Goran GranićDvadeseto stoljeće bilo je za Hrvate i nacionalne manjine na području RH stoljeće krvavog nasilja. Smjenjivali su se režimi i ideologije, ali oni koji bi prigrabili vlast, osudivši svoje prethodnike, opet bi kao i oni okrutno progonili poražene, proglašavajući ih nepoćudnim neprijateljima. Nemilosrdnost prema protivnicima opravdavali su nužnošću kažnjavanja okrutnih zločina koje su počinili poraženi dok su bili na vlasti. Svaki režim opravdavao je svoje postupke tvrdnjom da kažnjava zločine prethodnoga, od kojega je napokon oslobodio građane. Svaki totalitarizam opravdava svoje nasilje višim ciljevima i vraćanjem časti naciji. Stradanja su bila najveća u razdobljima triju ratova i poraća, a bilo ih je i u doba mira, kad su jugoslavenski režimi organizirali politička ubojstva i držali u zatvorima tisuće političkih zatvorenika. Sve to ima tako duboke posljedice za hrvatsko društvo da se još i danas sukobljavaju preživjele žrtve i poklonici suprotstavljenih ideologija.

I Domovinski rat obilježen je novim stradanjima i podjelama, koje se nerijetko povezuju s onima vezanima uz I. i II. svjetski rat. Poklonici totalitarnih ideologija (ustaške i komunističke) bučno se pozivaju na istinu i pravdu za žrtve, ali samo “svojih”. Ne ustežu se ni od falsifikata kako bi broj “svojih” žrtava uvećali i tako ojačali svoje političke položaje, interese i zahtjeve. O zločinima “svojih” nad neprijateljima ne žele ni čuti, kao da se ti zločini nisu dogodili. Stalno ponavljaju da su poraženi opravdano likvidirani jer su počinili užasne zločine. Tako se do danas sukobljene strane drže dvostrukog morala. Moralnost ne utemeljuju na naravi čina, nego na tome tko je pobjednik, a tko gubitnik. Ono što je dopušteno i časno pobjednicima zabranjeno je i sramno poraženima. Da nevolja bude potpuna, i sama se međunarodna zajednica prema pravdi odnosi selektivno, a i kad je neki zločin međunarodno verificiran, često je to samo onaj kojega verificiranje odgovara dogovoru velikih sila.

Kako pristupiti tom problemu i kako naći istinu i pravdu? Razne ideologije i interesi dosad su pravo na zločin opravdavali višim interesima, a represivni i sudski organi provodili su volju vladajućih. Zbog toga su jedni zločini kažnjeni, a drugi prešućeni ili opravdani višim ciljevima. Nužno je oduprijeti se opojnostima totalitarističkih ideologija, i ustaške i komunističke, i ne suditi po njihovim mjerilima. Njihova su mjerila u korijenu iskrivljena i upravo zbog toga navode na činjenje zločina, nazivajući to pravednom kaznom i opravdanom osvetom. Pokušavam iznijeti stav prema zločinima na ovim prostorima koji ne bi bio pristran i ne bi pružio izliku za “pravednu odmazdu”. Nemam ambiciju pisati o jedinoj istini niti suditi bilo komu, želim samo iznijeti osobno viđenje događaja i odnosa u hrvatskom društvu iz bliže prošlosti. Stajalište o zločinima potrebno je razriješiti na iskren i moralan način, oslobođen političkih i drugih interesa. Ne dijelim zločine na “naše” i “njihove”, niti zločine jednih opravdavam zločinima drugih.

I gle, pristupi mu netko i reče: “Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?” A on mu reče: “Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.” Upita ga: “Koje?” A Isus reče: “Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! I ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe!” (Mt 19, 16-21)
Čini mi se očitim da bi ovaj odlomak iz Biblije mogao poslužiti svim ljudima dobre volje kao mjerilo za valorizaciju proteklih događaja i odnosa. Fašizam, komunizam i nacionalsocijalizam, pa i neki drugi politički sustavi, kad god su nasilno oduzimali pravo na slobodu, nacionalnu, vjersku ili osobnu, očito su kršili sve te Isusove zapovijedi. Pravo na život osnovno je pravo svakog čovjeka iz kojeg proizlaze sva ostala. Nitko nema pravo oduzeti drugoj osobi život, osim u obrani i samoobrani. U središte pozornosti stavljam pravo na život civila, prava zarobljenika te prava na dostojanstvo svih osoba.

Pristup problemuJOSIP BROZ TITO ubojstva, politički progon i političku diktaturu kompenzirao je socijalnim mjerama i zdravstvenom zaštitomZnanstvenici se trebaju posvetiti istraživanju i valorizaciji proteklog stoljeća utvrđivanjem povijesnih činjenica, uvažavanjem povijesnog konteksta i odnosa snaga, obradom svakog događaja u vremenu i prostoru povijesnih odnosa. Ali to nije dovoljno, jer za hrvatsko društvo posebno je važno moralno vrednovati događaje i tako se osloboditi svih političkih utjecaja. Moj pristup temelji se na moralnim vrijednostima, na pravima svakog čovjeka na život, dostojanstvo i slobodu, na vrijednostima za koje bih želio da ih današnja Hrvatska prihvaća, izgrađuje i primjenjuje. Poznato je da su sljedeće činjenice u prošlom stoljeću dovodile do velikih stradanja ljudi i velikih materijalnih gubitaka:
- ratovi i interesi velikih zemalja u kojima su građani Hrvatske sudjelovali i stradavali
- nacionalno pitanje i stvaranje hrvatske države
- fašizam, nacizam
- komunizam

Stoljetna čežnja za stvaranjem hrvatske države, kao pouzdanim i standardnim oblikom zaštite nacionalnih interesa, dokazana je i u Domovinskom ratu. Potvrdilo se da jedino postojanje nacionalne demokratske države može trajno štititi interese hrvatskog naroda i svih građana koji žive u RH. U prošlom stoljeću pokazalo se da su oni koji su ozbiljnim djelovanjem iskazivali svoje domoljublje i interes za stvaranje demokratske hrvatske države bili redovito progonjene žrtve u svim protudemokratskim režimima. NDH je bila fašistička totalitarna tvorevina s represijom u ime hrvatstva. Svojom filozofijom, postupcima i posljedicama ostat će najtamnije razdoblje u povijesti hrvatskog naroda. Antifašizam je, kao društveni pokret temeljen na moralnom stavu odbacivanja doktrine i prakse fašizma, pokrenuo i građane s područja Hrvatske. Danas je stav prema fašizmu jednako važan kao i prije 70 godina. I jučer i danas biti protiv fašizma u svim varijantama znači biti za slobodu i jednakost bez obzira na nacionalnost, vjeru, političku orijentaciju i druge osobne stavove i vrijednosti. Antifašizam je trajna vrijednost koju današnja Hrvatska treba njegovati. Komunizam je, kao politički sustav, pod načelom jednakosti razvio sustav totalitarne vlasti, represije, mučenja i ubijanja ljudi suprotnih političkih stavova i vjerskog opredjeljenja. Po broju ubijenih ljudi, po stradanjima i ponižavanjima, između fašizma i komunizma nema znatne razlike. Borci protiv svih diktatorskih režima nisu bježali ni pred teškim žrtvama i progonima te su na čast hrvatskom narodu. Osobito su teške žrtve podnosili borci protiv fašističke, nacionalsocijalističke i komunističke diktature. Upravo je na djelovanju i žrtvama tih boraca obnovljena hrvatska država položila svoje temelje.

Zločini u NDHANTE PAVELIĆ, lider ustaškoga pokreta, najodgovorniji za ubijanje i logore u NDHAko je stvaranje hrvatske države nužno za zaštitu nacionalnih interesa, zašto NDH nije ispunila očekivanja? Ne ulazeći u raspravu o legitimnom i nelegitimnom načinu stvaranja države, NDH kao način ostvarivanja nacionalnih interesa diskvalificira činjenica da se temeljila na fašističkoj ideologiji i zločinu, uz pomoć trajnog savezništva s Hitlerovim nacističkim poretkom s namjerom istrebljivanja čitavih naroda (Židova i Roma, a možda i Slavena) te potlačivanja Europe i svijeta. Ustaški režim ubijao je ljude na nacionalnoj, vjerskoj i političkoj osnovi i time prekršio temeljnu zapovijed: “Ne ubij!” Može li režim koji ubija na nacionalnoj, vjerskoj i političkoj osnovi biti izraz nacionalnih interesa hrvatskog naroda? Odgovor je NE. Može li se ubijanje opravdati zaštitom nacionalnih interesa? Odgovor je NE. Zločini počinjeni u NDH, osobito u logoru Jasenovac, najveća su tragedija hrvatskog naroda jer su pripadnici hrvatskog naroda ubijali druge na nacionalnoj, vjerskoj i političkoj osnovi i tako proizveli toliko tragedija da se posljedice toga osjećaju i danas. Ustaše su izdali i dugoročno kompromitirali samu ideju stvaranja nacionalne države i zaštite nacionalnih interesa hrvatskog naroda. Ustaški pokret je zločinački pokret, čije spominjanje vrijeđa obitelji žrtava, sve slobodne ljude i sve one koji grade Hrvatsku kao slobodnu i demokratsku državu, te opterećuje hrvatski identitet u međunarodnoj komunikaciji.

Zločini komunista za vrijeme i poslije rataPotrebno je razlikovati antifašizam i komunizam. Svi su komunisti bili antifašisti, ali nisu svi antifašisti bili komunisti. Antifašizam je ideja koja je okupljala i koja i danas okuplja sve one koji su za slobodu svakog pojedinca i naroda, a u Hrvatskoj je imao i dodatnu zadaću radi oslobađanja dijela hrvatskog teritorija od tuđinske vlasti. Komunistički pokret imao je svoje dodatne ciljeve, želio je osvojiti vlast i nametnuti komunistički politički sustav. Radi tog cilja komunisti su izdali vrijednosti antifašizma i pretvorili se u vlast koja je za građane imala iste posljedice kao i fašizam. Ubijanje neistomišljenika u II. svjetskom ratu i nakon njega, ubijanje zarobljenika i civila nakon rata, progon i zatvaranje vlastitih članova neistomišljenika, progon, likvidacija i zatvaranje političkih neistomišljenika, kolektivizacija, ukidanje svakog oblika slobode političkog djelovanja, mišljenja, pisanja, ograničavanje slobode vjeroispovijesti i slično zločini su komunističkog sustava.

Odnos prema liderimaAnte Pavelić bio je neosporno lider ustaškog pokreta i najodgovorniji za ubijanje, logore, kršenje dostojanstva osoba i sve nečovječno što se događalo u NDH. Iako je izbjegao suđenje za ratni zločin, današnja Hrvatska trebala bi ga osuditi i politički i moralno, kao osobu koja je izdala nacionalne interese i umjesto demokratske države stvorila fašističku tvorevinu čije nečovječne posljedice hrvatski narod nosi kao teret desetljećima. Osim zločina kojima je opteretio hrvatsko ime, u četiri godine svoje vladavine nije učinio ništa pozitivno za nacionalne interese, ali ih je više puta izdao odricanjem od velikog dijela hrvatskog državnog i povijesnog prostora te aktivnim doprinosom najvećem zločinu XX. stoljeća - holokaustu. Josip Broz Tito bio je lider antifašističkog pokreta, lider komunističkog pokreta, komunistički diktator, dugogodišnji politički lider Jugoslavije, vješt političar i sposoban demagog i manipulator. Ubojstva, politički progon i političku diktaturu kompenzirao je socijalnim mjerama, zdravstvenom zaštitom, besplatnim obrazovanjem i malom nezaposlenošću. Valorizirati Tita nije jednostavno jer su dugo razdoblje njegova vladanja i agresivna propaganda otupili oštricu realne ocjene njegove odgovornosti za zločine. Držeći se načela kako se za zločin mora odgovarati, bez obzira na to o kome se radi i je li ta osoba napravila i dobra djela, neosporno je da je Tito po zapovjednoj odgovornosti kriv: za zločine u ratu i nakon njega, za nekažnjavanje počinitelja, za prikrivanje zločina, za uvođenje diktature, za proganjanje političkih neistomišljenika, za ograničavanje političke slobode, slobode vjeroispovijesti i slično. Ni zasluge za antifašizam i vidljivi rezultati u obnovi i industrijalizaciji ne mogu umanjiti odgovornost za zločine, stradanja i patnje ljudi. U ime svih žrtava ni Pavelić ni Tito ne mogu biti osobe koje uživaju bilo kakve počasti u današnjoj Hrvatskoj. Ovim se Pavelić i Tito ne izjednačuju, nego svaki od njih snosi posljedice vlastite odgovornosti.

Odnos prema žrtvama totalitarnih režima U Hrvatskoj se prolijevaju potoci crnila u opisivanju i osuđivanju zločina koje su počinile diktature, bilo u Kraljevini Jugoslaviji, bilo u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, bilo u komunističkoj Jugoslaviji. Ne pristajem biti u savezu s onima koji zločine opisuju i osuđuju selektivno. Ja osuđujem sve zločine, bez obzira na to koja ih je diktatura počinila. Baš zbog počinjenih zločina nijedna od tih diktatura nije moja i ne praštam ni jednoj, ma koliko tvrdila da je samo kažnjavala zločince iz prethodne diktature. Činjenica da su toliki zločini počinjeni nad našim građanima samo zato što su bili određene političke orijentacije, određenog spola, određene nacionalne ili vjerske pripadnosti, sili me da dobro pazim, ne koga ću osuditi, nego koga ću zaštititi i koja zla ni po koju cijenu ne smiju ostati prikrivena ili nagrađena.

Braneći do kraja pravo na život odbacujem sve ideje koje imaju za cilj prikrivanje zločina iz osobnog ili grupnog koristoljublja. Ne prihvaćam ni buku koja se stvara kad se otvori rasprava o tim pitanjima, jer se prečesto koristi za sebične interese, da se opravdaju ili prikriju zločini “naših”, a uvećaju zločini “njihovih”. Ozbiljan razgovor o zločinima ne priznaje ni “naše” ni “njihove”, nego govori o zločinima sviju i ničije zločine ne opravdava niti hvali. Uvijek iskazuje sućut sa žrtvama, a odbojnost prema krvnicima, bili oni srpski žandari, ustaški ili komunistički aktivisti. Strašnije mi je biti zločinac nego žrtva. Uostalom, jedino o svakome od nas ovisi hoće li biti zločinac. Nitko me ne može prisiliti da budem zločinac. Stoga moram dobro paziti da se ne opijem ni jednom ideologijom koja opravdava zločin. Naprotiv, o opijenim ideološkim krvnicima ovisi hoću li biti žrtva. Radije ću biti žrtva nego se opiti njihovom ideologijom i pridružiti im se u krvništvu. Razgovor o zločinima, zločincima i žrtvama nema smisla ako je puko raspetljavanje prošlosti, pogotovo ako se to radi pristrano, ali ima smisla ako pridonosi rasvjetljavanju sadašnjosti i budućnosti. Želim surađivati s ljudima koji uče kako ne sudjelovati u zločinima, a ne želim biti s ljudima koji su obuzeti strašću za osvetom, a to znači za ponavljanjem zločina. Osveta je najveća obmana u sprečavanju zločina. Osveta je najučinkovitije gorivo za uvećavanje i ponavljanje zločina. Grupe i pojedinci osvetama za prethodno pretrpljene zločine ne zaustavljaju prolijevanje krvi nego nastavljaju i povećavaju stradanja. Osvetnicima nikada nije dosta krvi pa ni nevine, kod njih nema sućuti. Vođe i poklonici totalitarizama uvijek se pravdaju da su se oni morali samo osvetiti jer to iziskuje interes novog poretka, nove grupe, naroda, države. Nisu moji ni orjunaši, ni ustaše, ni komunisti, koliko se god hvastali da usrećuju hrvatski narod i da su se za nj borili. Međutim, njihovi zločini jesu okaljali hrvatski narod, kao što i svi zločinci kaljaju svoje narode. Stoga uz ponos na svoju naciju moramo uvijek priznavati i sram zbog onih koji su ga okaljali svojim zločinima. Nažalost, nema naroda koji nije tako okaljan, nema ni ideologije koja nije opijala i obmanjivala. Stoga nam je nužna trijeznost, skromnost i suzdržanost prema svemu što zanosi i opija.

Znakovlje NDH i komunizmaDemokratski svijet prihvatio je standard po kojem je isticanje fašističkog znakovlja nemoralno i kažnjivo djelo. Svjedoci smo kako se u pojedinim prilikama pojavljuju ustaška obilježja, a posebno zabrinjava činjenica da se mladi ljudi poistovjećuju s ustaškim znakovljem. Osim toga, zabunu može izazvati to što je ustaški sustav u svoje znakovlje uključio i najvažnije hrvatske nacionalne simbole (grb, zastava, himna), što je iskorištavano kao razlog da se i oni zabranjuju i progone, pa je trebalo naknadno razlučiti što je u znakovlju ustaško (slovo U), a što hrvatsko. Očito u hrvatskom društvu nije dovoljno razvijena svijest da je ustaški pokret sramotan za hrvatski narod jer je bio protiv civilizacijskih i nacionalnih interesa te da ga treba odbaciti u svim njegovim manifestacijama. To se svakako odnosi i na pjevanje ustaških pjesama koje vrijeđaju demokratske vrijednosti hrvatske države.

Znakovlje komunizma - crvena zvijezda, srp i čekić - te upotreba naziva komunistička stranka ili partija također vrijeđaju sve građane koji su stradali ili trpjeli od komunističkih vlasti. Njihova upotreba ne može biti dio slobode izražavanja, jer je dio tragične povijesti svih građana Republike Hrvatske, pa se vrijednosno i moralno treba odbaciti. Međutim, i ovdje valja uočiti razliku kad je petokraka bila insignija antifašizma, pa i dio hrvatske zastave po Ustavu iz 1974. koji je poslužio kao temelj međunarodnog priznanja prava na osamostaljenje hrvatske države, a kad je i u kojoj kombinaciji bila znamen komunizma (sa srpom i čekićem). Založio bih se i za zakonsku zabranu onoga što nedvojbeno afirmira komunizam, bez zadiranja u spomen na antifašizam kao opću vrijednost, posebno za potomke brojnih nekomunističkih aktivnih antifašista. Zbog svega toga ne prihvaćam kult lidera, bili oni kralj, Pavelić, Tito, predsjednik stranke. Iz istih razloga neću se nikada ukrasiti znakovljem pod kojim su počinjeni zločini, bili ti znakovi ustaški ili komunistički. Naše društvo treba poduzeti što je potrebno da odvrati od upotrebe osramoćenog znakovlja sve one koji se njime rese, bilo da točno znaju kolika mu je provokatorska snaga, bilo da nisu svjesni (što je teško povjerovati) štete koju za hrvatski narod izazivaju takvim svojim gizdanjem.

Domovinski ratRaspad komunističkog sustava u zemljama istočne Europe otvorio je procese oslobađanja nacionalnih država. Neriješeno nacionalno pitanje u Jugoslaviji i povijesne ambicije Srbije da stvori “Veliku Srbiju” doveli su do niza ratova koje je Srbija vodila u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Ono što povezuje ovaj rat s prethodnima jest ponavljanje motivacija za zločine. Treba kazniti sve odgovorne za zločine, bez obzira na to jesu li ih počinili srpski agresori ili hrvatski branitelji. Uostalom, u naravi je agresora da bude zločinac, a nespojivo je s osloboditeljima da budu zločinci. Stoga, iako Haaški sud neće do kraja donijeti pravdu i utvrditi istinu, njegovo osnivanje bilo je nužno jer je otvorilo pitanje ratnog zločina i odgovornosti za njega. Hrvatska kao pobjednik u ratu mora imati snage i moralne vrijednosti da bude pobjednik i u miru te da kazni svaki zločin, bez obzira na to tko ga je počinio.

PreporukeU ime nevinih žrtava, prava na život, dostojanstva svake osobe i svih oblika slobode, koje trebaju uživati građani današnje Republike Hrvatske, potrebno je jasno i nedvojbeno opredijeliti se za vrijednosti koje hrvatsko društvo treba njegovati i štititi. Nužno je rasvijetliti i očistiti i tamne strane hrvatske povijesti, koje treba u moralnom smislu staviti na pravo mjesto. Prvo i osnovno načelo je da nitko nema pravo raspolagati ljudskim životom te da nikakve velike ideje ne mogu biti razlog za ubijanje mimo obrane. Budući da nije moguće utvrditi sve pojedinačne odgovornosti, ipak jest moguće:
- osuditi ustaški i komunistički režim za zločine protiv čovječnosti i tako se jasno i nedvojbeno odrediti prema zločinačkim učincima tih režima;
- postići društveni konsenzus u ocjeni ustaškog i komunističkog režima te tu ocjenu unijeti u obrazovno, vjersko i javno djelovanje
- odrediti se prema simbolima ustaškog i komunističkog režima i zabraniti upotrebu onih koji vrijeđaju dostojanstvo i slobodu svih građana Hrvatske;
- njegovati otpor fašizmu, totalitarizmima i dik­ta­tu­ra­ma kao temeljnu vrijednost hrvatskog dru­š­tva;
- njegovati sve oblike dijaloga, tolerancije, uvaža­va­nja razlika, sloboda i odgovornosti prema svim skupinama i svakom članu hrvatskog dru­š­tva.