Gruzija je tisućama kilometara udaljena od Hrvatske, ali ono što se događalo posljednjih tjedan dana pokazuje dalekosežnu važnost ulaska u NATO. Koliko god je gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili donio strateški krivu odluku o napadu na Južnu Osetiju, reakcija Rusije i de facto kapitulacija Gruzije potvrda su što se događa s neutralnim državama. Bez obzira na to jesu li, poput Gruzije, neutralni silom prilika ili jer to želi lokalno stanovništvo.

Hrvatska je - unatoč otporima bizarne koalicije desnice i nekih marginalnih, ali glasnih nevladinih udruga - ipak postigla geostrateški cilj, i iduće godine postaje članica NATO-a. Zbog toga život neće biti ljepši, niti će doći do investicijskog buma, ali članstvo u najjačoj vojnoj asocijaciji predstavlja jamstvo sigurnosti. Trebale su proći godine uvjeravanja kako NATO nije zloguka institucija, i tek je proljetos kriza koja je nastala prilikom proglašenja nezavisnog Kosova povećala podršku ulasku u vojni savez.

Stipe Mesić je u pravu kada kaže da Hrvatska treba držati distancu u sporu između Rusije i Gruzije, budući da s objema zemljama održava prijateljske odnose. Ali ruska vojna intervencija, tenkovske kolone i bombardiranje jedne nezavisne države ne mogu se opisati nikako drukčije nego kao agresija. Pritom još jednom treba reći da je Saakašvili grubo pogriješio, iako ga je početkom kolovoza Condoleeza Rice upozorila da se ne upušta u vojne akcije, kao što je u srijedu pisao New York Times.

No da je Gruzija članica NATO-a, do takve situacije sigurno ne bi došlo. Prije svega zato što bi morala poštovati pravila ponašanja Saveza, a ona uključuju i izbjegavanje bilo kakvih svojevoljnih vojnih eskapada. S druge strane, članstvo bi joj osiguralo sasvim drukčiji međunarodni položaj, i čak ni Vladimiru Putinu ne bi palo na pamet kršiti njezin teritorijalni integritet i cjelovitost. Ovako je Gruzija samo jedna mala država, koja baš kao i sve žrtve ovoga svijeta izaziva simpatije, a u stvarnosti njeni građani proživljavaju ono što su '91. morali trpjeti stanovnici Vukovara ili Gospića.

Rijetki su oni kojima je Amerika, posebno sadašnja Busheva, jako simpatična, ali permanentni hrvatski strateški interes je stvaranje čvrstih veza s Washingtonom. SAD je slomio srpske agresore u Bosni i na Kosovu, a uvelike pomogao u oslobađanju Hrvatske.

Ulazak u Europsku uniju predstavlja izazov, međutim u sigurnosnom smislu, imperativ je članstvo u NATO-u i savezništvo s SAD-om. Rusija treba ostati partner u gospodarstvu, međutim, nikako se ne smije zanemariti Putinova ekspanzionistička politika, i opasnost koju ona predstavlja za Europu. Oni koji vjeruju u rusku miroljubivost, neka se raspitaju u Estoniji, Litvi, Latviji ili Poljskoj. One su pouzdani svjedoci ruskog ekspanzionizma, ali i argument zbog čega je NATO ponovo prijeko potreban Europi.