Zoran FerićProšlog tjedna opet smo bili svjedoci neukusne politizacije ljudske tragedije. Tragični lik je Zvonko Bušić koji je nakon 32 godine zatvora sletio na zagrebački aerodorom i uzdignutih ruku pozdravio one koji su ga dočekali. Sam taj čin, ukazivanje počasti teroristu koji je osuđen za smrt nevinog čovjeka i otmicu aviona, neviđena je svinjarija. Svinjarija zato što pravi heroja od čovjeka čiji bi tragični život mogao stajati na istaknutom mjestu u velikoj enciklopediji žrtava ideja i ideologija 20. stoljeća. Bušićeva amnestija i povratak u domovinu sretno su raspletena, ali tužna bilanca života koji je, po današnjim mjerilima i barem dosad, bio temeljito promašen.

A tragičnijim ga čini upravo grčevito nastojanje samoga Bušića da borbom za ono što je smatrao pravednom stvari osmisli vlastiti život. Staviti se tako nesebično u službu jedne ideje i biti spreman žrtvovati i vlastiti život za ono što misliš da je plemenito i pravedno, bilo je moderno u Europi i Americi 70-ih, ali se na kraju pokazalo glupim. Sedamdesete su vrijeme kad su mnogi mladi ljudi u Njemačkoj, Italiji, Americi pokušavali dati smisao vlastitom životu boreći se za “pravedni cilj”. Mnogi od njih, kao ni Bušić, uostalom, nisu prezali ni pred ubojstvima nevinih. Velike akcije RAF-a u Njemačkoj i Crvenih brigada u Italiji svjedoče o tom porivu.

Idealizam, sloboda, pravda, socijalna jednakost, nesmiljena borba protiv političkog i ekonomskog ugnjetavanja odnosili su u to vrijeme masovno ljudske žrtve. Bilo je moderno i moralno biti angažiran, a oni neangažirani, pasivni, oni koji mirno žive i gledaju svoja posla proglašeni su, nekim strašnim terorističkim konsenzusom, nemoralnom šutljivom većinom i ovcama za klanje. Kasniji su uvidi u političko naslijeđe 70-ih pokazali pravo lice te idealističke borbe i u kojoj su mjeri ti mladi ljudi bili izmanipulirani. Svaki je normalan čovjek, međutim, već onda naslućivao, a pogotovo je to jasno danas, da ugrožavanje i ubijanje nevinih nikako ne može biti metoda kojom bi se itko borio za pravedne ciljeve. Bušić i svi ostali teroristi hrvatske emigracije načinili su puno štete cilju za koji su se tako borili: slobodnoj Hrvatskoj. Upravo su oni pokazivali svijetu tragičan nastavak krvave politike koju je provodila fašistička NDH i davali argumente onima koji su Hrvate proglašavali nacističkim ili genocidnim narodom.

Taj kontinuitet ustaštva donio nam je puno zla i 90-ih. Pravedna borba za očuvanje vlastite kuće temeljito je obezvrijeđena zločinima koji su, također, većim dijelom bili idiotski nastavak ustaštva. Problem je ove zemlje što je već od samoga početka, od prvih Tuđmanovih govora, uspostavljena ta veza kako bi se što više mobilizirala emigracija. To, danas se vidi jasno da jasnije ne može, nije bio pravi put i jedan je od većih Tuđmanovih političkih promašaja - dopustiti da ekstremna emigracija postane važan čimbenik službene hrvatske politike. Politike koja je, prisjetimo se, počela upravo govorima bivšeg predsjednika u kojima su istaknute dvije stvari: relativizacija žrtava u Jasenovcu i konstatacija da je NDH bila produkt pravednih težnji hrvatskoga naroda za svojom državom. To ona, naravno, i jest bila, ali bila je i genocidna fašistička tvorevina, a u nekom segmentu i antihrvatska.

Zato je samo spominjanje NDH na početku stvaranja hrvatske države stvorilo krajnje negativnu međunarodnu hipoteku i niz političkih problema s kojima smo se tada susretali. Takvim fašističkim kontekstom protivnicima hrvatske samostalnosti dani su argumenti koje međunarodna zajednica, krajnje osjetljiva na fašizam i nacizam, jednostavno nije mogla ignorirati. Tuđman je bio važan pokretač stvaranja samostalne Hrvatske, to mu se mora priznati, kao što se mora konstatirati da je pri tome krajnje otežao njeno stvaranje. Od tog doba prošlo je 18 godina i država nam je punoljetna. A s državama je, izgleda, kao i s ljudima. Kad navrše neke godine, postanu pametnije. Tako je i hrvatska država s punoljetnošću postala pametnija i oslobodila se ustaškog balasta aktivirajući, među ostalim, i svoje antifašističke tradicije. Sada je spremnija za europske integracije, a veliku zaslugu u tome ima upravo drugi hrvatski predsjednik, koji ju je izveo iz međunarodne izolacije, kamo ju je odvelo Tuđmanovo koketiranje s fašizmom i ekstremistima.

I sada se, u takvu Hrvatsku, vraća osuđeni terorist kriv za najmanje dva uništena života, policajca Briana Murraya i svoj vlastiti. Olakotna okolnost je to što Bušićev život nije okončan i što mu je pružena šansa da ostatak proživi kao slobodan čovjek. Mi koji živimo svoje živote izvan zatvorskih zidina, u relativnoj slobodi, ne možemo ni zamisliti emocije čovjeka koji nakon 30 godina kao slobodan čovjek staje na tlo svoje zemlje. U tom je trenutku on slobodniji od svih nas koji smo živjeli na slobodi. I bilo bi dobro da tu svoju slobodu i taj svoj život proživi bolje i pametnije nego dosad. Ovdje ga herojem smatra tek šačica ekstremista koji su ga i dočekali na Plesu i pokušali od njegova povratka učiniti politički događaj. Bušić ne bi smio dopustiti da ga takva ekstremna manjina, koja ga je dočekala ustaškim pozdravom, nepotrebno izmanipulira i pretvori u nešto što nije: heroja i borca za slobodu. Takav rasplet štetio bi hrvatskoj državi i svima nama, a sigurno i samom Bušiću. Njegov izlazak iz zatvora plemenita je i humana gesta, a njegovu daljnju politizaciju nedvojbeno treba osuditi.