Milan Badelj nogomet je počeo igrati u klubu Ponikve u Gajnicama na stadionu koji se nalazi u blizini njegove kuće, a sada je prvotimac DinamaDo prije godinu dana Milan Badelj bio je samo jedan od mnogih talentiranih Dinamovih nogometaša kojima predstoji velika borba za mjesto u najboljoj Dinamovoj momčadi. Nakon vrlo dobrih igara u kadetskom i juniorskom uzrastu, poslan je na posudbu u Lokomotivu, gdje je u seniorskoj konkurenciji morao pokazati koliko je dobar nogometaš. Iako je igrao u gotovo svim mlađim nogometnim reperezentativnim godištima, Badelja je čekao težak put da dokaže hoće li uspjeti u nogometnom profesionalizmu.

Nakon samo jedne odigrane sezone u Lokomotivi Dinamov stručni stožer poveo ga je na ljetne pripreme, a već u prvim ovosezonskim utakmicama, unatoč silnim pojačanjima, Badelj je pokazao da bi mogao biti jedan od najboljih Dinamovih igrača u ovom prvenstvu. U utakmicama protiv Rijeke i Domžala bio je najbolji igrač, a iako ima samo 19 godina, pokazao je da je potpuno sazrio i da je spreman na najbolji mogući način obaviti sve zadatke na terenu koje od njega zatraži trener Branko Ivanković.

Prvu službenu međunarodnu utakmicu za Dinamo Badelj je odigrao protiv sjevernoirskog kluba Linfielda u prvom pretkolu nogometne Lige prvakaBadelj je karijeru počeo sa šest godina u klubu Ponikve, na igralištu udaljenom pet minuta od Gajnica, gdje živi od rođenja. Nakon Ponikava s 13 godina otišao je u NK Zagreb, a tri godine poslije Dinamovi ljudi vidjeli da je kvalitetan igrač i doveli ga u kadetsku momčad. S kadetima i juniorima Dinama osvojio je prvenstva Hrvatske. Nije puno prošlo i počele su usporedbe s nogometnim velikanima pa i danas neki tvrde da stasom, ali i igrom podsjeća na Zvonimira Bobana.

Sam Badelj najviše je volio gledati Zinedinea Zidanea, a od današnjih nogometaša najviše mu se sviđa Francesco Totti. Iako ima astmu, koja mu, veli, ne smeta ni kod kakvih napora i javlja se uglavnom kao alergijska reakcija sredinom proljeća, Badelju smeta što mnogi naglašavaju tu bolest kao problem u njegovu nogometnom životu. Koliko je skroman, najbolje pokazuje podatak da na treninge Dinama još uvijek putuje vlakom, a iako je nedavno položio vozački ispit, ne razmišlja o kupnji skupocjenog automobila.

NACIONAL: Kada i gdje si počeo igrati nogomet i tko je najviše utjecao na to da baš nogomet bude sport koji želiš trenirati?
- Najzaslužnija za moj nogometni put je mama. Iako nikad nije osobito pratila nogomet, uvijek bi sa mnom izlazila van i nosila loptu koju sam u Gajnicama udarao od jutra do mraka. U Ponikvama sam počeo trenirati sa šest godina, a koliko sam bio zaluđen nogometom već u toj ranoj dobi, možda najbolje pokazuje to što su me odbijali dvije godine jer sam bio premalen i nisu imali tako male uzraste u klubu.

NACIONAL: Koliko ti je bilo teško otići iz Ponikava?
- Prije su mi do igrališta trebale dvije minute, a sad sam samo na put s treninga na trening gubio gotovo dva sata. Promjena društva, prilagodba na suigrače bila je postupna, ali su me svi odlično prihvatili. Iz NK Zagreba otišao sam u Dinamo i sa 16 godina počeo shvaćati kako izgleda život nogometnog profesionalca. Iako je to tada bio poluprofesionalizam, treninzi svaki dan i česta putovanja pokazali su mi što me očekuje u nogometnom svijetu.

---

Milan Badelj s kadetima Dinama na Maksimirskom stadionu nakon osvajanja prvenstva i kupa u kadetskom uzrastuNACIONAL: Kako su roditelji gledali na tvoj izbor?
- Oni su najzaslužniji za većinu svega što sam postigao. Podržavali su me u svemu što sam radio, podređivali svoje obaveze mojima i nikad se nisu petljali u moje odluke, jednostavno su mi dopuštali da sam odlučim gdje ću igrati. Iako možda moje odluke nisu bile uvijek najbolje, oni su stajali iza mojih postupaka.

NACIONAL: Tko ti je najveći kritičar i koliko često se u tvojoj obitelji priča o nogometu?
- Mama je najveći kritičar. Ne razumije se previše u nogomet, ali vidi neke stvari na terenu i kaže mi kako bi ona nešto napravila i što bi učinila na mom mjestu. Te kritike su uvijek dobronamjerne. A u obitelji ne pričamo puno o nogometu, brat i sestra su više posvećeni školi i nekim drugim stvarima, a roditelj me time ne zamaraju i o nogometu pričamo samo kad ja započnem tu temu. Kad sam sa svojim dečkima, nogomet je jedina tema, nikad dosta nogometa u mom životu.

NACIONAL: U posljednje vrijeme u nekim medijima spominje se da imaš astmu. Što je istina o tvojoj bolesti i koliko ona utječe na tvoju karijeru?
- Dosad sam samo jednom, i to dok sam igrao za Zagreb, morao ići na dodatne specijalističke preglede da se utvrdi koliko bi astma mogla utjecati na moje stanje pri tjelesnim naporima. To je više alergijska reakcija i nikad nisam imao problema zbog astme. Tjelesne napore podnosim bez problema. Kako bih ja rekao, to piše u mom liječničkom kartonu i to je najveća istina o mojoj astmi.

NACIONAL: Kakav je bio osjećaj kad si prvi put ušao u Dinamovu svlačionicu? Kako su te prihvatili suigrači i je li postojala trema na prvom treningu ili utakmici?
- Dečki su me fantastično prihvatili i uopće nisam osjećao razliku ni u iskustvu ni u godinama. Atmosfera u svlačionici je izvrsna, a vjeruje da tome pridonosi upravo taj odličan odnos među igračima. Trema postoji i danas, jer čim kročim na maksimirski stadion, obuzme me sreća, ponos, jer ja sam zagrebačko dijete i najveća želja bila mi je igrati za Dinamo.

Milan Badelj (s brojem sedam) s kolegama iz mlade nogometne reprezentacije u kampu u MedulinuNACIONAL: Kako gledaš na to da Bad Blue Boysi ne mogu prihvatiti dolazak Mirka Hrgovića?
- Mi igrači smo maksimalno uz Mirka Hrgovića, jer on je dio momčadi i bilo bi suludo da mu njegovi suigrači okrenu leđa. Donekle razumijem i navijače, jer u situacji kad je napadnut njihov pripadnik jasno mi je da ne mogu prihvatiti čovjeka koji je to učinio. Ali smatram da bi oni to trebali gledati iz potpuno druge perspektive, jer Hrgović je tada igrao za Hajduk i branio je suigrača, što bi učinio svatko od nas za koji god klub igrao. Vjerujem da će se situacija uskoro smiriti na dobrobit kluba i momčadi, jer samo uz podršku navijača možemo do dobrog rezultata.

NACIONAL: Bi li ti ikad pristao igrati za Hajduk?
- Nikad ne reci nikad, ali ne vidim u kojim bih to okolnostima ja igrao za Hajduk. Dinamo je moj klub, Zagreb je moj grad i jedina opcija za sadašnjost, ali i bližu budućnost je Dinamo. A prekratko sam u Dinamovoj prvoj momčadi da bi navijači mene doživljavali kao zvijezdu ili vođu kluba, ali svakako mi godi kad čujem da skandiraju moje ime i plješću svakom mom dobrom potezu.

NACIONAL: Iako igraš na poziciji zadnjeg veznog, primjetno da imaš dobar dribling i da voliš i kreirati igru.
- Zapravo se još uvijek volim igrati nogometa, ali svjestan sam svoje pozicije i odgovornosti na svakoj utakmici. Volim predriblati igrača, asistirati suigraču, ali i puknuti na gol ako je dobra pozicija. Volim igrati u veznom redu jer vjerujem da tu mogu dati najviše za momčad.

Badelj na treninge još uvijek putuje vlakomNACIONAL: Može li netko ugroziti dominaciju Dinama u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi?
- Ne vidim momčad koja nam se može suprotstaviti i koja ima bolje igrače od Dinama. Sve ovisi o nama, pa iako možda još uvijek tražimo formu, mislim da ćemo u utakmicama koje dolaze pokazati koliko smo dobra ekipa. Dinamo će i ove godine biti prvak Hrvatske.

NACIONAL: Djeluješ pomalo preoptimistično u svojim odgovorima, ali i u svom viđenju močadi, kluba i situacije općenito.
- Nogomet igram kako bih pobjeđivao i možda će neki misliti da sam bahat, ali kad iziđem na teren, zanima me jedino pobjeda i umrijet ću na terenu ako je to potrebno da budemo bolji od protivnika. U životu također samo s optimizmom gledam na stvari, jer samo tako čovjek može ostvariti svoje ciljeve.

NACIONAL: Putuješ li na trenige još uvijek vlakom i kakav je osjećaj, za razliku od suigrača, pješice dolaziti na stadion?
- Meni to nikad nije bilo problem, čak i brže dođem vlakom do stadiona nego autom. Ali nedavno sam položio vozački i sad razmišljam o kupnji automobila, pa vjerujm da ću uskoro na treninge dolaziti svojim autom.