Ryan GoslingAmerički nezavisni film, o čemu sam već pisao, zadnjih je godina često izložen kritičarskom omalovažavanju. No činjenica je da vrijednih nezavisnih filmova ima, ali iza njih, za razliku od slavnog razdoblja što je trajalo od početka 80-ih do sredine 90-ih, kad je američka nezavisna scena u serijama izbacivala autore sposobne za ostvarenje kompaktnih i relevantnih opusa, stoje autori oscilirajućih opusa, ili naprosto one-hit-makeri (osim toga danas je, za razliku od onda, autoru uspjelog indie uratka teško ostati “nezavisan” pokraj primamljivih hollywoodskih ponuda). Uslijed kritičarskog robovanja tzv. politici autora, takva situacija stvara privid kako je vrijednih indie filmova u proteklom desetljeću bilo vrlo malo, a zapravo se radi o tome da dominantno individualnoautorsko shvaćanje filma (iako je on kolektivnoautorska umjetnost par excellence) ne želi prihvatiti stanje u kojem na sceni obitavaju vrsni pojedinačni filmovi mnoštva različitih autora, što je u suprotnosti sa slavnim dobom kad su dominirali opusi nekolicine velikana, iako je, barem zapadnorecepcijski, vrlo slična situacija u kapitalnim “umjetničkim” kinematografijima Irana i Kine, gdje se svako malo pojavi neki jak film režisera za kojeg nikad ranije nismo čuli.

Ono što nesumnjivo jest bitna odlika aktualne američke nezavisne produkcije, izrazita je sklonost tzv. nezavisnjačkom mainstreamu, vrsti filmova koji bez (većih) problema komuniciraju s publikom hollywoodskih produkcija, što očito dovodi u pitanje (ali apriori ne poništava) subverzivnost koju bi, uz podrazumijevanu dozu poetičkog pomaka, indipendenti “ontološki” trebali posjedovati (jer se često smatra da im je to raison d”etre), ali dakako ne dovodi nužno u pitanje njihovu kvalitetu, a to bi ipak, kad se podvuku sve crte, morala biti najvažnija stvar kod svakog umjetničkog djela. Reprezentativni su (i kvalitativno solidni) primjerci takvih nezavisnjačkih mainstream filmova “Mala miss Amerike”, “Juno” (koja je rađena u suradnji s ogrankom hollywoodskog majora Foxa) i nedavno u nas na DVD-u napokon objavljena Dukićeva “Pizzerija Kamikaze” (to što potonji uradak nije imao komercijalne rezultate mjerljive s prvospomenuta dva ništa ne mijenja na stvari, jer bitna je istovjetna im poetičko-recepcijska strategija), a zadnji u tom nizu do nas je stigao film prije nam neznanog Craiga Gillespieja “Lars ima curu”, temeljen na (za Oscara nominiranom) scenariju Nancy Oliver, jednoj od scenaristica kultne tv-serije “Šest stopa ispod zemlje”.

“Lars ima curu” priča priču o naslovnom asocijalnom protagonistu koji živi u skladu s običajima male zajednice sjevernjačkog mjestašca američkog Srednjeg zapada. To znači da redovno odlazi u crkvu i ne izaziva nikakve probleme, a o njegovoj “solidnosti” svjedoče stalno zaposlenje i stav da nema seksa prije braka. No iako je svima simpatičan i drag, Lars je asocijalan i nema curu. Ne želi živjeti u obiteljskoj kući sa starijim bratom i njegovom trudnom suprugom, nego stanuje u preuređenoj dvorišnoj garaži, a očitu naklonost kolegice s posla, doista slatke djevojke, izbjegava. A onda jednog dana, sve se mijenja - Lars naručuje tzv. realističnu lutku, kakve su izvorno namijenjene stanovitoj vrsti pornofila, i predstavlja ju kao svoju novu djevojku Biancu, ni više ni manje nego brazilsko-danskog porijekla (većina stanovnika gradića skandinavskih su korijena, pa se Biancino etničko zaleđe može čitati kao Larsova idealna kombinacija domovinskog i egzotičnog).
No Lars lutku nije naručio radi zadovoljenja “perverznih” seksualnih sklonosti, nego kao univerzalnu i optimalnu, platonsku (barem do planiranog braka) družicu - ona ne govori (osim za Larsa koji naravno jedini zna što je rekla), ne hoda (Lars objašnjava da je paraplegičarka), a uz to je njegovateljica i bivša misionarka, te (s obzirom na izvornu namjenu logično) izrazito seksualizirana. Feministkinje bi rekle - idealna žena za svakog (patrijarhalnog) muškarca, nešto poput spoja časne sestre i Angeline Jolie, no riječ je, u širem smislu, i o realizaciji čežnje za idealnim partnerom svakog čovjeka koji ima strogo definiranu sliku svijeta i svog ljubavnog izbora (koji će u nekoj drugom slučaju imati neke druge karakteristike).
Ali kakva god Bianca bila za Larsa, bitno je da ga je promijenila - od asocijalnog i nesigurnog samotnjaka postao je samopouzdani druželjubac, a zajednica je takvu Biancinu blagotvornost prepoznala i s razumijevanjem je prihvatila. Odnosno, prihvatila je novog Larsa, koji je za nju bolji od onog starog. Jer o čemu se u filmu zapravo radi?

Prizor s večerom iz filma 'Lars ima curu'Kao osnovno nameće se odnos kulturalno socijaliziranog, no emocionalno-komunikacijski insuficijentnog pojedinca s društvenom okolinom. Riječ je o individualnom pomaku i spremnosti zajednice da taj pomak tolerira. A radi se o zajednici, stječe se dojam, koja pojedinca prihvaća sve dok slijedi njezine temeljne vrijednosti - religioznost, monogamnost i marljivost. Iz nekoliko kratkih scena jasno je da bi Lars bio prihvaćen i da je (monogamni) gay ili kleptoman, a za pretpostaviti je kako nikakav poremećaj ne bi izazvala ni njegova, recimo, preobrazba na islam, s obzirom da se radi o monoteističkoj religiji u bitnoj mjeri proizašloj iz kršćanstva. Međutim, postoji pitanje koje zajednica (implicitno) ponavlja - zašto je Lars toliko nedruželjubiv i zašto nema djevojku (sad kad znamo da nije gay)? To binarno pitanje protagonist doživljava kao presiju i izlaz iz nje nalazi “nabavkom” jedine mu prihvatljive partnerice, opisane lutke Biance, kojom istovremeno zadovoljava društvenu formu na erotskom i komunikacijskom planu (vjenčat će se, a druželjubiv je već postao).

To što Lars Biancu smatra zbiljskom osobom nije trajan problem ni za koga - ipak su američki građani, čak i u dalekoj provinciji, politički osvješteni: različitosti se moraju poštovati, osobito kad je čovjek “dobar i naš”, a upravo takav je Lars. Jedini koji s junakovim pomaknućem ima trajniji (ali ne i trajan) problem, onaj je koji ga je prethodno, dok je bio asocijalan, jedini smatrao normalnim - njegov stariji brat koji ga sad doživljava bolesnim i pomišlja na hospitalizaciju. No brat griješi, poučava nas film, njegov način razmišljanja politički je nekorektan, pa će i on revidirati svoja stajališta i uz to, u dobro znanoj američkoj tradiciji, krivicu za skrenuće mlađeg brata pronaći u sebi. Da je “politički obrazovana” zajednica bila u pravu, a zdravorazumski brat u krivu, dokazat će i rasplet: na maksimalno razumijevanje sumještana Lars će uzvratiti odustajanjem od Biance i prihvaćanjem stvarne djevojke, ranije spomenute slatkice. Naposljetku, njegov odnos s lutkom pokazuje se kao međufaza između djetinjstva i odraslog doba, kao malčice zakašnjeli adolescentski eksperiment, posve u skladu s tipičnim patrijarhalnim, u Americi (osobito u žena) omiljenim mitom o dječaku koji u nekom trenutku života mora postati muškarcem, što se u filmu i eksplicira. I zato je Bianca, nakon što je svoje odradila, slobodno mogla umrijeti, kako bi otvorila prostor za junakovo usidrenje u društvenu normalu.

Očito, riječ o podobnjačkom ostvarenju, ali oblikovanom na zanimljiv način. Gillespie, inače Britanac, tretirao je scenarij koji bi većina odvela u izrazito komedijskom, a mnogi u crnohumornom smjeru, kao ozbiljnu dramu s podosta humornih, ali i sumornih tonova. U njegovu viđenju Lars nije bezazleni dobrica, nego složen lik s ogromnim problemima, pa film mjestimično poprima uznemirujuće, čak blago mučne nijanse. U okrilju tih tamnih sjena, koje zajedno s kontrastom opipljivo realističkog ugođaja i ipak stiliziranog mentalnog pomaka (složenog) središnjeg karaktera sugeriraju slojevitost, razrješenje je doista prejednostavno (no nasreću izvedeno bez trunke patetike). Velika je šteta što se Gillespie nije odvažio na smjeliji pristup koji bi elaborirao Larsove neugodne strane, temeljitije propitao odnos “stvarnog” i “umjetnog” te postavio pitanje gdje su granice tolerancije (negdje vjerojatno moraju biti), jer time bi ovaj potencijalno vrlo intrigantan film skrenuo s njegova nesigurna, ali ipak dovršena puta u mediokritetsku luku.