Srećko JurdanaUhićenje psihijatra-psihopata, koji se skrivao iza konjskoga repa, naočala, bradurine i umjetničkoga imena DDD, u narodu je među ostalim proizvelo seriju viceva, koji dokazuju da nema tog zločinačko-tragičnog fenomena koji na brdovitom Balkanu ne bi mogao biti podvrgnut i spontanome ismijavanju. Na HTV-u su u tom povodu objavili da ne žele više sudjelovati u “estradizaciji jednog zločinca”, no pitanje je može li televizija potpuno izbjeći estradne efekte koji aktualnog Radovana Karadžića prate.

Pred potjerom se skrivao tako da se iz originalne karikature prerušio u neprepoznatljivu alternativnu, i pritom se iz masovnoga ubojice pretvorio u masovnoga iscjelitelja, potvrđujući preko te sposobnosti radikalne promjene identiteta svoju drastično shizoidnu psihostrukturu, koja asocira na glavni lik u filmu “Šakal”.

U kontekstu Karadžićeva privođenja pojedini mediji počeli su spekulirati o mogućnosti da je i Ratko Mladić na nekakav sličan način promijenio svoju fizionomiju. Slobodna Dalmacija napravila je od svega toga malu sprdalačku predstavu i objavila četiri fotografije, na koje su autori burleske dodali gustu kosu, brčine i bradu à la Karadžić, postavljajući pitanje za koju se varijantu maskiranja odlučio Mladić.

Kad je o Karadžiću riječ, njegovu recentnu biografiju u Srbiji na specifične načine i danas štite od publike. Za javnost su potpuno skriveni svi detalji njegova života od trenutka kad se povukao u ilegalu, i ta serija enigmi postala je analitički krajnje intrigantna. Karadžić je nesumnjivo provokativan i kao frankenštajnovski eksperimentator. Predvodio je skupinu psihijatara koja je Srbe psihološki preparirala za izazivanje genocidnog rata, i u tom poslu pokazao se - zajedno s Miloševićem, pojedinim popovima i akademicima - hitlerovski vješt. Demoni koje je čuvao u svojoj glavi nisu se vjerojatno mogli prepoznati u fazi njegove zagrebačke medicinske specijalizacije, razdoblju kad je u nekadašnjem Tingl-Tanglu u Mesničkoj deklamirao svoje pjesme i družio se s lokalnim poetama. U svakom slučaju, nitko od liječnika koji su ga poznavali ne želi se izjašnjavati o njegovu tadašnjem psihostatusu, kao što se uopće nitko ne želi izjašnjavati o bilo čemu što je za slučaj.

---

Takvo ponašanje zapravo je skandalozno, jer njime se očito želi prikriti uloga srpskog državnog aparata u njegovu višegodišnjem skrivanju. Sa scene je nestao negdje tijekom devedesetih i ubrzo potonuo u neproziran mrak, da bi deset-petnaest godina poslije na površinu isplivao kao narodni ljekar mistificiranoga izgleda, navodno toliko uspješan u svojoj mimikriji da ga nitko živ nije bio u stanju identificirati. Ta teza o vrhunskoj preobrazbi može se doživjeti kao državno prodavanje magle. Netko mu je morao pronaći stan i posao u ordinaciji, i osigurati prihode za život, pa makar i tako da novac koji je opljačkao u Bosni može slobodno podizati s računa pod lažnim imenom. Jasno je da Karadžić ne bi mogao opstati bez snažne logistike koju mu može pružiti samo država. Počeli su zadnjih dana tvrditi da ga je otkrio anonimni dojavljivač koji je tajnu službu telefonski upozorio na bizarnoga tipa koji “ima glas sličan Karadžićevu” i putuje Srbijom prodavajući zdravlje. Ako ga je doista prijavio nekakav slučajan istraživač nijansi kod likova koje susreće, bilo bi logično da se taj obratio međunarodnim faktorima i pokušao inkasirati pet milijuna dolara nagrade koja je za Karadžića raspisana. Vjerojatno se radi o obavještajnoj izmišljotini koja bi pred međunarodnom i domaćom javnošću trebala poništiti činjenicu koja se promatraču nameće sama po sebi: da je srpska policija u svakom trenutku znala gdje je i što je Karadžić, ali pomagala mu je u snalaženju i ostavljala ga na miru dok se ne izglasa politička odluka o njegovu hapšenju.

Detaljno istraživanje pozadine Karadžićeva lažnog identiteta moglo bi temeljito uzdrmati srpsku državu i društvo koje je ionako već dovoljno bolesno od četništva, i zato se realne informacije o tom fenomenu ne će puštati ni na kapaljku. I kad se povukao iz politike - ako se teror koji je provodio može nazvati politikom - Karadžić je za mnoge svoje istomišljenike dulje vrijeme ostao dostupna figura. Pisac Momo Kapor, na primjer, nekadašnji miljenik zagrebačkih izdavača, u novinama je hvalisavo opisivao vjersko-rakijaške seanse s Karadžićem u njegovu tajnom boravištu, i prestao je s tom navikom tek kad mu je postalo jasno da bi zbog toga mogao doći pod udar međunarodnoga pravosuđa. Karadžića je štitila i srpska crkva u svojim samostanima, i cijeli taj protekcionistički sustav koji je iza njega stajao čini potpuno nevjerodostojnom poruku da je on odjednom potpuno samostalno, uz radikalnu transformaciju, započeo novi građanski život u kojem ga nitko nije bio u stanju prepoznati.

Otkrivanje tehnike Karadžićeva skrivanja inkriminira sve one koji su u tom skrivanju sudjelovali: i popove, i književnike, i akademike, i policajce, i političare. Za režim Borisa Tadića već samo hvatanje Karadžića dovoljno je velik zalogaj, i zahvat u cijelu strukturu koja je stajala iza Karadžića za njega je u ovom trenutku neizvediv. To je jasno i međunarodnim činiocima.

Buka oko Bušića; Nemušta Laptalova optužnica

U Hrvatsku se iz američkog zatvora vratio Zvonko Bušić, terorist koji je “iz patriotskih pobuda” na kolodvoru podmetnuo eksploziv čije je deaktiviranje usmrtilo jednog policajca, a drugog oslijepilo. Velika skupina istomišljenika dočekala ga je s ovacijama, među njima i Dražen Budiša, a mnogi mediji iskazali su mu naklonost. Za uljuđeno društvo takva potpora 'patriotskome' ubojici sramotna je, no poznato je da na hrvatskoj sceni postoje struje koje su u stanju svaku priliku iskoristiti za radikalno demonstriranje svoje civilizacijske specifičnosti.

Pokazuje se da je Kristo Laptalo u Grčkoj osuđen na temelju optužnice koja se sastoji od dva lista papira, i ne navodi ni jedan jedini argument koji bi upućivao na njegovu krivnju. Osim toga, u istražnome postupku uništeni su sanduci s drogom koji su otkriveni na Laptalovu brodu, a prije toga s njih nisu uzeti otisci prstiju. Osuditi čovjeka na četrnaest godina bez ikakvoga pravnoga obrazloženja i provedenoga dokaznoga postupka, previše je čak i za jednu kolijevku europske civilizacije.