama je stekao golemu sljedbu štovaoca širom svijeta.. Još od svog prvog albuma Closing time ciljao je na probraniju publiku i komornije atmosfere. Jedan je od onih koji su opjevali naličje američkog sna i mnogi smatraju da je Waits za glazbu ono što je Bukowski za književnost. Naime, autor nekonvencionalnih nazora i životnog stila koji inspiraciju crpi s rubova društva, pjesnik razočaranih, poniženih i uvrijeđenih. Prepoznatljiv je po svome zagrobnom promuklom vokalu kojim se vješto služi no koji, po skromnom mišljenju pisca ovih redaka, ipak najbolje funkcionira u nježnim baladama. Široj publici ovaj glumac, pjesnik i glazbenik postao je poznat po izvedbama svojih pjesama Tom Traubert's blues i Downton train u verzijama Roda Stewarta, Jersey girl u varijanti Brucea Springsteena a za alternativnije nastrojene I don't wanna grow up Ramonesa. Sâm Waits nije se bavio klasičnom autopromocijom; snimio je tek nekoliko spotova, nije ga se moglo baš mnogo čuti ni na radio postajama, niti je ikad bio kod Oprah. Nešto je prisutniji bio kao glumac surađujući primjerice s Coppolom, Jarmuschem i Gilliamom, a da su profesija glumca i pisca srodne dokazuje i njegov pristup u pisanju pjesama. Kao što je na sceni i u javnosti ufuran u karakter tako i u svojim pjesmama progovara iz karaktera, priču ne priča Thomas Alan Waits osobno, već zamišljeni karakter, svjedok ili sudionik događaja o kojima govori. Onima koji žele zaista upoznati svoje idole Waits ne nudi mnogo. Privatni i javni život strogo dijeli i već godinama pomno održava kultni status i mističnu auru oko svoje osobnosti. Zbog toga koliko mi je poznato nije napisana niti jedna iscrpna Waitsova biografija. Bilo je hvalevrijednih pokušaja ( u koje spada i u nas prevedena Tom Waits: Razuzdane godine; njegova glazba i mit Jaya.S. Jacobsa ) ali sve su ostale nekako nedorečene, ostavljajući mnogo prostora za pretpostavke i špekulacije. Takvim pristupom Waits osim neizbježne mistifikacije svog lika pod svjetlo reflektora stavlja ono što je zapravo bitno. A to sigurno nisu tablodini naslovi ni faca na plakatima već pjesme. Tu je gospodin Waits velemajstor. Tvorac jednog posve autentičnog svijeta koji i jest i nije odraz stvarnosti, svijeta, da citiram kolegu mu Cohena, divnih gubitnika. Kongresni centar u Pragu dvorana je ponešto nalik Lisinskom, s otprilike 1500 sjedećih mjesta i ( kako se pokazalo ) dobrom akustikom. Već na ulazu u dvoranu postalo je jasno da će publiku činiti šaroliko društvo. Bilo je tu dvadesetpetogodišnjih freakova s waitsovskim šeširićima ali i gospode u šezdesetim godinama. Da se radi uglavnom o zagriženim ljubiteljima postalo je pak jasno čim se meštar ceremonijala pojavio na sceni jer uslijedile su euforične ovacije- bend je tad zaprašio i putovanje je moglo početi. Koncert je ( vjerojatno zbog svijesti o tome čega je evropska publika željna ) bio zamišljen kao svojevrstan presjek Waitsove tridesetpetogodišnje karijere s tek nekoliko pjesama s aktualne trostruke kompilacije Orphans. Većinu koncerta Waitsov jedini instrument bio je glas, no na nekoliko stvari prihvatio se i električne gitare a priredio je i akustičarski blok na klaviru s poznatim laganicama kao što su Tom Traubert's blues, Invitation to the blues, House where nobody lives i Innocent when you dream, na kojoj mu se i publika oprezno pridružila. Naime, većinu koncerta s poštovanjem se i u tišini slušalo meštra. Neke od pamtljivijih izvedbi uz pratnju benda pak bile su: Cemetery polka, All the world is green, Rain dogs, atmosferična Dirt in the ground, furiozne verzije Jesus's gonna be here i Down in the hole, vodviljski poluimprovizirana Eyeball kid, a s Orphansa Lost at the bottom of the world i Lie to me, također uz vokalnu podršku publike. Žestoka je bila i Make it rain te Singapore s kojom je na bis i završio dvosatni koncert. Bend koji su činili: Larry Taylor ( kontrabas ), Patrick Warrenn ( klavijature ), Omar Torrez ( gitare ), Vincent Henry ( duhački instrumenti ) i Casey Waits ( bubnjevi i udaraljke ) bio je zaista sjajno usviran, pratili su Waitsa u stopu, često puta skupa s njim improvizirajući. Komunikacija s publikom uz nekoliko angedota za razbijanje leda također je bila na zavidnom nivou premda je moglo biti i više pripovjedačkih improvizacija a bili su tu i klasični Waitsovi scenski teatralni efekti poput svjetlećeg šešira prekrivenog ogledalcima. Waits se pokazao u odličnoj formi i dokazao kao vrhunski profesionalac koji još uvijek uživa u svojem poslu i poslanju. Nikad nije bio ljepotan a godine ga sigurno nisu proljepšale no u svakom drugom smislu on je jedan od onih koje vrijeme, čini se, obogaćuje. Fascinatna je njegova scenska prezentnost i čini se da bi i bez benda ili instrumenta bio u stanju držati pozornost publike. U svojoj pedeset i devetoj godini i dalje je energičan, prepoznatljivo strastvenog nastupa, a njegov duhanom i žesticom spaljen glas ranjene beštije uživo je čak i dojmljiviji no na snimkama. Uglavnom bio je to koncert koji za istinskog fana vrijedi uloženog vremena, novca i truda. Kao što rekoh na početku, Tom Waits jedan je od velikana suvremene glazbe što već godinama svojim radom potvrđuje. Tako je bilo i u Pragu.