Edward Norton i Jessica Biel u filmu 'Iluzionist'Fenomen hollywoodskih filmova blizanaca (“Wyatt Earp”/”Tombstone”, “Valmont”/”Opasne veze”, “Capote”/”Neslavni”...) doživio je jedan od svojih kreativnih vrhunaca u paru “Prestiž”/”Iluzionist”. Niti jedan od tih mađioničarskih filmova možda nije antologijski, no oba su vrlo dobra i - ne manje važno - unatoč brojnim sličnostima dovoljno originalna i različita.

Do nas je prvo došao “Prestiž” redatelja Christophera Nolana prikazan u kinima početkom prošle godine, a premijeru “Iluzionista” Neila Burgera dočekali smo tek ovih dana na DVD-u. Publici koja će “Iluzionista” suditi iz perspektive “Prestiža” valja upozoriti da je djelce manje poznatog Burgera (“Intervju s ubojicom”) ipak malčice starije od filma kudikamo poznatijeg Nolana (“Memento”, “Nesanica”, “Batmanov povratak”), no to i nije toliko važno.

“Prestiž” i “Iluzionist” slični su tematikom (veliki mađioničari), strukturom (sukob snažnih osobnosti) i vremenom radnje (jedan se odvija u viktorijanskoj Engleskoj a drugi u Austro-Ugarskoj Monarhiji oko 1900.), no ujedno posve različiti kad je riječ o osnovnom konceptu njihovih autora. Dok je “Prestiž” trik-film o filmskoj magiji i naravi same fikcije, čijom pričom, dakle, dominira metafilmska dimenzija, “Iluzionist” je relativno konvencionalan film fin de siècle jednostavne narativne strukture i nepretenciozno mistične atmosfere.

Za razliku od Nolana koji pribjegava priči kako bi imao okvir za brojne vizualne, narativne i idejne trikove, Burger poseže za trikovima kako bi naglasio “posebnu” atmosferu priče i omogućio nemogućem ljubavnom raspletu da postane moguć. Trik mu je potreban kako bi povezao sudbinske ljubavnike iz dvaju različitih habsburških društvenih staleža - mađioničara pučkog podrijetla Eisenheima (Edward Norton) i njegovu simpatiju iz djetinjstva Sophie (Jessica Biel), sada u vezi s princom prijestolonasljednikom Leopoldom (Rufus Sewell), čiji je lik nadahnut čuvenim princom Rudolfom, nesretnim sinom Franje Josipa I.

Na početku, Eisenheimov antagonist je policijski istražitelj Uhl (Paul Giamatti), čovjek od povjerenja zloglasnog princa koji zbog napredovanja u karijeri žmiri nad njegovom psihopatskom naravi, no s vremenom njegovu poziciju preuzima sam princ. “Iluzionist” je “mali” ljubić, skrojen od nekoliko likova i ne mnogo više lokacija, koji bi bez problema mogao biti postavljen u kazalištu.

Skroman je i značenjski kontekst priče, osim ako netko ne doživi revolucionarnim Burgerovo zalaganje za rušenje barijera između različitih austrougarskih staleža pomoću ljubavi. Ono zbog čega vrijedi vidjeti “Iluzionista” sigurno nisu bogata značenja, stilske inovacije ili rijetko viđeni prizori, nego činjenica da u okviru koji postavlja redatelj film funkcionira besprijekorno.

Od uvodnog prizora pa sve do kolažnog finala “Iluzionist” je vrhunski režiran komad u kojem je teško pronaći slab dijalog, neukusnu scenu i sekvencu pogrešnog trajanja. Bilo je komentara da je casting “Iluzionista” pogrešan i da su svi glumci, pa i Edward Norton, odabrani za uloge neprimjerene njihovim osobnostima, primjerice Jessica Biel koja glumi austrijsku plemkinju.

Čemu, kada je ionako riječ o mađioničarskom ljubiću u kojem su šefovi policije moralni a austrougarski likovi govore engleskim jezikom? U kontekstu takve fantazije, svi su glumci odlični, pogotovo dvojica iz najužeg kruga vodećih američkih glumaca današnjice - Edward Norton i Paul Giamatti, čije su zajedničke scene prava poslastica.

Jesu li odličan dizajn, sigurna režija, zanimljivi likovi i vrhunski glumački nastupi dovoljni da bi “Iluzionistu” dali visoku ocjenu? Za peticu, Burgerovu filmu ipak nedostaje pravoga “mesa”, no četvorka mu sasvim pristaje, kad smo već davno zaključili da je čuvanje najvećih ocjena za nove filmove poput “Građanina Kanea” i “Vrtoglavice” sasvim uzaludan posao.

Film ne mora nužno težiti vrhunskoj umjetnosti, biti autorski prepoznatljiv ili značenjski bogat, da bi ga proglasili uspjelim. Zanimljivo, i “Prestiž” i “Iluzionist” bili su, u vrlo kratkom razmaku, uspješni na kinoblagajnama. U boljim slučajevima filmovi-blizanci očito funkcioniraju kao kafići - popunjeniji ako se nalaze pokraj drugih kafića.