UTOČIŠTE NA CRESU Oto Reisinger provodi ljeto u svojoj kući u Osoru i prepušta se svojoj omiljenoj razbibrigi - pecanjuBudu li me prijatelji u Osoru pitali zašto se fotografiram ispred katedrale, reći ću im da se namjeravam kandidirati za predsjednika Hrvatske jer je Mesić prestar”, našalio se Oto Reisinger (81), jedan od najpoznatijih, najboljih i u inozemstvu najobjavljivanijih hrvatskih karikaturista dok je pozirao Nacionalovu fotografu u Osoru na Cresu gdje ljetuje već više od 50 godina. Na Cresu će boraviti do kraja kolovoza, a tada se vraća u Zagreb, gdje se 2. rujna u Klovićevim dvorima otvara njegova retrospektivna izložba na kojoj će biti izloženo više od 500 radova, nastalih od kasnih 40-ih do danas. Najviše će biti izloženo karikatura, ali tu su i portretne karikature, plakati, stripovi, ilustracije za knjige, šalice i tanjuri, izabrani međuviše od 50.000 radova. Pomalo teatralizirani postav izložbe s nekoliko insceniranih karikatura napravili su akademski kipar i scenograf Nedjeljko Mikac i viša kustosica Klovićevih dvora Jasmina Bavoljak, a tekst u katalogu napisao je Frano Dulibić, profesor stripa i karikature na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

NACIONAL: Počeli ste objavljivati kao srednjoškolac u tjedniku Šilo. Što vas je privuklo karikaturi?
- U tom listu objavio sam samo nekoliko karikatura 1942./43., no ta suradnja nije bila ozbiljna. Već sam iduće godine otišao u partizane, gdje sam radio portrete u gvašu. Danas ih ne bih znao naslikati - izgledaju kao da ih je radio akademski slikar. Nakon rata upisao sam arhitekturu i surađivao u Studentskom listu i Kerempuhu pa sam imao džeparac. Ilustrirao sam knjige, radio reklame i plakate, motao se oko crtanog filma i stripa, studirao, bavio se sportom - skijanjem i tenisom, pa sam nakon 10-godišnjeg apsolventskog staža diplomirao arhitekturu.

NACIONAL: Od 1946. surađivali ste s Kerempuhom. Kako pamtite to razdoblje?
- Jedan od prvih urednika Kerempuha bio je Fadil Hadžić, a u redakciji su surađivali slikar Ivo Režek, zatim još neafirmirani karikaturisti i slikari Mirko Trišler, Vlado Kristl, Alfred Pal i Walter Neugebauer, poslije su došli Borivoj Dovniković, Ico Voljevica i drugi. List je osnovao Veljko Klašterka, strasni ribič i zgodan čovjek. Slikari su mu donosili slike, a on im je pisao honorare. Zidovi redakcije bili su puni slika, ali se redakcija nekoliko puta selila pa su se neke zagubile. Neki od njih, poput Ede Murtića, Zlatka Price i Raula Goldonija, imali su ateljee u Martićevoj ulici, kod današnjeg “Vatikana”, u kojima su se održavali žurovi i pijanke. Ostao mi je u sjećanju i Gustav Krklec, vrlo duhovit čovjek, koji je napisao aforizam: “Borio se, borio, u keks pretvorio, heroj naš, Josip Kraš.”

NACIONAL: Upoznali ste i Andriju Maurovića. Je li vam bio uzor?
- Kao dečko gutao sam stripove, Flasha Gordona, pa tako i Maurovićeve stripove. Normalno je da čovjek u tim godinama nesvjesno krade od drugih autora, a poslije pronađe svoj put. Maurović je radio plakate za Ozehu i dolazio je u Kerempuh. Zarađivao je dobro, no bio je pijanac i veliki ženskar. Onda je pošašavio. Postao je vegetarijanac i htio je naučiti psa da ne jede meso. Svakog jutra trčao je gol po Pantovčaku. Uvjeravao me da moram vježbati jogu i naučiti lebdjeti, te se tako riješiti svih zala ovoga svijeta. Govorio mi je da moram živjeti u celibatu. Inače je bio simpatičan i vrlo talentiran. Na kraju je htio postati slikar i počeo je raditi velike alegorijske slike na kojima je objedinjavao ono što je propovijedao. No on je svoje briljantne crteže ispunjavao uljanom bojom, što nije bilo dobro. No možda za 30 godina postanu cijenjeni. Da je živio u Americi, sigurno bi bio milijarder jer je bio izvrstan crtač sa sjajnim smislom za kadriranje.

NACIONAL: Jeste li u umjetničkim krugovima upoznali i svoju sadašnju suprugu Pavicu?
- Ne, upoznali smo se dok sam bio student, a ona srednjoškolka. Dolazio sam pred njezinu školu, a zatim smo se dugo šetali Zagrebom i razgovarali. Pavica je također studirala arhitekturu, ali nikada nije radila. Tada smo se drukčije zabavljali. Tih je godina Zagreb bio u društvenom smislu puno manji nego danas i mi smo se svi motali po Društvu književnika, Društvu novinara, Kazališnoj kavani i Kavani Zagreb na Zrinjevcu. Tu smo se družili, igrao se šah, puno se razgovaralo. Vjenčali smo se, zatim se nekoliko puta selili, a onda smo dobili dvoje djece - kćer Marcelu i sina Davora koji je također diplomirao arhitekturu. Prvo je radio kao scenograf u Jadran filmu, a nakon rata je počo raditi akvarele pa je u našoj kući u Osoru na Cresu otvorio malu galeriju no to mu nije išlo najbolje. Marcela je 1968. poginula tu u Osoru. Imala je nepunih 18 godina. Bila je s prijateljima na plesu u Nerezinama, a na povratku su ih automobilom pobrala dva pijanca, koji su zbog prebrze vožnje izgubili kontrolu i pred mostom u Osoru udarili u kameni stup. Moja kći je proletjela kroz staklo, a druga djevojka je ostala bez noge. Odmah je odvezena u bolnicu u Lošinj, no pala je u komu. Vojnim čamcem prebacili su je u riječku bolnicu, ali je ujutro već umrla. To je za nas bila velika tragedija od koje se nikad nismo oporavili. A ja sam i dalje trebao biti duhoviti karikaturst i s humorom gledati na život. Moj sin cijeli život vozi kao da ima 60 godina - sporo i oprezno.

ZAJEDNIČKI ŽIVOT Pavica i Oto Reisinger upoznali su se u mladosti, oboje su studirali arhitekturu, a ljetne dane provode u OsoruNACIONAL: Jeste li talent naslijedili od oca građevinara?
- Moj otac Karl bio je graditelj i jako je dobro crtao. Školovao se u Sarajevu i Grazu, a izgradio je, među ostalim, i pančevački most. Vjerojatno sam od njega naslijedio talent. Moji preci Reisingeri bili su graditelji orgulja. To je bilo ugledno i unosno zanimanje pa su se s vremenom obogatili. Došli su iz Austrije u Donju Štajersku, dio Slovenije gdje su imali vinograde i druga imanja. Moj je djed bio bogat, oženio se Mađaricom iz Nagykanizse i također je gradio, sagradio je hotel Petka u Dubrovniku, a u Zavidovićima je pokrenuo pilanu i napravio krasnu kuću, koja je je izgledala fantastično, kao austrijski dvorac. Poslije II. svjetskog rata ta je kuća postala drvno-industrijski kombinat Krivaja. U Austriji postoji muzička naklada i trgovina muzikalijama Reisinger, vjerojatno pripada jednoj grani obitelji.

NACIONAL: Vaš najpopularniji lik Pero, ribič kao i vi, stvoren je 1961. Kako je nastao i kako tumačite njegov uspjeh?
- Po uzoru na neke engleske novine, predložio sam Vjesniku karikaturu sa stalnim likom Perom, strasnim ribičem, običnim malim čovjekom, koji se bori sa svakodnevnim problemima, a oni su moj prijedlog objeručke prihvatili. Kad sam nacrtao nekoliko karikatura, shvatio sam u kakav sam se drek uvalio. Bio sam mlad i naivan. Zatim sam mu smislio ženu Klaru i sina Štefeka, a zatim i cijelu obitelj, jer im uvijek možeš nešto zgodno strpati u usta. I počeo sam kroz lik Pere komentirati najrazličitije teme, od Opatijskog festivala, preko stanova, poskupljenja i neimaštine, do zdravstva, ekologije i turizma. Čitatelji su to prihvatili jer su našli sebe u tim karikaturama. Znate, visoka politika ne zanima 99 posto ljudi jer znaju da ništa ne mogu promijeniti; ljude zanima preživljavanje, borba za egzistenciju.

NACIONAL: Poznati ste i po političkim karikaturama u kojima niste štedjeli niti hrvatske političare. Kako ste uspijevali u tome?
- Nekad se nije mogla javno zajebavati vlast pa sam kroz lik Pere ili njegova sinčića Štefeka govorio o mnogim problemima. Kad sam o ozbiljnim stvarima govorio kroz lik Štefeka, onda je to poprimilo lakši ton. Moj Pero je mijenjao zanimanja tako je jednom bio direktor, a već drugi dan portir, ovisno o temi, a ja sam kritizirao društvenu i političku situaciju u granicama koje su se tada tolerirale. A i ja sam prokužio što mogu reći. Dobio sam status zajebanta, dvorske lude koja je mogla svašta reći i ne biti za to kažnjena. Doduše, mnogo mojih karikatura nikad nije bilo objavljeno, jer su ih urednici cenzurirali znajući što mogu, a što ne mogu objaviti. Čak je jedan broj VUS-a bio zaplijenjen zbog moje karikature s brkatim Nikitom Hruščovom i tekstom “Brkove brijemo, ili ostavljamo, tovariš Nikita”. Rusi su protestirali i VUS je povučen, no dio tiraže je već bio rasprodan. Završili smo i na sudu, no protiv mene nije bilo nikakvih sankcija.

OTO REISINGER s kćeri Marcelom koja je poginula u prometnoj nesreći u 18. godini životaNACIONAL: U 70-ima postajete najobjavljivaniji hrvatski karikaturist u svijetu. Tko je bio najzaslužniji za vaš inozemni uspjeh?
- Nakon Informbiroa i spora sa Staljinom bivša Jugoslavija postala je zanimljiva svijetu. Zapad je pratio našu štampu, a ubrzo su počeli prenositi karikature objavljivane u jugoslavenskim listovima, često iz Vjesnika. U Zagreb je 1948. stigao Fritz Behrendt, kasnije svjetski poznati i vrhunski plaćeni karikaturist, koji se uključio u radnu akciju Šamac-Sarajevo. Nakon završetka kao nagradu je dobio jednogodišnju stipendiju na zagrebačkoj likovnoj akademiji. Dolazio je u Kerempuh, naučio hrvatski i počeo objavljivati karikature. Mi smo se zbližili i nakon njegova odlaska ostali u vezi. Kad je Tito 60-ih trebao posjetiti Nizozemsku, Behrendt je sugerirao uredništvu časopisa Het Parool, u kojem je radio, da objave stranicu mojih karikatura. Ubrzo su mi objavili i prvu knjigu karikatura “Amor ... Amor”, a zatim su mi u cijenjenoj galeriji u Amsterdamu priredili izložbu. Na otvorenje je došlo puno uglednih ljudi, od sveučilišnih profesora do ministra vanjskih poslova s kojim sam se poslije godinama družio jer je ljetovao, kao Robinzon, u Valunu na Cresu. Sjećam se posjeta nizozemske kraljice Titu na Brijunima: u Valun je po njega stigao mercedes, a kako nije imao smoking, nego samo kratke hlače i traperice, morao ga je posuditi iz riječkog kazališta.

NACIONAL: U kojim ste europskim časopisima objavljivali i kako ste se nosili s različitim poimanjem humora?
- Počeo sam objavljivati u švicarskom Nebelspalteru, jednom od najstarijih humorističnih tjednika, s kojim sam svakog tjedna surađivao sve donedavno. U tom tjedniku imao sam svoje dvije stranice - na prvoj jednu veliku karikaturu u boji, a na drugoj četiri crno-bijele karikature. Zatim sam desetak godina objavljivao u nizozemskoj reviji Panorama, te u njemačkom Quicku. Surađivao sam i s britanskim Punchom, nizozemskim Het Paroolom i De Telegraafom, te njemačkim listovima Pardon i Neue Revue. Što se tiče humora, nisam imao nikakvih problema. Svim civiliziranim ljudima svijeta svojstveni su isti problemi - djeca, škola, plaće, mirovine, stanovi, krediti, moda i slično, tako da su moje karikature u svim tim zemljama bile jako dobro prihvaćene.

NACIONAL: Radili ste 80-ih plakate za British Telecom. Kako je došlo do suradnje?
- Jednog petka zazvonio je telefon i neki muški glas ponudio mi je suradnju s British Telecomom, a ja sam pomislio da me netko od prijatelja - zajebava! Rekao mi je još da mi ne može telefonom objašnjavati detalje nego da sjednem u avion i u utorak dođem u London, te spustio slušalicu. Sad sam bio posve siguran da me je netko zajebavao. Međutim, to poslijepodne je stigao telegram u kojem je bilo napisano kome se trebam javiti u Londonu, koliko se stanica trebam voziti 'DOSTA, LOLA, DOSTA', Reisingerova seksi karikaturametroom, gdje mi je hotel i slično. Zatim mi se javio službenik JAT-a, rekavši mi da mogu podići avionsku kartu business klase za London. Sjeo sam u avion i javio se art directoru British Telecoma, koji mi je objasnio da trebaju plakat za nove, plave govornice za strance, koje namjeravaju postaviti. U papirnici sam kupio jeftini dječji blok s papirom i bojicama, a u hotelu na brzinu nacrtao tri skice. Svidjele su im se sve tri, no razradio sam dvije karikature i oni su po njima napravili plakat, variran na raznim jezicima. Poslijepodne je motorom do hotela došao dostavljač s kacigom i uručio mi kuvertu s ogromnim honorarom od 4500 funti. U to su vrijeme činovnice imale tjednu plaću od 40 funti, a ja sam za taj iznos mogao kupiti rabljeni Jaguar s kožnatim sjedalima. Kako su unutra bile krupne novčanice, zamolio sam ga da mi ih promijeni u manje apoene. Čekao sam ga više od sata i već sam počeo strahovati da se neće vratiti. Tada se pojavio, zapuhan i oznojen, bacio mi kuvertu na krevet, a novčanice su se raširile kao špil karata po krevetu. Tada sam se bacio u potragu za stvarima koje su od mene naručili Pavica, Davor i snaha.

NACIONAL: Jeste li tih godina dobro zarađivali?
- Sav novac koji sam zaradio crtajući za te europske listove ulupao sam u kuće u Osoru na Cresu, zatim u sinov stan, pa u neke automobile, odlaske u Graz i Trst, skijanje, putovanja... Prvo smo prije 50-ak godina kupili staru kamenu kuću u Osoru, koju sam morao adaptirati. A zatim sam 90-ih izgradio novu kuću, jer smo staru počeli iznajmljivati. Spali smo na jednu penziju, koja nije dovoljna za život, pa radim i dalje, redovito za Vjesnik, a povremeno i za neke europske listove. Možda sam mogao i više zaraditi. Jednom su mi došli predstavnici velike, švicarske kompanije želeći kupiti moju karikaturu kao dar svom direktoru. Rekao sam im uobičajenu cijenu od 1200 švicarskih franaka, a tada su moji kolege iz redakcije digli vatru rekavši mi da su to multimilijarderi, koji bi ne trepnuvši platili i pet puta veću cijenu.

NACIONAL: Razlikuju li se današnje karikature u kapitalizmu od onih socijalističkih? I kako ih smišljate?
- Stalno čitam novine, moram biti u toku. Uvijek sam radio brzo, a ideje su same navirale. Pročitam da je opljačkana mjenjačnica ili banka i tada napravim o tome karikaturu. U sedamdesetima jako me inspirirala inflacija, primjerice, jednom sam napravio karikaturu s Perom na moru, koji je trgovcu s lubenicama rekao: “Molim vas, odsijecite mi komad za 200 tisuća dinara!” Danas je karikatura, čini se, prošlost, ne samo u nas nego i u svijetu. Više nije sastavni dio novina kao što je nekad bila. Nekad je svaki list, koji je držao do sebe, objavljivao i političku karikaturu. Danas je sve požutjelo i nema više ozbiljnih listova, a novine su prepune reklama. Redakcije radije uzimaju lovu za oglase nego da karikaturistima plaćaju za njihov rad. Danas je to zajebantsko zanimanje, kao nekada glumačko, kad ni jedan otac nije htio dati kćer za ženu nekom glumcu. Čak je postalo nevažno kako je karikatura nacrtana.