Veljko BarbieriU galskom gradu Aleziji u kojem se Vercingetoriks, poglavica ujedinjenih galskih plemena, junački odupro Gaju Juliju Cezaru 52. prije Krista i bio poražen, još i danas postoji svetište i čuva se kip Epone, keltske boginje plodnosti, nekoć prikazivane u obliku trudne kobile, a poslije polugole žene pod konjaničkim plaštom, koja sjedi u ženskom sedlu i jaše na snažnom pastuhu, dok uz njih trčkara ždrijebe. Budući da su Gali, kao i ostala keltska plemena, bili poznati po jahačkoj i ratničkoj vještini, a njihova je konjica smatrana najboljom u svijetu, Epona, zaštitnica konja, ždrebadi i konjaništva, bila je jedna od najvažnijih boginja i podizali su joj svetišta po cijelom keltskom svijetu od Galije do Panonije.

I Epona pripada pradavnoj lozi velikih majki, koja potječe još iz doba kad su glavnu riječ među ljudima i bogovima imale žene. Ne zna se kako se ni kada pojavila, ali bila je toliko moćna da su je prikazivali i kao kraljicu bogova, na prijestolju između dva ždrebeta. Rimljani, ubrzo nakon pada Galije, uvrstili su je u svoj panteon i također joj počeli prinositi žrtve početkom ljeta kad se ždrijebe kobile, i to po drevnom galskom običaju: posvećene svinje klali su i pekli na oltarima i nudili svojoj zaštitnici jabuke, raž i ječam. Njezino keltsko ime Epo, što je značilo kobila, u svom indoeuropskom korijenu krije i grčki naziv za konja, hippos, ali i latinski naziv equus, konj, tako da i staro Eponino ime govori iz kojih je davnina i prastarih prostora, od Indije, preko Perzije i ukrajinskih stepa, sve do obala Atlantskog oceana stigla na Zapad.

Kad su nakon osvajanja Galije Rimljani dovršili i osvajanje Britanije, prenijeli su Eponin kult na Otok, no ondje je cvjetao gotovo isti kult posvećen majci kobili Machi, koja zna biti i dvospolna, i velikom pastuhu Rhiannonu. Epona je putovala s rimskom konjicom kao njena najmoćnija zaštitnica, a kako je uloga konjaništva u rimskoj vojsci postajala sve veća, s prodorom najvećeg imperija Staroga svijeta na istok u II. stoljeću njen kult proširio se dokle god je dopirala vlast carstva apeninske vučice. Širenje Eponina kulta dovelo je do velikog gastronomskog obrata. S iznimkom Kelta, svi su drugi indoeuropski narodi rado uživali u konjskom, a pogotovo ždrebećem mesu, no otkad je Epona primljena u rimski panteon, to je meso postalo zabranjena hrana.

U žestokim bitkama i sudarima konjice Gali i Rimljani nastojali su ne ozlijediti neprijateljske konje, a kad bi se to dogodilo, pa i kad je njihov vlastiti konj bio ranjen ili je poginuo pod sedlom jahača, prinosili su žrtve Velikoj Majci Eponi, ne bi li umanjili njezinu bol i srdžbu. S vremenom, cijena konjskom mesu i ždrebetini ipak je rasla, dok nije postalo omiljeno u suvremenoj kuhinji. Danas je osnova mnogih profinjenih jela i u tom mesu uživaju svi gurmani kojima više ne prijeti kazna za kršenje tabua. Da je Epona mogla predvidjeti ovakav ishod, svisnula bi od tuge.